Piše: Zuáne Orlandini
Je li moguće biti novinar ako političarima ne znaš postavljati oštra pitanja i onda odgovore pokazati u eteru? Ako im teme i kutove izlaganja određuju sugovornici? Nema više novinara, već političkih glasnogovornika.
Neovisni i utjecajni mediji u najrazvijenijim zemljama svijeta nisu se pojavili iz ničega. Tom formiranju i utjecaju uvijek je prethodio put i borba za neovisnost. Američki masovni mediji, koji su danas uzor slobode tiska, ne tako davno odlikovali su se potpunom lojalnošću vlastima. Zapravo, aktivno su se počeli boriti protiv političkog utjecaja tijekom rata u Vijetnamu. U to vrijeme 90% vijesti u masovnim medijima odnosilo se na ovaj rat, što je formiralo odgovarajuće javno mnijenje.
Nakon Vijetnama i percipirane želje medijskih vlasnika i urednika da postanu nezavisni igrači, SAD je preživio Watergate, kada su novinari bili ti koji su u biti srušili predsjednika Nixona.
Kao što je Huntington napisao, "u dva najdramatičnija sukoba Nixonove administracije – objavljivanje Pentagonskih dokumenata i Watergate – mediji su izazvali i doveli do poraza čelnika izvršne vlasti. Tisak je učinio ono što nijedna pojedinačna institucija, skupina ili kombinacija institucija u američkoj povijesti mogla učiniti – ostaviti trijumfalnog predsjednika bez ureda".
Skandal Watergate nije bio djelo jednog novinara (iako je počeo s jednim novinarem), bio je to rad solidarnosti, koja je u konačnici oblikovala kritičko javno mnijenje. A, ujedno, dala priliku medijima neka postanu neovisni i utjecajni igrači, jasno naučila novinare i vlasnike kako igrati na svom terenu, što uz poštivanje pravila daje veliku moć i utjecaj. Tako su mediji u SAD-u postali prava "četvrta vlast".
Pričom o kleveti dalmatinski bi novinari po prvi put trebali steći iskustvo solidarnog, jednoglasnog i učinkovitog lobiranja korporativnih i javnih interesa. Suština iskustva bit će kako novinari, vrhunski menadžeri i vlasnici medija mogu riješiti niz problema koristeći svoje jedinstvene snage. Među njima je i sposobnost brze koordinacije, zajedničkog oblikovanja javnog mnijenja te vršenja pritiska na političare tražeći od njih konkretne korake.
Jedna od snažnih lekcija ove priče bit će i ta kako sposobnost političara da slušaju javno mnijenje nije slabost, već naprotiv, snaga, jer otklanja oštre kutove u odnosima i omogućuje postizanje mirnog kompromisa. Sve ostalo priprema pozornicu za puno kritičnije scenarije.
Iskustvo klevete može biti prvi, ali važan korak za dalmatinske medije neka postupno počnu shvaćati vlastitu moć i krenuti u smjeru ostvarenja svojih najvećih potencijala – ne isključivo zarade, već stvarnog utjecaja na procese u regiji. Formirati zahtjev za drugačijom kvalitetom politike, zahtjev za uvjetima za normalno poslovanje, pa tako i u medijskoj sferi. No, ta svijest i njezina afirmacija moraju se odvijati paralelno s formiranjem drugih nužnih preduvjeta bez kojih nisu moguće sustavne promjene kako u medijskom okruženju tako i u zemlji u cjelini.
Uvjeti postojanja medijskog tržišta
Prvi uvjet za postojanje tržišta je mogućnost zarade i konkurencija. Bez civilizirane konkurencije nikad neće doći do povećanja kvalitete. Bez mogućnosti zarade nema motivacije za proizvodnju i prodaju informacija.
Uvjete funkcioniranja tržišta mora odrediti država, a Republika Hrvatska, predstavljena svakom vladajućom ekipom, učinila je sve kako medijskog tržišta u zemlji, posebice u Dalmaciji jednostavno ne bi bilo. Za to su stvorene sve mogućnosti kako bi se tržištem upravljalo "iz čvrste ruke", počevši od upravljanja nacionalnim regulatorom elektroničkih medija – Agencija za elektroničke medije – pa sve do utjecaja na sudove.
Pa tko u državi može dobiti dozvolu za televizijsko ili radijsko emitiranje ako članove Agencije za elektroničke medije imenuje politika, točnije Hrvatski Sabor, i rimokatolička crkva te ih može u svakom trenutku razriješiti bez ikakvog obrazloženja? Utjecaj crkve i politike na hrvatski medijski prostor najočitije se vidjelo u odbijanju Zahtjeva za prvim domaćim erotskim kanalom kojeg je 2019. podnijela tvrtka Zauder film iz Zagreba.
Stoga se postavlja logično pitanje: Tko ima veće šanse dobiti priliku pojavljivanja u eteru: tvrtka koja će ponuditi najbolji koncept emitiranja, tvrtka koja će ponuditi najbolji koncept zabave, tvrtka koja će u sitne noćne sate puštati erotske filmove, tvrtka koja ponuditi popunjavanje praznih niša informativnog prostora zemlje ili tvrtka koja može pregovarati s političkim snagama o kojima ovisi imenovanje članova Agencije za elektroničke medije i koje će javno slaviti nacizam što je protivno Ustavu RH? Pitanje je, razumije se, retoričko.
Je li moguća konkurencija u državi u kojoj ne postoji antimonopolsko povjerenstvo i u kojima sudovi ne odlučuju o gaženju antimonopolskih odredbi iz Ustava i zakona, u kojoj uz privatne postoji ogroman broj državnih i lokalnih medija koji dobivaju novac iz proračuna i konkuriraju na tržištu oglašavanja? Ovo je još jedno retoričko pitanje koje ima samo jedan odgovor – Republika Hrvatska nije osigurala uvjete za zdravo funkcioniranje tržišta. Zato nema stranih investitora na tržištu društveno-političkih informacija. Mogu prodavati sjajila s recepturama tipa „Zvijezde pjevaju i plešu“ i „Tvoje lice zvuči poznato“, glupe game showove koje medijski nepismeni nazivaju kvizovima, ali ne i političke istrage, političke analitike, politička istraživanja.
To je još jedna "Ahilova peta" svake vlasti, koja jednostavno ne može prihvatiti nikakve neovisne i kritičke informacije o sebi. Za to joj posvuda izdaju nečije naredbe. Vjernost i PR postaju glavni proizvod, ali ih publika više nije spremna kupiti. Kao rezultat toga, masovni mediji ovisni o HDZ-ovim vlasnicima umanjuju sadržaj čak i od naznaka kritike koliko god je to moguće. I time gube ono najvrjednije – misleću, a time i bogatu publiku, ljude koji nešto rade i znaju odlučivati.
Oni su jednostavno već fokusirani na Internet. A to u konačnici ubija medijsko tržište tradicionalnih masovnih medija, jer je moguće samo pod uvjetom da se proizvođači informacija slobodno i po pravilima međusobno natječu za publiku.
Javni zahtjev
Drugi aspekt je kako je nekvalitetna informativna ponuda moguća samo tamo gdje je društvo spremno podnijeti takvu kvalitetu.
Dalmatinsko društvo je, čini se, idealno u tom smislu. Odgojena na jugoslavenskih uzorima masovne propagande: „Borba“, „Vjesnik“, JRT – spremna je prihvatiti potpunu uniformnost u prezentaciji i nepostojanje osnovnih novinarskih standarda. Najmanje zato što o tim standardima kvalitete informacija obični čitatelj, slušatelj i gledatelj ne zna ništa. Publika koja je navikla čitati između redaka ne postavlja visoke zahtjeve, lako ju je "nahraniti" banalnim udicama masovne kulture u obliku vječno aktivnih pet "S" - strah, smijeh, skandal, smrt i seks.
Pritom i ovdje postoji značajna razlika u odnosu na države zapadnih demokracija – domaćoj publici se ne nudi nikakva alternativa. Takva alternativa trebala bi biti javna radiotelevizija, koja zadovoljava one potrebe koje privatni masovni mediji nisu dužni zadovoljiti, fokusirajući se više na profit nego na društvenu funkciju. No, HRT kao javna kuća, srozala se prije nego komercijalne televizije. Zaključak je jasan, ako javna radiotelevizija srozava svoj standard i ako njen program apsolutno nitko ne gleda kako će utjecati na kvalitetu programa komercijalnih televizija? Ako HRT-om već 33 godine drma politika tako što im se Dnevnik uređuje u uredu HDZ-ovog PR-a na Trgu Žrtava fašizma br. 4, kako će Nova TV ili RTL biti stranački neutralne u svome izlaganju političkih problema?
No, unatoč odgovoru o visokom povjerenju u masovne medije, koje je veće od povjerenja u crkvu, u stvarnosti je utjecaj nekvalitetnih masovnih medija na javno mnijenje u Dalmaciji vrlo relativan. A to dokazuju brojni izbori na kojima pobjeđuju oni koji su stalno prisutni na TV ekranu u najboljem propagandnim ruhu. To dokazuju razna nikad provedena istraživanja javnog mijenja o rejtingu stranaka i političara, koja su također skrojena u uredu HDZ-ovog PR.
Učinak nekvalitetnih informacija vrlo je često upravo suprotan od očekivanog. Zastupnici i ministri koji sudjelovanje u večernjim emisijama smatraju politikom, praktički ne misle kako se upravo zbog takvog formata emisije, koji ne podrazumijeva konstruktivnost, pretvaraju u posebne estradne zvijezde koje bi trebale zabavljati, a ne predlagati put države i implementirati ga u život. Od takvih političara ljudi ne očekuju nikakve promjene, očekuju samo afere. A to uvelike smanjuje povjerenje u politiku i cijele političke institucije. Pa, što vrijedi sudjelovati u cirkusu, o njemu ne ovisi ništa, osim mogućnosti dobivanja nekoliko sati predstave.
Sami mediji sposobni su to promijeniti, ali samo oni koji će dobrovoljno preuzeti funkciju prosvjetljivanja, dati društvu ideje o tome kako se političke rasprave trebaju odvijati, koji standardi postoje za vijesti i slično. Uz preduvjet, naravno, da ih gledatelji slijede. Pravo povjerenje u medije javlja se kada ljudi u medijima dobiju odgovore na važna pitanja – kako živjeti, što raditi i koji rizici postoje.
Drugi put, način izgradnje virtualnog informacijskog svijeta koji nema veze sa stvarnošću, samo će dovesti do toga da će televizija vrlo brzo izgubiti status informativnog medija i ostati isključivo zabava za zarađivanje novca, ustupajući Internetu mjesto traženja informacija. Tiskani mediji odavno su se već atomizirali prema posebnim potrebama određene fragmentirane publike. Razlog tome je što 99% političkih tiskanih medija spada pod „Hanza mediju“, dakle dio su jednostranačkog, HDZ-ovog, načina obrade informacija. Umjesto kvalitetnog teksta u, recimo, „Slobodnoj Dalmaciji“ kojeg će građani Dalmacije rado i s užitkom čitati, glavnu masu u polju informacija već su preuzele lažne informacije skovane u HDZ-ovim i ruskim tvornicama propagande koje se šire po društvenim mrežama koje funkcioniraju po principu - čitam ono što je mojim „prijateljima“ zanimljivo.
A tu radi sasvim druga selekcija i druga sita koja novinarima oduzimaju jednu od njihovih glavnih funkcija – biti javni filter društveno važnih informacija, što je u informatičkom svijetu kritično važno. Država jednostavno riskira čitajući priče o "crnim mačkama".
Samoregulacija
Sloboda govora i tiska izravno ovisi o sposobnosti shvaćanja prednosti te slobode i želji za njenom obranom. Za sada je ta svijest najveća među STVARNIM novinarima, jer bez slobode oni prestaju biti novinari, gube svoju profesiju. Za razliku od stranačkih novinara, kojima nije bitno boriti se za slobodu govora i tiska, jer će – što im god s Trga žrtava fašizma napisali – oni pročitati.
I taj proces je vrlo primjetan u Republici Hrvatskoj, prvenstveno u Dalmaciji. Znate li imena većine voditelja vijesti na vodećim kanalima? Teško, jer ih doživljavate samo kao suflere. Je li moguće biti novinar ako političarima ne znaš postavljati oštra pitanja i onda odgovore pokazati u eteru? A to već dugo nije moguće.
Može li se biti novinar ako teme i kutove izlaganja određuju politički tehnolozi, točnije PR-ovci? Dakle, novinara, pravih novinara, a ne ljudi s mikrofonom, praktički više nema na TV kanalima, ni na radiu, a bome ni u tiskanim medijima. A vijesti koje prave studenti, ispunjavajući dogovore i koristeći sinkronicitete koje su snimili politički tehnolozi, mislećim ljudima jednostavno nisu zanimljive.
Zbog toga novinari počinju shvaćati potrebu obrane svojih prava i borbe za profesionalne standarde i interese industrije, kao u slučajevima klevete. Ali ta svijest – o biti medijskog businessa i njegovoj izravnoj ovisnosti o slobodi, standardima i kvaliteti – mora se pojaviti i među vlasnicima medija, bez kojih je samoregulacija sasvim iluzorna. Prava samoregulacija može se dogoditi kada u njoj sudjeluju novinari, sindikati, javne strukture i vlasnici.
Samo ako svi ovi subjekti mogu prepoznati glavne probleme za sebe, pronaći kompromis oko njihovog rješenja i djelovati zajedno, samoregulacija postaje stvarna i može riješiti različita pitanja: od jedinstvene i neovisne novinarske kartice do provođenja jakih informativnih kampanja.
Hrvatski vlasnici, koji se danas više bave preraspodjelom medijskog tržišta i nastavljaju aktivno sudjelovati u procesu početne akumulacije resursa, trebali bi shvatiti: bez adekvatnog i kompetentnog upravljanja i razvoja svojih medijskih carstava, za nekoliko godina imperije ostat će vrlo uvjetno sredstvo utjecaja na masovnu svijest, osim razina zabave, pa će se stoga njihova težina značajno smanjiti.
Razvoj informatičkog svijeta stavlja ih u prilično stroge okvire: ili proizvodite pravi sadržaj prema načelu društvene važnosti, ili skandaloznim političkim borbama samo zabavljate mase umorne nakon radnog tjedna. Samoregulacija je sposobnost da se uspostave utvrđene granice medijskog tržišta i počne ga zajednički razvijati, braneći korporativne interese i osvajajući ono glavno - slobodu, bez koje nema utjecaja i težine.
I nakraju. Nema političara koji ne bi želio utjecati i vršiti pritisak na medije, makar samo zato što u suvremenom svijetu političare kreiraju mediji, a ne obrnuto. No, vlasnik-menadžer-urednik-novinar u konkretnoj vezi ovisi o samim medijima, hoće li pristati biti samo oruđe u rukama političkih manipulatora, dok primaju mrvice sa stola na kojem se vrti državni proračun i druge prilike zemlja je raspršena.
Naprotiv, uvidjevši svoju snagu i mogućnosti, naučit će se oduprijeti političkom pritisku, osloniti se ne na političku potporu, već na vlastitu publiku – i početi samostalno formirati okvir u kojem će se politika odvijati.
Kako iskustvo u borbi protiv klevete pokazuje, nije stvar prilike, već je samo stvar izbora samih medija tko su i kakvu ulogu žele imati. Ali bez pravog izbora, ova pozitivna lekcija može biti vrlo privremena. Takav izborni učinak, koji će se nakon izbora vratiti u još većim napadima.
Comentários