Piše: Karlo Morosin
Kultura smrti je nacistička praksa utemeljena na novoj kršćanskoj tradiciji obilježavanja spomenika i odavanje počasti onima koji su poginuli na neki viši cilj. Obilježava se paljenjem svijeća i obilascima tkz. Križnih putova.
Danas, na godišnjicu pada Vukovara i Škabrnje želim vam reći kako je svako paljenje svijeća uz rubove ulica koje nose ime Vukovara jednako kulturi smrti. Isto tako, želim vas podsjetiti na jedan od najvećih progona i kulturocida u povijesti Europe, koji se dogodio prije 85 godine – na takozvanu Kristalnu noć. U noći s 9. na 10. studenog 1938. u čitavoj Njemačkoj i Austriji gorjele su sinagoge, razbijali su se izlozi, uništavala se imovina lokalnih Židova.
U tom nacističkom divljanju živote je izgubilo više od 1 300 osoba, razoreno je ili teško uništeno 1 400 sinagoga i više od polovice zgrada židovskih općina u Njemačkoj i Austriji; opustošeno je 7 500 trgovina. Idućeg dana, 10. studenog, odvedeno je u koncentracijske logore više od 30 000 Židovskih muškaraca.
Nešto slično događalo se i u Republici Hrvatskoj. Trajalo je duže, a posljedice nisu bile niti malo lakše.
Od 30. svibnja 1990. do 25. lipnja 1991. iz knjižnica je izbačeno i zapaljeno više 2, 6 milijuna jedinica knjižnog fonda, s radijskih postaja je izbačeno i zapaljeno više 5 milijuna jedinica nosača zvuka, a s HRT-a izbačeno i zapaljeno 12 milijuna kaseta i filmskih vrpci s dokumentarcima i drugim materijalima tiskanih ili snimljenih u razdoblju prije 1990., dok su svaku večer između 19.30 i 20.00, Ljiljana Bunjevav-FIlipović, Branimir Dopuđa i ostali huđkali na ubojstva i progone nehrvatskog stanovništva. Istovremeno s posla je izbačeno preko milijun ljudi, privatne radnje se letjele u zrak, stanovi zapaljivani i nasilono otimani, a živote su izgubili na tisuće ljudi. Rat tada još nije službeno počeo.
Kao što je Kristalna noć, bila je rezultat državnog antisemitizma, tako je i ovo razdoblje bio rezultat državnog šovinizma i ksenofobije koji se počeo širiti kad su se Franjo Tuđman i nacionalistički obojeni komunisti pojavili u Republici Hrvatskoj. Bio je to početak najmračnijeg razdoblja novije hrvatske povijesti.
Današnji dan obilježava se na različite načine. Službena vlast u Republici Hrvatskoj sudjeluje u mimohodu vukovarskim ulicama, običan narod sudjeluje u kulturi smrti paleći svijeće duž ulica koje nose ime Vukovara, dok oni iole prosvjećeniji upozoravaju na to kako je rat gotov i kako se treba okrenuti budućnosti. Naposljetku, te je riječi rekao i general Ante Gotovina kada se vratio iz haškog zatvora.
Nažalost, antisrpstvo, antidalmatinstvo, antiromstvo, antisemitizam i homofobija, odnosno opća ksenofobija u Republici Hrvatskoj je u porastu. Napadi na pripadnike nekatoličnog i nehrvatskog življa, homoseksualce i žene su svakodnevnica. Mržnja prema svemu i svakome porasla je zadnjih deset godina. Po pojavi Željke Markić sam upozorio na pojave netrpeljivosti i nasilja – i usporedio to s Njemačkom tridesetih godina prošlog stoljeća.
U Njemačkoj i Austriji, kao ni u bilo kojoj državi zapadne Europe, nije moguće relativizirati ili negirati postojanje koncentracijskih logora smrti, izjednačavati žrtve nacizma i antifašizma, sila Osovine i savezničkih snaga. Ne može se ublažavati to što je bila Hitlerova Njemačka, što su bile žrtve nacizma i fašizma, što se događalo u Auschwitzu, Birkenauu, Buchenwaldu i ostalim logorima smrti. Za to se u Saveznoj Republici Njemačkoj dobije do 5 godina zatvora.
Ali takvo negiranje moguće je u Republici Hrvatskoj. Danas se, kao i 90ih izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret, žrtve i koljači. I dalje pseudo povjesničari stvaraju novu povijest Republike Hrvatske, rehabilitiraju NDH, koja je jedina u Europi, uz Njemačku, donijela svoje rasne zakone i imala svoje koncentracijske logore; koja je fašistima predala svoj teritorij, koji je bio vraćen zahvaljujući antifašističkoj borbi.
S druge strane, izmišljaju zločine koji to nisu bili ili ih podmeću pobjednicima II. svjetskog rata. Tako je bivša predsjednica, Kolinda Grabar-Kitarović tražila neka se ponovo prebroje žrtve koncentracijskog logora smrti Jasenovca, a njen protukandidat na predsjedničkim izborima Miroslav Škoro bi prekopao Jasenovac. Upitajmo se – zašto? To je naša stvarnost, to je naša sramota.
Na hrvatskoj javnoj televiziji, HRT, gotovo svakodnevno u emisiji ”TV Kalendar” možemo pratiti eklatantnu reviziju povijesti gledajući iskrivljenu sliku događaja prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Ovih dana u toj emisiji nije uopće spomenuta Kristalna noć, ali se 10 minuta govorilo o Vukovaru.
Ali, ne samo što se iskrivljuje slika Drugog svjetskog rata, iskrivljava se i slika „Domovinskog rata“. Ne spominju se napadi na pripadnike srpske nacionalne manjine po Kordunu, Baniji, Lici, sjevernoj Dalmaciji, pa ako hoćete i Slavoniji za vrijeme predizborne kampanje 1990. godine i nakon nje, ne spominje se ubijanje ljudi koji su se izjašnjavali kao Dalmatini/Dalmatinci, Židovi, Romi i Srbi – još uvijek je nerazjašnjenja smrt ukupno 6120 pripadnika dalmatske nacionalnosti (koju Republika Hrvatska negira). Ne spominje se huškanje učenika po školama protiv ćirilice koja je već tada okarakterizirana kao neprijateljsko pismo i tako negirajući i revizionirajući povijest. Ne spominje se ni to kako je prvi poginuli hrvatski koji je poginuo bio Goran Alavanja. To se krije samo zato jer je bio srpske nacionalnosti i nije bio član HDZ-a.
To je naša svakodnevica.
U komemoraciji za žrtve totalitarnih režima, 23. kolovoza 2019., na šestinskom groblju, gdje su stradali pripadnici ustaške i njemačke vojske, sudjelovali su najviši državni dužnosnici – od predsjednice Republike, izaslanika predsjednika Vlade i ministara do gradonačelnika Zagreba. Istoga dana vladina delegacija zapalila je na Mirogoju svijeću pred spomenikom ustaškoj vojsci i pred grobnicom narodnih heroja-komunista. U kojoj zemlji zapadnoeuropske civilizacije je to moguće? Ni u jednoj! Osim u hrvatskoj koja relativizira i izjednačava žrtve i agresore i koja revidira povijest na svakom koraku.
Hodajući ulicama hrvatskih gradova, vidjet ćete na mnogim mjestima neprimjerena, zakonom zabranjena obilježja NDH i nacističke Njemačke, ali i napise mržnje prema drugima i drugačijima. Takvi se i fizički napadaju, a onda se ti napadači opravdavaju i ne kažnjavaju. Na sajmovima se prodaju obilježja kao što su: ušato U, swastike i sl.
Usred Splita, nadomak Peristila, građani i turisti su 2022. mogli vidjeti poruku „UBIJ SRBINA“. To je mjesto, kao i čitav centar, pokriveni su kamerama. No počinitelji „nisu nađeni“, ali je istoga dana pronađena i kažnjena osoba koja je na spomenik prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nacrtala srp i čekić. Još uvijek nije nađen autor kukastog križa na stadionu u Poljudu. No, za razliku od njih - čovjek koji je u Zadru u nekoliko navrata natpis "UBIJ SRBINA" pretvorio "U LJUBI SRBINA" ispitivan je kao najveći zločinac.
Neki saborski zastupnici iz vladajuće stranke predložili su ukidanje dana obilježavanja antifašističke borbe kao državnog praznika. Mislim kako nismo daleko od toga kako bi ti isti predložili da se državnim praznikom proglasi dan osnutka NDH, 10. travnja 1941.
No, nisu krivi oni. Krivi ste vi koji dopuštate toleriranje i rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH, zločinačke tvorevine sazdane na rasnim zakonima, ubojstvima svih i svakoga tko im stane na put. Krivi ste vi koji dopuštate izjednačavanje ustaštva i antifašizma. Krivi ste vi koji dopuštate izjednačavanje zločina i žrtve. Krivi ste vi koji dopuštate falsificiranje povijesti, ne samo Drugog svjetskog rata, već i „Domovinskog rata“. Krivi ste vi koji dopuštate vjeronauk u školama i iz plaćenih poreza financiranje infiltracije klerikalnog neonacizma u sve pore hrvatskog društva, od školstva nadalje.
Tko je u Republici Hrvatskoj odgovarao za negiranje zločina NDH i postojanje koncentracijskih logora smrti? Tko je u RH odgovarao za falsificiranje povijesti i relativiziranje žrtve i nasilnika? Nitko! A zašto? Jer šutite, jer podržavate kulturu smrti paljenjem svijeća duž ulica koje nose ime Vukovara, jer sudjelujete u kulturi smrti tako što šećete u „koloni sjećanja“. Na taj način podržavate velikohrvatski antidalmatinski klerikalni neonacizam. I sve dok to činite prodajete čast svoje države, koja je antifašističkim pokretom oprala obraz od jedne od najnečasnijih tvorevina u Europi, od ustaškog pokreta!
Sigurno je kako treba odati počast poginulima u Domovinskom ratu, ali ne na način na koji se to čini. Ne na način koji nas zarobljava u nacističkoj kulturi smrti i antidalmatinskoj, proustaškoj propagandi. Postoje brojni načini na koji se to može napraviti: od zajedničke proslave za Dan antifašizma 22. lipnja do prigodne saborske sjednice koja će biti dostojanstvena i pravedna kako prema žrtvama tako prema sadašnjim stanovnicima Vukovara.
Tu smo kako bi se poklonili žrtvama ali i kako ne bi dopustili da nas kultura smrti uspije relativizirati i da upozorimo na opasnost od šovinizma, ksenofobije i homofobije. Na opasnost koja nam vri nad glavom.
Comments