Piše: Lorenzo Priulli (govor na tribini „Ljevica i desnica“, Split, 27. ožujka 2004.)
Iako ljevica u RH ne postoji, ako ništa drugo, možemo ukazati i analizirati na one političke opcije i elemente koji u RH same sebe nazivaju ljevicom. Ne znam zašto to rade, ali – rade.
Dalmacija zadnjih mjeseci, točnije godina živi u nekoj vrsti bunila, povišene temperature, čak i panike, koju jedino možemo determinirati kao društvenu patologiju – zbog izrazitog društvenog i povijesnog revizionizma. Zemlja, koja je uz baltičke države izvela najtemeljniju i najotvoreniju relativizaciju antifašističke borbe i izvršila najbezočniji povijesni revizionizam Drugog svjetskog rata, godinama već generira atmosferu histerije zbog navodne revizije hrvatske povijesti za vrijeme Jugoslavije. Od državnih dužnosnika, točnije predsjednika Republike i Vlade, preko ministara, akademika, profesora, povjesničara, diletanata, do ideologa, „nacionalnih radnika“ i profitera – sve je stalo u obranu „naše“, „ozbiljno ugrožene“ istine o hrvatskom narodu i hrvatstvu.
A povod je, teško je povjerovati – knjiga. Jedno od tri najnepismenija europska društva, u kojemu je preko polovice stanovništva totalno ili funkcionalno nepismeno – uznemirilo se zbog knjige od preko 800 strana, izašle u Kraljevini Španjolskoj i to na katalonskom jeziku. Nebrojeni broj pitanja dobio sam zadnjih mjeseci od stranih povjesničara i diplomata, o čemu se tu zapravo radi? Svi su iznenađeni ovom vrstom nerazumijevanja uloge i funkcije povijesne znanosti, kao polja autonomne intelektualne misli. Ali, kako je kod nas historiografija prije svega politički i ideološki servis, objašnjenje je vrlo jednostavno. Ovdje nikako nije riječ o revidiranju povijesti i pitanje hrvatstva. Tema knjige nije prošlost, ponajmanje je riječ o povijesnoj istini. Riječ je o nacionalističkoj ideologiji, agresivnom pokušaju očuvanja njezinih esencijalnih karakteristika i težnji za održanjem kulturne i javne hegemonije koju desnica i njezin glavni, zapravo jedini derivat u RH imaju – ekstremnom nacionalizmu.
Kao i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se ta ideologija sustavno i temeljito pripremala, prema načelu odnosa snaga, „prekomponirati“ federalnu Jugoslaviju ravnopravnih, prema kojoj je pokazivala toliku mržnju, i danas – kada nije politički oportuno govoriti o drugim temama, jer su nepogodne ili već teško kompromitirane – ta ideologija se vraća u 200ak godina staru prošlost, kao temi i sredstvu za nacionalnu homogenizaciju i utvrđivanje javne, intelektualne i kulturne hegemonije desnog ekstremnog nacionalizma. Svi navedeni procesi dolaze i kao rezultat potpunog odsustva ljevice s naše intelektualne i političke scene, jer u RH danas imamo totalno pomicanje javnog diskursa udesno. Desnica u našem društvu nesmetano, iako ponekad aluzivno, provodi svoju agendu. Kosovo će brzo apstrahirati, jer joj prema etničkim kriterijima nikad nije ni bilo potrebno. Ali će zato ponovo po cijenu rata čuvati rezultate genocida u BiH, čuvati svoju „najvrjedniju ratnu tekovinu“, kako ju je nazvao književnik i prvosvećenik velikohrvatskog klerikalnog nacionalizma F. Tuđman.
Nadomak Konjica ovih se dana, pred našim očima, otkopavaju temelji manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Prema procjenama, tamo je pokopano preko 500 ubijenih civila, a do sada je ekshumirano oko 200. To je najveća poznata masovna grobnica u Europi načinjena od završetka Drugog svjetskog rata do danas. Naše društvo potonulo u barbarstvo iz koga tako uporno odbija izaći, pokazuje nezapamćen moralni relativizam ignoriranjem vlastitog povijesnog učinka i ratne bilance. Ovo sve dublje potonuće u amoralnost upravo je rezultat odsustva ljevice.
Ljevica i desnica su se na našim prostorima od početka XIX. stoljeća, kao uostalom i drugdje u Europi, prvenstveno određivala u odnosu na ekonomsko-socijalna pitanja, promjene u društvu i nacionalno pitanje. Preteča ili utemeljitelj lijeve političke misli na prostoru Dalmacije, Angelo Antonio Frarri – dizajner dalmatske bicoláure – kasnije splitski gradonačelnik, Antonio Baiamonti prvi su ukazali na svu pogubnost velikohrvatskog projekta, po Dalmaciju, po samu Hrvatsku, ali i po čitav Balkan. Kritika velikohrvatskih težnji političke i vojne elite u Zagrebu i okolici te zalaganje za autonomnu Dalmaciju i nacionalnu ravnopravnost Dalmatina s drugim nacijama, temeljne su postavke njihovih programa. Inače, sam pojam Velike Hrvatske – konstituirao je i prvi dao njegovu argumentiranu kritiku upravo, najveći dalmatski politički mislilac XIX. stoljeća, Antonio Baiamonti.
Prvi moderni hrvatski lijevi političar, pred-jugoslavenske epohe u Dalmaciji, Vicko Ivčević uz upečatljiva i potresna svjedočanstva o teškom životu radnika u dalmatskoj brodograđevnoj industriji, ipak, je prvenstveno poznat po svojoj knjizi „Dalmacija i Hrvatska“, gdje iznosi žestoku kritiku velikohrvatskog nacionalizma i militarizma i daje drugačiju sliku Hrvatskog narodnog preporoda, na temelju objektivnih uvida. Bio je učesnik pohoda protoustaša na Dalmaciju. Mobiliziran je 1871. i kao rezervni časnik sudjelovao je u zauzimanju Dalmacije. Kada je ušao s hrvatskom vojskom u većinski dalmatski grad Sico (danas Šibenik), napisao je: „Ušli smo u tuđu zemlju“.
Kao svjedok zločina nad dalmatskim stanovništvom, pred izbore 1971., u novoosvojenim i anektiranim oblastima, Ivčević je opominjao kako je „izvršen pokušaj ubojstva s predumišljajem nad cijelom jednom nacijom, što je zločinačko djelo za koje se odgovorni moraju kazniti“. Ispaštat će, međutim, sam Ivčević, jer će ga na stotu godišnjicu pogibije, po svoj prilici, osvetnički raskopati iz njegovog groba na otoku Braču. Odmazda nad mrtvim Ivčevićem simbolički je čin pokušaja zatiranja ljevice, ali i svake alternative nacionalizmu, iako je sam bio član Hrvatske stranka prava.
Hrvati nemaju druge tradicije osim ekstremnog nacionalizma, pisao je čuveni politički mislilac i pravnik, Roberto Guilliani (hrvatski: Robert Giljanović). U Hrvatskoj, također, ne postoji i nikada nije ni postojala konzervativna ideologija u zapadnoeuropskom smislu te riječi. Nacionalistička ideologija ovdje je bila zamjena za konzervativnu, kao što je bila i zamjena za tradiciju, naposljetku i krajnje utočište svake desno orijentirane političke misli. Sukladno tome, ljevica se može i mora prvenstveno konstituirati preko kritike nacionalizma kao svog ključnog antipoda. Ne samo ovdje, u čitavoj Europi, a na Balkanu posebno, ljevica podrazumijeva prije svega kritiku nacionalizma i borbu protiv fašizma, naravno i odnos prema kapitalizmu i njegovim konzekvencama.
Ako se opet vratimo u prošlost – nedavno smo, ne mogu reći obilježili, preciznije, prešutjeli 209. godišnjicu konstituiranja Dalmacije kao jedine autonomne zemlje u sastavu Habsburške monarhije, kasnije Austro-ugarske monarhije, s gotovo svim elementima državnosti osim zakonodavne, obrambene, fiskalne i monetarne. Već tada prije 209 godina, Dalmacija je uvela svojevrsnu institucionalizaciju alternative fašizmu, nacionalističkoj mržnji, kolaboraciji i genocidu – koju su kasnije do detalja razvili dalmatski partizani osnovani 21. lipnja 1941. u Vrgorcu. Ta alternativa bila je najšire prihvaćena i kasnije je odnijela pobjedu u II. sv. ratu. Odluke iz Vrgorca grubo su pogažene na AVNOJ-u.
Ako se znaju i pažljivo analiziraju odluke AVNOJ-a, temeljno pitanje, gotovo jedino, bilo je nacionalno. Nacionalna i državna emancipacija i davanje stvaralačke alternative svim nacionalizmima, potonulim u zločin kolaboracije – temelj je AVNOJ-evskih odluka na kojima je izgrađena druga Jugoslavija. No, AVNOJ je bio izrazito nepravedan prema Dalmaciji – negirao je postojanje dalmatske nacije i dalmatskog jezika kao nositelja antifašističke borbe (1941. – 1945.), te ne samo što je Dalmaciju strpao u zajedničku zajednicu s Hrvatskom, već je njezine dijelove predao na upravljanje Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Suvremena demokratska ljevica trebala bi razumjeti višeslojnost i višestrukost identiteta; klase kao takve nisu monoliti, radničke klase kao političkog i povijesnog subjekta više nema – ljevica mora shvatiti svijet društvene pokretljivosti i stalnih promjena i dinamike. Ljevica bi danas morala uz radnike, koji su realno najugroženiji, ali nikako i jedini, usmjeriti fokus i na sve manjinske i diskriminirane društvene grupe, njegovati dijalog i uvažavanje pluralnosti društva, težiti racionalnosti i demitologizaciji. Dakle, manjinske, diskriminirane grupe, antinacionalizam, antifašizam, antirasizam, antiklerikalizam, riječju, moderna i sve što ona nosi, prirodna su utočišta ljevice. Nadalje, ljevica ima i moralnu i povijesnu obvezu traganja za alternativom, do krajnjih konsekvenci, kapitalizmu; pitanje ekologije, problem kulture sjećanja i naravno problematika ideje složene države, kod nas autonomije jedine preostale pokrajine – ključne su točke na kojima se mora razvijati široki front, pokret moderne demokratske, europske ljevice. Opći cilj demokratske ljevice trebalo bi biti jačanje društva na račun države – uz stalno podsjećanje kako su svi ljudi rođeni jednaki i s jednakim pravom na sreću, kao temelj ideja humanizma i solidarnosti.
Na našoj političkoj i javnoj sceni ideje i karakteristike demokratske ljevice mogu se identificirati samo u tragovima. Dvije velike političke stranke, koje se nominalno predstavljaju kao ljevičarske (SDP i Možemo) nisu imune na krupni kapital i njegove interese, još manje na nacionalizam, čiji su nosioci i bili u različitim periodima povijesnog propadanja RH. A, kao što je navedeno, nema nacionalističke ljevice, jer je poznato šta proizlazi iz sinkretizma socijalizma i nacionalizma. Čak i teorijski – nacionalizam je ideologija etničke posebnosti koja isključuje drugog, dok ljevica kao ideja jednakih vrijednosti svih ljudi uključuje drugog i zato ove dvije ideje moraju biti u stalnom antagonizmu.
U našem društvu ima i pokušaja lijevog odgovora u vidu tzv. nove ljevice (što je u biti desni centar). Ako se pogledaju njihovi napisi i javni istupi, biva jasno kako je to sve samo ne ljevica. U pitanju je recikliranje ideja stare ljevice, koje se svedeno mogu interpretirati kao – dogmatizam. Njezini protagonisti, neopterećeni bilo kakvim povijesnim istraživanjima, tvrdit će implicite ili eksplicite kako je Tuđman, ipak, branio ljevicu, a kako ju je srušio MMF; kako su gotovo sve negativne pojave u našem društvu od tajkunizacije i kriminalizacije do najšire promocije ideja ustaštva – ishod tranzicije, zaboravljajući kako je osnova postavljena upravo devedesetih. Naposlijetku, tzv. nova ljevica protivit će se kritici nacionalizma, slijepa na sva zla koje je ova ideologija počinila – zagovarajući tezu kako svaka kritika nacionalizma ide s liberalnih pozicija. Kao jednog od ključnih neprijatelja, imperijalista – spomenut će neizostavno Bruxelles i Europsku uniju, možda Washington, nikad Moskvu ili Peking. I tako tzv. nova ljevica opisuje puni krug i nađe se na veoma sličnim pozicijama s desnicom.
Na kraju, imajući u vidu prošlost i suvremenost ostaje pitanje – ima li u RH građanske i demokratske ljevice? Postoji nekoliko slabašnih pokušaja konstituiranja europske ljevice – najuspjeliji svakako u Dalmaciji i Istri. Prekrhko kako bi ostvarili bilo kakvu realnu alternativu desnici potonuloj u magnum crimen koji je počinila ’90. god XX. st. i čije rezultate tako agresivno brani i danas. Treba li zbog toga gubiti nadu? Desnica i konzervativizam na kraju uvijek izgube. Unatoč nasilju, često najprimitivnijim otporima – oni izgube. Jer da nije tako, Afroamerikanci u SAD bi i danas imali svoju stranu autobusa, sastav ove sale bi bio jednonacionalan, žene bi ostajale u svojim kućama i bile tretirane kao maloljetna bića, Romi živjeli iza bodljikave žice, Židovi ili homoseksualci spaljivani u plinskim komorama, samo bogati bi imali pravo glasa i sl. Ne tvrdim kako je položaj nekih od navedenih društvenih grupa neusporedivo bolji od navedenih desničarskih i konzervativnih vizija, ali upravo je u tome bit.
Borba za svijet ravnopravnih, slobodu čovjeka, socijalnu pravdu i solidarnost, a protiv mržnje, nasilja i diskriminacije se, kako nas povijest uči, nikada ne završava, i ta borba se bez ljevice ne može dobiti.
Comments