Piše: Antonio Ivanišević
Mi tek moramo pronaći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da u, povijesno gledano, veoma kratkom periodu od desetak godina dođe do takve društvene i moralne krize kakvu smo imali, i kakvu imamo.
Izdaja intelektualaca
Do takvog intelektualnog pada i patološkog stanja u kojemu čitava nacija i njezini istaknuti pojedinci, „intelektualne elite“, odjednom izgube moć normalnog i moralnog rasuđivanja i počnu govoriti jezikom mržnje, jednostavno, narodno rečeno zaglupe, zatupe, svoje ponašanje pretvore u zločinačko, a svoju zemlju u kriminalnu, anatemiziranu od gotovo čitavog svijeta. Taj važan odgovor zašto se i kako to dogodilo morat će potražiti povjesničari, psiholozi, psihijatri, a naravno i umjetnici, jer sve što se ubuduće, na ovim prostorima, bude pisalo nosit će pečat naše zajedničke sramote, posrnuća, tragedije u kojoj su najveću cijenu platili najnemoćniji i najneviniji, nesreću iz koje su glavni profit zgrnuli najbeskrupulozniji i najpokvareniji.
Jedna od bitnih i glavnih tema preispitivanja naše bliske povijesti bit će upravo tema izdaje intelektualaca, napuštanje i odbacivanje univerzalnih vrijednosti poradi uskih nacionalističkih i političkih interesa te strašne, katastrofalne posljedice te izdaje.
U svojoj znamenitoj studiji »Izdaja intelektualaca« objavljenoj 1927. godine u Parizu, Julien Benda pisao je o doprinosu intelektualaca različitim oblicima strasti, prije svega političkim i nacionalnim, koje su naše stoljeće obilježili kao „stoljeće intelektualnog organiziranih političkih mržnji prema onima koji nemaju veze s nama“. Dok se u proteklih nešto više od dvije tisuće godina ljudske povijesti taj isti poseban sloj ljudi, „proizvođača duha“, umjetnika, znanstvenika, filozofa, suprotstavljao „realizmu mnoštva“, političkim strastima, raznim oblicima mržnje, individualnom egoizmu.
„Istina je“, piše Benda, „oni nisu mogli spriječiti laike da cijelu povijest ispune svojim suludim mržnjama i klaonicama… ali su ih spriječili u tome da ta djela pretvore u religije, da ih usavršavaju, vjerujući u svoju veličinu. Zahvaljujući njima možemo reći kako je tijekom dvije tisuće godina čovječanstvo činilo zlo, a hvalilo dobro. Ta nepomirljivost dobra sa zlom, koja služi na čast čovječanstvu, pukotina je kroz koju se mogla provući uljudnost. Međutim, krajem XIX. stoljeća dolazi do bitne promjene: intelektualci pristaju na igru sitnih političkih strasti“.
Samo moderno doba, ističe Benda, poznaje filozofe koji proglašavaju neprijateljima naroda one svoje sunarodnjake koji su zadržali pravo na slobodno mišljenje i slobodan govor i one koji vjeruju kako domoljublje ne isključuje pravo na kritiku, i ne slažu se „kako je domovina u pravu i kada griješi“. Taj oblik sumnjivog domoljublja modernog intelektualca ispoljava se u teškim oblicima ksenofobije, mržnji i strahu prema drugima i podcjenjivanju svega što nije „naše“. Za njih su pojmovi pravednosti i istine samo metafizičke magle, po njima je, kako ističe Benda, „istinito ono što je korisno, a pravedno ono što zahtijevaju okolnosti“.
Tako su intelektualci iznevjerili i izdali svoj poziv, a i neke od osnovnih postulata slobode i tolerancije izražene u mislima Renana:
»Čovjek ne pripada ni svom jeziku, ni svom narodu; on pripada samo sebi samome, jer je slobodno biće, to jest moralno biće« i u poznatoj Plutarhovoj rečenici kako »čovjek nije biljka, nisu mu korijeni srasli sa zemljom na kojoj se rodio da se ne bi mogao promijeniti«.
Izdaja intelektualaca, po Bendi, proističe zbog odricanja od nekih univerzalnih vrijednosti, a prihvaćanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovijesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokracije i slobode. Intelektualci, tobože služeći domovini, služe ustvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama. Benda je svoju studiju pisao u vrijeme nastajanja talijanskog fašizma, imajući dobar uvid u djelovanje nacionalistički orijentiranih francuskih, njemačkih i talijanskih intelektualaca.
Revizija
Ideje populističkog “događanja naroda”, odnosno mitingaške “antibirokratske revolucije” bile su krajem osamdesetih i početkom devedesetih obložene ideološkim floskulama; danas su one ogoljene i jasne, sasvim je vidljiva njihova nacional-klerikalna jezgra. Ta vrsta opredjeljenja ispoljava se u nostalgiji za „slavnom prošlošću” koja je najčešće mitologizacija deseteračkih junačkih pjesama i lažne povijesti, odbacivanje antifašističkog dijela povijesti, veličanje kvislinga koji su izdaju pravdali „višim nacionalnim interesima. Ideologizirana povijest komunističkih povjesničara zamijenjena je lažnom povješću nacional-klerikalnih povjesničara koju su povijest naučili uz pjesme Marka Perkovića.
To je zapravo stanje ideološke i kulturne revizije. Reformska demokratska vlast i sama u konfuziji, bez dovoljno odlučnosti i hrabrosti, spremnija je podilaziti nacional-klerikalno-populističkim stereotipima nego im se suprotstaviti. A to je omča koju su sami sebi vezali oko vrata. Sjetite se, tražio se općenarodni konsenzus oko važnih pitanja državne politike: statusa Dalmacije, odnosa prema Haškom tribunalu, suđenja ratnim zločincima.
Zamislimo samo kako bi izgledalo kako bi u Ukrajini vladajuća politička garnitura tražila konsenzus s Putinom, u Francuskoj s LePenom, u Austriji s Heiderom? U svakom slučaju na takvim temeljima, na temeljima nacionalizma kao ideologije teško je, ako ne i nemoguće u suvremenim uvjetima načiniti krupne društvene reforme i ostvariti punu integraciju u međunarodnu zajednicu. S druge strane ne smiješ ni proganjati naciste, jer bi te međunarodna zajednica za kršenje ljudskih prava. I zato: nositelji ovog retrogradnog račijeg hoda unazad jesu takozvani intelektualni krugovi oko Crkve, Akademije, književnih i umjetničkih udruženja.
Weimarski sindrom
U današnjoj Republici Hrvatskoj, uveliko je prisutan weimarski sindrom. Vlada koja se zalaže za reforme i demokratizaciju države pored toga što je nedovoljno hrabra ustrajati u dosljednom obračunu sa snagama starog režima, nema u intelektualnim krugovima odgovarajuću podršku, a uz to, pojedini njeni članovi nisu odoljeli iskušenjima korupcije. Birokratizirani sindikati iz vremena fašističke diktature Franje Tuđmana pozivaju na rušenje vlade podržani od ekstremne desnice i ekstremne ljevice. A znamo kako je okončana Weimarska republika.
Labilna, u Njemačkoj tek uspostavljenja demokracija neposredno poslije prvog velikog svjetskog rata nije imala snage obraniti samu sebe. Opća frustracija naroda, praćena nedovoljnim reformama, militarizmom, nacionalizmom koji je uskrsnuo u obliku novog patriotizma, teška ekonomska situacija – sve to neupitno je vodilo ka diktaturi, fašizmu i, konačno, općoj katastrofi. Od povijesti se ipak katkad mora učiti. Nisu sve okolnosti, pogotovo međunarodne iste, niti je Republika Hrvatska Njemačka, ali postoje određene matrice ponašanja koje ukazuju na puteve s kojih nema povratka.
Uloga intelektualaca u kriznim i nesigurnim vremenima, ne samo što nije zanemarljiva, ona je često odlučujuća, bilo da zvoni na uzbunu ili se pridružuju mračnim snagama društva u marširanju prema propasti. Naše intelektualne elite, čast izuzecima, u bliskoj su prošlosti odigrale žalosnu ulogu podržavajući nasilne i vlastoljubive političare i destruktivne, anakrone društvene i kulturne projekte. S neugodom i zabrinutošću zapisujemo kako nije bilo suočavanja s vlastitom krivnjom, sa zabludama i zločinima. Odgovornost intelektualaca za sve strahote i nedaće koje su nas zadesile velika je, izvan svake sumnje.
Posljedice su vidljive, a s takvim intelektualnim elitama, utopljenim u vlastitom samozadovoljstvu, nespremnim i nesposobnim za kritičko preispitivanje vlastitih, tragično pogrešnih postupaka iz prošlosti, budućnost je sasvim neizvjesna i problematična
Comments