Piše: Antonio Marasović
Kao i svaka druga osoba, rastao sam i borio se s mnogim nesigurnostima. Veći dio njih odavno sam savladao. Na primjer, nikada nisam naučio igratim nogomet i zbog toga sam se u dugo osjećao loše.
Išao sam u školu u kojoj su svi dječaci i sve djevojčice jedva čekali ljepše vrijeme kako bi se sat tjelesnog odgoja mogao održati vani, gdje smo imali nogometni teren. Sjećam se kako sam zabio autogol i svi su mi se smijali. Iz ove perspektive to je zbilja bilo smiješno, ali tada, tjednima sam se osjećao loše. To sam nadišao kada sam shvatio kako mi odlično ide košarka.
Nadalje, nikada nisam bio popularan u društvu, niti sam izlazio u noćne klubove, a alkohol, pošto ne umijem pronaći adekvatniju riječ – patološki prezirem. Sve to mi je to odmoglo u procesu „uklapanja“ u društvo tijekom srednje škole i fakulteta. Najbolje vrijeme za mene nastupilo je onda kada sam shvatio kako je sve što meni ne odgovara način života kojim živi većina mog okruženja – sasvim u redu.
Ništa se nije promijenilo do danas. I dalje ne znam igrati nogomet, a i ne zanima me. Zato često s prijateljima odigram košarku. I dalje mi se stavovi često razlikuju od svega što čujem, vidim i pročitam, ne izlazim u klubove i ne pijem alkohol. Međutim, nikada se više nisam osjetio nesigurnim nego kada sam sjeo za volan. Imao sam 24 godine i pobjegao sam sa sata vožnje. Iskreno, imao sam osjećaj da se sve oko mene ruši i da su svi oko mene pokošeni. Stoga, nemam položen vozački ispit i nemam automobil.
Ne osjećam se sigurno, a ni ugodno za volanom i dok god ne bude drugačije, ne planiram postati vozač. Znam, to mi naveliko komplicira život, pogotovo onda kada imam dosta obaveza, ali ništa nije vrijedno rizika ozlijediti sebe i druge. Kao i svi mladi tako i ja koristim taksi. Ili koristim javni gradski prijevoz. Zbog ove moje nesigurnosti za volanom, svaki put kada pročitam kako je netko, posebno mladi, poginuli u prometnim nesrećama, osjećam se loše i naročito potišteno.
Nažalost, stranice crne kronike sve su punije vijestima o tragičnim pogibijama tinejdžera i dvadesetogodišnjaka. S obzirom na to kolika je učestalost nesreća s tragičnim ishodom, a čiji su sudionici najčešće veoma mladi ljudi, potpuno je nevjerojatno kako se još uvijek nije uključio alarm koji bi probudio državu i čitavo društvo.
Niti jedan segment boljeg života kojem teži ova izmučena, autodestruktivna i siromašna banana državica, neće imati nikakav smisao kada ga dostignemo, ukoliko je ne budemo imali kome ostaviti. Država koja skoro na dnevnom nivou gubi mlade živote tako olako, u sukobima, pucnjavama, prometnim nesrećama – krenula je putem sigurne propasti. Sasvim sam suglasan s tim kako bi inicijativa morala poteći od nas relativno mladih, a sve u cilju promoviranja jednog zdravijeg, manje destruktivnog i boljeg načina života koji bi makar pokušao u značajnoj mjeri smanjiti broj prerano i nesmotreno izgubljenih života. Međutim, država i mediji ne mogu dopustiti sebi samoizolaciju od odgoja mladih pod izgovorom kako to nije njihov zadatak. Nema bitnijeg zadatka za jedno društvo od očuvanja i pravilnog usmjeravanja svoje omladine i u tom zadatku moramo sudjelovati svi, od obitelji, preko institucija države, do medija. Svi dijelimo odgovornost za ono što nam se događa u društvu.
Kada je o Dalmaciji riječ, ovo društvo je u prethodnih trideset i pet godina, tijekom kojih su rasli svi ti mladi ljudi koji već mjesecima i godinama ginu u prometnim nesrećama ili se međusobno prebijaju na ulicama i u noćnim klubovima, ili promovirala pogrešne vrijednosti i idole ili se nije trudila poslati bilo kakvu poruku mladima kojom bi rekla kako joj je do njih stalo. Naprotiv, dopustili smo da u društvu prevladaju vrijednosti koje promoviraju agresiju, autodestrukciju, netoleranciju, mržnju, neodgovornost i mladi su tako na najbrutalniji način zapostavljeni i ostavljeni da se sami snalaze u kaosu od najranijih godina života. Ovo društvo ne da nije pomoglo mladima u savladavanju nesigurnosti s kojima odrastaju u današnjim porodicama i današnjem vremenu, nego ih je naprotiv gurnulo u potpuni mrak.
Nabrojimo samo koje su to današnje nesigurnosti koje muče većinu mladih ljudi: „Hoće li mi obrazovanje jamčiti posao?“ „Hoću li moći živjeti od svoga rada?“ „Roditelji su se mučili cijeloga života, šta ako to i mene čeka?“ „Mlad/-a sam, trebam proživjeti svoj život, tko zna šta me čeka kasnije?“ Ovo su, rekao bih, samo neke od njih.
Vrijednosti koje su zastupljene u javnosti, pojedinci koji obitavaju na naslovnim stranama dnevnih novina, koji zauzimaju veliki dio prostora u medijima, političari bez manira koji su se dočepali Sabora i drugi koji kreiraju javno mnijenje, a koje je društvo na neki način delegiralo da budu naši predstavnici u javnosti, nimalo ne pomažu. Da, mi nismo birali samo političare. Birali smo svaku polugolu pevaljku, kriminalca i starletu i dali im legitimitet za prezentiranje vrijednosti mladima. Njih smo sami izabrali. Da ih nismo htjeli, vjerojatno bi danas u najgledanijim televizijskim emisijama gostovali mladi znanstvenici koji odlaze na znanstvenu Olimpijadu. Ili bismo im dali više vremena u medijima kada bi se s takvog natjecanja vratili s kuferom nagrada. Ali, mi to ne želimo. Želimo da nam interesantni budu neosuđeni ratni zločinci i njihove ljubavnice, kriminalci, polugole pevaljke i njihovi načini života.
Dok se mi zaplićeno u pričama o NSATU te sukobima Plenkovića s Milanovićem i obrnuto, djeca i mladi ljudi koji danas ginu u prometnim nesrećama vozeći kola u ranim jutarnjim satima, bez dopuštenja i u alkoholiziranom stanju, rasli su u nesigurnim 2000ima u atmosferi u kojoj su vraćeni osjećaji iz ‘90ih godina prošlog stoljeća u kojoj su prevladavali mržnja, bijes, agresija, destrukcija i netolerancija. Oni odrastaju u mlade ljude u vremenu u kojem su njihove najveće nesigurnosti i strahovi na udaru. Okruženi su neimaštinom i siromaštvom te svakodnevno slušaju o tome kako će biti sve gore, kako nema para, nema posla. Slušaju kako nestručni dobivaju poslove na sumnjive načine, kako se falsificiraju diplome i priznanja.
Vide kako su političari iz devedesetih godina o kojima su slušali sve najgore tijekom odrastanja, sasvim nekažnjeno prošli i uspon i pad i ponovo su uspjeli. Kriminalca i njegov život prate kamere, iste pevaljke koje su simbol neukusa i najgoreg perioda ove regije i cijele nam države, koje su bile heroine propalih samozvanih heroja rata i danas su vrijedne pažnje domaće javnosti. I ne samo to, one su i dalje nevjerojatno popularne. Mladim ljudima prolazi mladost okružena kolektivnim ludilom kojeg ovo društvo ne da se nije odreklo, nego ga je rehabilitiralo i još začinilo novim tekovinama propalih trećesjećanjskih promjena, kada su razočarali i ljudi u koje su njihovi roditelji polagali posljednje nade da će njihove generacije, barem u četrdesetim i pedesetim godinama, okusiti neki nov, a njima nepoznat, normalan život. U takvim okolnostima, mladi najviše ispaštaju jer u njima prevladava nesigurnost, strah od sutrašnjice i sklonost ka prihvaćanju postojećeg stanja kao neminovnog, a onda sve te loše vrijednosti postaju odjednom i dio njihovih života. Prepuštaju im se.
Mrziti Srbina ili Nepalca „jer i oni mrze nas“ ili zato „jer nam oni kradu poslove i mijenjaju demografsku sliku”, pretući pripadnika/pripadnicu LGBTIQ+ zajednice „jer nije normalan“, napiti se u subotu „jer će se svi napiti“, voziti brza kola „jer si faca“, konzumirati drogu „jer to je in“, odlagati studije i ne učiti „jer što će mi to“, biti glasan i agresivan „jer takvi danas najbolje prolaze“, učlaniti se u stranku „samo zbog posla“…
Ima mnogo toga pogrešnog u našem društvu, a ja bih volio kada bi oni najodgovorniji odustali od uvjerenja kako je u Dalmaciji i cijeloj RH nemoguće promijeniti svijest ljudi. Ali, mora se znati kako za promijeniti svijest drugog moraš mijenjati sebe. Stoga se zbilja nameće pitanje može li se promijeniti kolektivna svijest ukoliko političari i medijski urednici ne promijene vlastitu svijest. Znam kako za mnoge pričati o ovome djeluje besmisleno jer nitko ne želi slušati, ali ipak mislim kako vrijedi. Vrijedit će više kada oni koji imaju najveću moć i najveći utjecaj progovore o tome kako smo djecu prepustili ulici, nesigurnostima i beznađu.
Ako će se društvo pomiriti s tim kako je mladost na nepovratnom putu propasti i kako će biti sve lošije i lošije, onda ne mora ništa poduzeti. Ali, ja kao pojedinac imam obavezu i odgovornost reći kako ne pristajem na to. Pristajete li vi živjeti u kolektivnom ludilu?
Comentários