Piše: Lorenzo Priulli
Dalmacija je izgubila svoj identitet. Izgubila ga je onog trenutka kada je Hrvatska narodna stranka 1870. zasjela, kada je prešutno pristala na podjarmljivanje od strane Beograda 1921., pa kad je pristala na podjarmljivanje od strane Zagreba 1939.
Kako prolaze godine, primjećujem kako sa sve manje entuzijazma, skoro već i ravnodušno čitam izvješća i komentare o izborima, sastavu ili o rekonstrukciji Vlade Republike Hrvatske. Ušli smo u super izbornu godinu. Konačno će se u tisku i na TV-u početi pričati tko bi mogao i na kakav način biti dio definitivne liste pojedinih stranaka i koalicija kako za europske izbore tako i za parlamentarne. Krajem godine očekuju nas i predsjednički izbori, a iduće godine i lokalni. Nakon parlamentarnih izbora nagađat će se o popisu novih ministara. Građani će većinom biti skeptični, očekivat će mnogo više, neke svoje favorite ili bar to da u ministarstvu ne sjedni netko tko je dobio samo 50 glasova, dok oni koji su dobili nekoliko tisuća glasova ne mogu biti ni u saborskim klupama.
Nova lica – stara nomenklatura
Prema „dobro informiranim medijima“, međutim, neće biti mira „pod lipom” sve dok Andrej Plenković ne uništi sve što se uništiti dade, pa će se najavljivati, najdalje za godinu dana, izvanredni izbori. Jedino će osobnost i pozicija rektalnog alpiniste i predsjednika Hrvatskog sabora, Gordana Jandrokovića ostati neupitna. Jandroković je paradigma prekaljenog HDZ-ovca: multipolarna osoba koja je kadra učiniti sve što se ne bi smjelo za vlastitu korist. Što znači kako u njegovom slučaju nemamo priču o stanci i politici, nego o njegovim osobinama i sposobnostima pojedinca.
Čini se kako građane sve manje zanimaju magloviti stranački programi koji se međusobno i ne razlikuju mnogo, pa tako preostaju samo, bar kao mjerilo, osobni profesionalni dometi i osobni moralni kapital. Istina, pojavljuju se i neka nova lica. No, možda nehotično, najoštriju kritiku izrekao je predsjednik Republike, Zoran Milanović. Naime, Milanović je jednom rekao, otprilike ovo: mi se već 30 godina odlično poznajemo. I to je najveći problem, najveća nevolja, novih lica ima, ali nomenklatura je stara. Ova struktura će pokopati i naredna, povremeno artikulirana, ali najčešće samo polovična reformska stremljenja. To nam redovito događa od 1990. godine.
Proba nosivosti sustava
„Svaki sustav je jak onoliko, koliko je jak njegov najslabiji segment“, parafraza je luteranske etike koja govori kako je društvo bogato onoliko koliko je bogat njegov najslabiji član. No, kako bi društvo bilo bogato, a sustav jak Republici Hrvatskoj je potrebna promjena izbornog zakona.
Trenutno zakonsko rješenje nije dobro. Od 1990. na ovamo hrvatsku su zahvatili brojni izborni inženjerinzi koji su redovito poništavali volju građana. Sjetimo se samo mješovitog izbornog sustava koji je poništavao volju birača tako što bi uvijek prolazio predstavnik HDZ-a bez obzira na to što nije dobio valjani broj glasova. Stoga je Republici Hrvatskoj nužno potreban većinski izborni sustav, a dijaspora – točnije jedan od tri konstitutivna naroda iz BiH – ne bi imala pravo glasa.
Ovakvim izbornim sustavom, Republika Hrvatska bi bila podijeljena na 140 izbornih jedinica i samo bi onaj koji je proglašen za pobjednika u određenoj izbornoj jedinici prošao dalje. Na ovakav način dobili bismo manji broj stranaka u Hrvatskom saboru, transparentnije izbore i transparentniji Sabor. Krtitičari govore kako bi s vremenom zavladale samo dvije stranke te napominju primjer SAD-a, UK i Kanadu gdje su u igri uvijek samo dvije stranke. No, to ne mora biti istina.
Naime, neovisna agencija CCO iz Splita istraživala je i na temelju istraživanja došla do zaključka kako bi se u Hrvatskom saboru, obzirom na uvođenje većinskog sustava, smanjio broj stanaka ili koalicija, ali se njihov broj ne bi sveo na samo dva, već bi bio poticaj za osnivanje novih stranaka. Npr., ako bi se izbori 2024. vodili po većinskom sustavu pobijedio bi SDP, dok bi drugi bio HDZ. Treće mjesto dijelili bi IDS, Domovinski pokret i Most, na šestom mjestu našao bi se HSS. I to bi bilo šest stranaka koji bi prošli u sabor. Dovoljno za hrvatske prilike, ako ne i previše, jer u njemačkom parlamentu trenutno sjede predstavnici sedam stranaka.
Moralne dileme
Kako bilo i ma kakav se sustav uveo ili zadržao, javnost će biti uzburkana. Žustro će se raspravljati o tome mogu li oni političari koji su bili protagonisti zloćudne, grešne politike devedesetih godina, imati vodeće uloge u hrvatskoj politici, gospodarstvu, školstvu, zdravstvu, policijskom i vojnom sustavu, sigurnosnom sustavu... Prema mišljenju jednog većeg dijela kritičara, to ne bi bilo u redu, bez obzira na to što su u međuvremenu „promijenili“ svoje stavove, čitav svoj pogled na svijet, ali ih ipak mnoštvo nevidljivih niti veže za tu ne tako davnu prošlost od koje se ne mogu osloboditi, pa će i zaokret koji su izveli, ostati polovičan.
Nema sumnje kako se gotovo cijeli aktualni politički vrh socijalizirao u devedesetim godinama – ne samo članovi HDZ-a, već i svi ostali, i opozicija, i vlast. Točno je i to kako se od te ne baš ugodne prošlosti teško mogu osloboditi, mada su njihovi napori u tom pravcu evidentni. Nema valjanog razloga, dakle, kako bi se sve te sumnje jednim potezom gumice izbrisale s papira, čak i ako bi se postavilo pitanje: kako to da ne postoji snaga čistije prošlosti koje bi bile u stanju izvesti ovu jadnu banana državicu na bolji put.
Na žalost, točno je i to kako se u politici najčešće ne uvažavaju moralne vrijednosti – bar ne dosljedno – međutim, one uvijek moraju biti prisutne u društvu u svim mogućim okolnostima. Društvo lišeno moralnih vrlina osuđeno je na propast. Ovo je neophodno reći, jer neki drugi, opet, protestiraju ne toliko iz političkih, već prvenstveno iz moralnih razloga. Rezignirano primaju k znanju kako drugačije ne može, ali ipak negoduju, nije im drago, što su svi oni koji su se devedesetih godina usuđivali jasno i glasno izgovoriti rečenice koje se danas smatraju službenima, tada bili poniženi, šikanirani i izopćeni. I često su ih tada zbog toga baš sadašnji, aktualni vlastodršci ponižavali. I ova je ogorčenost opravdana.
Jer, premda dio protagonista stare politike danas zagovara druge putove, žrtvama se nitko nije ispričao. Republika Hrvatska nikada nije zatražila oprost od građana Republike Hrvatske, a posebno ne od stanovnika Dalmacije, kao što nije zatražila oprost od građana drugih država. Imam u vidu stvarne i dokazane žrtve, ljude koji su izbačeni s posla, koji su najureni iz javnog života, ljude koji su ubijani, silovani, prebijani, istjerivani iz svojih domova... U ovoj stvari, međutim, treba biti nadasve oprezan: previše je danas onih koji se predstavljaju kao žrtve – i oni koji su se oprezno pritajili, pa i oni koji su u suradnji s HDZ-om vršili vlast. Zato i nije preporučljivo spominjati Tuđmanovu nomenklaturu iz devedesetih godina prošlog stoljeća.
Takav je bio, na primer, premijer Mateša? Njegove nekadašnje pristalice smatraju ga opozicionarom. No, istina je, međutim, kako je i on bio član nomenklature, uživao je povjerenje Franje Tuđmana, a tek mu se kasnije suprotstavio. Iako nikada na pravi način. Drugi su, npr., otvoreno priznali kako su bili pristaše đavolje politike. Ali šta je s priznanjima onih trećih? Nije dovoljno to što ovaj ili onaj stranački leader korigira svoju političku retoriku, i njegov se cijeli tabor treba suoči sa svojim jučerašnjim rječnikom.
Ako ni zbog čega, a ono što zavlada onoliki muk u krugovima vladajuće političke elite, kad god se spomenu posljedice znamenite dalmatinske bombaške revolucije? To je ključno pitanje, jer je upravo s dalmatinskom bombaškom-revolucijom, točnije postavljanjem bombe u prostorije Dalmatinske akcije, započeo onaj put koji je predsjednik HDZ-a i cijele Republike Hrvatske nazvao vražjim i pogrešnim. Otkud ta tajanstvena diskrecija?
Riječi i djela
O Andreju Plenkoviću, predsjedniku Vlade Republike Hrvatske, s upadljivim simpatijama pišu brojni hrvatski novinski urednici, kao npr. Drago Hedl. Ne čini to bez razloga, jer je dobro čuti ono što Plenković govori. Voljeli bismo, tvrdi Plenković, kada bi Dalmacija zaista postala europski centar multikulturalizma i ugodnog života. Ugodno je to čuti, ali je krajnje neugodno vidjeti, na licu mjesta.
Upravo suprotno. Dovoljno je prošetati se ulicama Splita, Zadra, Šibenika kako bismo vidjeli kako stojimo s multikulturalizmom o kojem govori Plenković. Bacimo pogled na table s nazivima ulica, na displeje koji na gradskim autobusima označavaju trasu kretanja, svratimo u poštu, otiđimo – ako moramo – u policijsku upravu, ili u Banovinu, i odmah će biti jasno kako stojimo s inače službenom objavom o tome kako je HDZ, točnije njegova podružnica – Puljkov „Centar“, Split napravio multikulturnim gradom. Ne znam, kakve su razlike u pogledu na ovo pitanje u HDZ-ovim krugovima, ali imajući u vidu gornje činjenice, ne može se poreći jaz između riječi i djela.
Posebno je ovo vidljivo kada su Dalmacija, Dalmatni, dalmatski jezik i pripadnicima LGBTIQ+ zajednice u pitanju. 400 000 pripadnika dalmatske nacionalne zajednice izbrisani su s posljednjeg popisa stanovništva kao i 50 000 govornika dalmatskog jezika kako bi se, vjerojatno, smanjio trošak za dvojezične natpise i putokaze, dvojezične škole i dvojezično tiskanje knjiga. Posebno je vidljivo i po prebijanjima i ubojstvima pripadnika dalmatske nacionalne zajednice te sudskim procesima protiv istih. Dovoljan je primjer montiranog procesa protiv Majde Iris Stefanelli. A tu su i brojni primjeri premlaćivanja pripadnika LGBTIQ+ zajednice. Toliko o Plenkovićevoj multikulturalnosti u Dalmaciji.
O jednom dugu
Odgovorni ministar, na odgovornom mjestu, u parlamentu jedne države članice EU, obećao je kako će u najkraćem roku biti sanirana katastrofalna materijalna situacija u Dalmatinskoj Radio-Televiziji, kako bi regionalni javni servis mogao nesmetano emitirati program. Ovo bi bilo super, kada bi Dalmatinska RTV zbilja postojala. Ali, ta je TV postojala samo dvije godine i to davno. Iz nje se 1979. emitirao program s VIII. Mediteranskih igara koje su se održavale u Splitu. Emitirao je i 1980. i onda ju je tadašnji TV Zagreb, današnji HRT, ugasio i svu opremu kupljenu sredstvima građana Dalmacije odnio u Zagreb. Dalmatinska TV nije imala ni pare duga. Štoviše, bila je u plusu. Zagreb je pokupio i te pare.
Bio sam među onima koji potpisali peticiju za vraćanjem Dalmatinske TV, jer je za vrijeme Jugoslavije otimačina iz ove TV kuće i njezino gašenje okvalificirana kao teška politička pogreška. Ali ako se situacija u Dalmaciji konsolidira, možda će se vratiti Dalmatinska TV, ali tada će se sva odgovornost sručiti na glavne i odgovorne ljude. Njih će dopasti zadatak prevladavanja krize između Dalmacije i Hrvatske koja vuče korene još iz druge polovine XIX. stoljeća.
Jer, ruku na srce, ni poslije siječnja 2000. godine, kada se započelo s demokratizacijom Republike Hrvatske, nije bilo snage, niti znanja za okrenuti ploču. Dalmacija se, naime, sve do danas bori s teškom krizom identiteta. A o tome da i ne govorimo, da se među bezbrojnim stranačkim interesima naprosto gubi osjećaj za kvalitetu tog identiteta kod onih koji bi ga vratili.
Comments