Piše: Simona Kavell
Splitski festival bio je jedan od najjačih festivala na svijetu. To odgovorno kažem jer sam, putujući, imala priliku čuti i vidjeli što se o tom festivalu piše i govori. Pogledajte na što je danas spao.
Imamo ljude izuzetnih vrijednosti, a što se dogodilo? Kvaliteta je šezdesetih, sedamdesetih, osamedesetih godina neprestano rasla, mnogo je vrijednih stvari zabilježeno u diskografiji, glazbi uopće, mnogo više nego danas. Splitski festival bio je jedan od najjačih festivala na svijetu, a to odgovorno kažem jer sam, putujući, imala priliku čuti i vidjeli što se o tom festivalu piše i govori. Pogledajte na što je danas spao. Financijska situacija? U redu, ali bio je to i pokazatelj gdje smo krenuli.
Radojka Šverko davno je potvrdila svoju nesumnjivu popularnost u Latinskoj Americi, koja se njezinu stasu i glasu divi više negoli naša domaća javnost. Zašto? Slava je magnet kojemu se malo tko odupire. Domovina je nasušna potreba. Mora da je zato pravo prokletstvo biti slavan i slavljen na jednoj polovici zemaljske kugle, a živjeti i raditi na drugoj.
Radojki Šverko zapravo uopće ne treba zavidjeti na mjestu koje je zauzela u sredini tog sudbonosnog procijepa o kojem opet negdje na sredini često razmišlja. Je li trebala otići? Treba li se vratiti?
Vraćala se uvijek, barem dosad, s mnogobrojnim međunarodnim priznajima i nagradama o kojima mnogi naši pjevači mogu samo sanjati, mada je znala da je tu ne čekaju uvijek raširenih ruku.
Fama o uspjesima pojedinih naših pjevača s onu stranu granice, nerijetko se pokazala prenapuhanom, katkad čak i izmišljenom, ali svjedoci smo velike popularnosti koju Radojka, u Latinskoj Americi poznatija kao Radoyka, uživa u tom dijelu svijeta.
Tečno govoreći četiri jezika: engleski, talijanski, španjolski i ruski, Radojka se, elegantna kao što to ona znade biti, suvereno i s neizbježnom dozom samosvijesti, mada ne pretjeranom, sjajno snalazila u kotlu javne pažnje, predstavljajući i sebe i svoju zemlju na najbolji mogući način.
Slabost koja me je pratila cijelog života
- Kako objasniti tu veliku popularnost u Latinskoj Americi, a relativno skromniju u ondašnjoj Jugoslaviji?
- Ni sama to točno ne znam. Zapravo sam se već navikla na te razlike, živim s njima već više od četrdeset godina, još od trenutka kada sam krenula u bijeli svijet. Prvi sam put nastupila na međunarodnom festivalu s Alfijem Kabiljom 1969. na Kanarskim otocima. I tada, i kasnije kada bih odlazila u inozemstvo, i sama sam se pitala zašto sam toliko privukla pozornost tamošnje javnosti, televizijskih kuća i kompanija, radio-stanica i diskografa. A opet, tome se ne treba čuditi. Ljudi koji će ovo pročitati, znaju kakvo je stanje u nas, kakvi su afiniteti šireg dijela publike, te kako ja osobno djelujem. Nikad me nije bilo previše, nikada nisam visoko ili daleko odskočila, nikada nisam nikome smetala, čak nisam ni zarađivala sume o kojima bi trebalo pisati priče, pa mi se ne bi trebalo ni zavidjeti. Sve me to nije smetalo, nisam to doživljavala kao neuspjeh u Jugoslaviji. S pojedinim prekidima, ipak sam neprestano putovala, doživljavala lijepe trenutke, zarađivala vrijedne nagrade i zauzimala visok plasman, a to mi je bilo dovoljno, kao hrana. Uvijek među prvima. Čak ne znam jesam li ovdje zapostavljena vlastitom ili tuđom krivicom, jer s koje god strane gledate, uvijek postoji razložno objašnjenje.
- Ipak, razbistrimo to do kraja. Nije li možda i vaš stas, a ne samo glas, uvjetovao popularnost u Latinskoj Americi?
- Rekla bih da je tako. Činjenica je da sam na sve festivale u tom dijelu svijeta, mahom na španjolskom govornom području, isprva dolazila bez posebnih pompi i najavljivanja, ljudi nisu imali pojma o tome kako izgledam, znali su samo moj glas. I uvijek su moji nastupi na sceni urodili posebnim divljenjem i tipu žene kakva sam, a ne samo glasu i pjesmi. Što ćete, sudbina.
- Mnogo latinoameričkih festivala i mnogo nagrada. Da se prisjetimo najvažnijih?
- Krenimo od Rio De Janeira 1970. kada sam također pjevala skladbu Alfija Kabilja, kada sam bila proglašena prvom, a sekundu kasnije - iz svakojakih pa i političkih razloga - drugom. Tada sam ipak dobila specijalnu nagradu, Zlatnog leoparda Janis Joplin. Kuhinja svih vrsta na festivalima uvijek ima. Kao moralni pobjednik tog festivala, bila sam pozvana u Rio i 1971, pjevajući kompoziciju Zdenka Runjića „The World Is Mine“. Opet sam bila među prvima, nedugo zatim osvojila sam prvo mjesto i u Puerto Ricu, radila sam i snimala u Caracasu, Buenos Airesu.
- Zašto onda niste ostali tamo?
- Ponude su bile vrlo konkretne, bili su već pripremljeni ugovori producenata i impresarija, ali kada je taj čin trebalo zaključiti i mojim potpisom, osjetila sam slabost. Slabost koja me je pratila cijelog života. Uvijek kada sam trebala donositi važnu odluku, osjećala sam se prilično nejakom, nesposobnom krenuti, osjećala sam strah, silnu potrebu vratiti se obitelji i zagrliti svoje dijete. I inače, na tim sam putovanjima, mada okružena beskrajnom pažnjom domaćina i javnosti, često osjećala užasnu samoću. Nisu pomagali ni komplimenti koji gode svakoj ženi i svakom muškarcu, nije pomagalo ništa. Uvijek taj neodređeni strah. Pa i sada, u Curaçaou. Trebala sam ostati još tjedan dana za potrebe televizije, ali sam se ipak vratila kući, u društvu ljudi koje ipak poznajem, jer bih to nerado iskusila sama.
Još ispitujem svoje mogućnosti
- Koliko bi ostanak u Latinskoj Americi bio promijenio vaš život?
- U mnogočemu i po mnogočemu, zarade da i ne spominjem. Sigurna sam da bih uspjela. Kad konačno odlučim da u nešto krenem, činim to cijelim bićem, svekolikim svojim potencijalom, strašću... Da sam ostala! Ipak, u tom poslu nema kraja, uvijek se rađa nešto novo, tko zna.
- Nije to bila samo Latinska Amerika, zar ne?
- Mnogo zemalja u svijetu - od latinoameričkih do Španjolske, Italije, Francuske, Malte, Grčke, Japana i Južne Koreje. U Tokiju sam bila čak dva puta i osvojila nagradu kao najbolji interpretator, a u Seulu drugo mjesto i nagradu za najboljeg interpretatora. Čudno je to s nagradama. Naime, ja nisam kolekcionar nagrada, a s obzirom da sam se često u životu selila samo s kovčezima u rukama, te vrlo često mijenjala stanove i podneblja, mnogo se toga zagubilo, nešto polomilo ili ostalo u tuđim stanovima, pa uopće nemam pravog pregleda o svim dosad dobivenim priznanjima i nagradama. Nešto mi je trofeja ipak ostalo, onih najvrijednijih jer su od zlata, te osobito onih najdražih. Najviše je ostalo u sjećanju.
- Jedna ste od rijetkih domaćih pjevačica koja se nije držala samo mikrofona nego se okušala i u glumi...
- Bez obzira na sve, moram to naglasiti, ipak je najvrijednije to što mi se dogodilo ili događa tu. Ne mogu biti nezadovoljna, mada mogu prigovoriti. Mnogo sam ja ovdje postigla, osobito ako se uzme u obzir da sam desetak godina provela u kazalištu, da se već punih četrdeset godina neprestano izgrađujem, istražujem. Nedavno izvedeni koncerti sakralne glazbe u sklopu Mare Nostruma dokazuju da ni sada nisam stala, da još ispitujem svoje mogućnosti. Kazališno iskustvo posebno mi je mnogo značilo. Jana iz Gubec Bega, Nera iz Gričke vještice, Karolina iz Karoline riječke i Fantin u Jadnicima. Nikada nisam ni pomišljala da ću se ikada pojaviti na kazališnoj sceni! Sve je zasluga isključivo Vlade Štefančića i njegovih čula - vjerovanja da mogu to što sam konačno i uspjela. Potvrdili su to i publika i kritika, te više od dvije stotine predstava u kazalištu Komedija. Šteta je što se u tom smjeru nisam mogla dalje razvijati, što je suradnja prekinuta, što je Komedija zapala u mnoge teškoće, programske i financijske. Sve sam te godine u Komediji djelovala kao honorarac, vanjski suradnik, za više nego bijedne honorare, ali sam istrajala jer sam željela zaokružiti taj dio svoje djelatnosti. Bilo je to vrijeme u kojem sam sebe doživljavala na osobit način. Osjećala sam kako sazrijevam, trudila sam se da se izrazim glumom i pjevanjem potpunije nego što sam to činila pred koncertnim mikrofonom. Dakako, svjesna sam vremena koje prolazi, svojih trideset i devet godina, kao i činjenice da danas više i ne bih mogla tumačiti neke od uloga devetnaestogodišnjakinja... Mada, u kazalištu je sve moguće.
Croatia Records ne pokazuje za mene nikakvo zanimanje
- Koliko nam je poznato, godinama niste snimili ni jednu ploču. Zašto?
- U prvom redu zato što sam, ipak, svojim djelovanjem i repertoarom pripadala miljeu koji nije od posebnog značenja diskografskom tržištu. Jednom riječju, ja sam u biti - nekomercijalna, pa što god to značilo. Bilo je pokušaja snimanja ploče, prijedloga za podređivanjem trenutnim zakonima tržišta, tj. da bez obzira na svoje glasovne mogućnosti i opredjeljenja, te osobno doživljavanje glazbe - snimim nekakve jednostavne pjesmice prihvatljive svačijem uhu. Nisam pristala na takva nagovaranja, mada mi je teško palo što toliko dugo nemam ploču iza sebe s kojom ću i dalje moći raditi u svijetu, predstavljati se, podijeliti je zainteresiranima. Radije sam snimila ništa nego bilo što. Dosad, inače, imam iza sebe devet albuma koja na tržištu nisu naišla gotovo ni na kakav odjek jer iza sebe nisu imali razrađeni plan plasiranja na tržištu, reklamu, iza njih nitko nije stajao, mada bi to bilo logično. Privilegiju distribuiranja ploča na tržištu, posebne vrste, imaju pojedinci iza kojih stoje jedna ili više osoba, dobri producenti uzvišenijeg statusa u Jugotonu, današnjem Croatia Recordsu... Znam kako se radi, ali vjerujte, ne želim ulaziti u politiku bilo koje diskografske kuće, pa čak ni CR-a kojeg smatram svojom kućom, ako ništa drugo ono zato što živim i djelujem u ovom gradu. Iz osobnog iskustva znam kako sam s Jugotonom/Croatia Recordsom doživjela i lijepih dana, osobito kada je njegov direktor bio Slavko Kopun; nalazilo se tada dobre volje za snimiti ploču, da ne odlazim u svijet praznih ruku, da se kompletno predstavim na međunarodnim festivalima. Njegovim odlaskom, takva je praksa utihnula, pa CR već dugo godina ne pokazuje za mene nikakvo zanimanje. Osim, toga, vjerojatno je to njihov način poslovanja - opredjeljenje da djeluju samo u Jugoslaviji a da se vani uopće ne pojavljuju.
- Kako je onda Tereza uspjela u Francuskoj i imala je veliki uspjeh i u bivšoj državi?
- Da, ali moramo znati kako je Tereza Kesovija jedinstvena i kako se osoba poput nje rađa dva puta u sto godina. Tereza je netko tko je iznimno talentiran i kvalitetan, ali i iznimno ambiciozan. S druge strane, mnogi ljudi koji su samo ambiciozni ili samo kvalitetni, odnosno talentirani ne uspjevaju. Terezi se poklopilo i jedno i drugo.
- Naši pjevači snimaju pjesme na engleskom, talijanskom i francuskom, a inače se ne može reći kako nam eter ne vrvi zapadnom glazbom. Postoji li mogućnost da neki naš diskograf snimi vaših dvanaestak najuvjerljivijih međunarodnih singlova, koje ste sve izvodili na engleskom?
- Nisam to nikome predlagala, mada sam se bavila tom mišlju. Djelić te ideje realizirala je produkcija Televizije Ljubljana koja mi je prije dosta godina stavila na raspolaganje svoj veliki orkestar i najbolje dirigente kako bih snimila ploču kojom ću se bolje predstaviti svijetu, djelomično na engleskom. Takva mi je prezentacija mnogo pomogla. Dakako, mogla bih ja danas o vlastitom trošku organizirati orkestar, glazbenika i studio, te snimiti ploču s kojom ću mahati po svijetu, ali takav standard, na žalost, nemam.
- Pa kakva je, onda, sudbina pjesme koja je pobijedila u Curaçaou, kao i svih onih pjesama pobjednica s međunarodnih festivala? Je li ih naša publika ikada čula?
- Možda, ali uistinu možda, pjesmu iz Curaçaoa čut će u nekoj specijalnoj TV-emisiji, ali da će je netko trajnije zadržati u npr. radio-programu, sumnjam. Domaća RTV ipak, kad je riječ o našim pjevačima, uglavnom distribuira pjesme s našeg tržišta, a ne vjerujem da bi pjesme koje sam pjevala u nas mogla postati hit. Ne kažem da nije bilo prigodnih TV i radio nastupa nakon pojedinih međunarodnih uspjeha, ali bilo ih je premalo. Često sam se vraćala s putovanja sretna zbog velikog uspjeha, a da o mojim nagradama nije bila napisana ili prozborena jedna jedina riječ. Dijelom je to zato što me nitko nije pratio, ali osobito zato što Alfi Kabiljo i ja imamo neki svoj, drukčiji pristup svemu tome. Nismo baš laktaši koji se po svaku cijenu guraju na stupce. Eto, nakon pobjede u Puerto Ricu, nakon nastupa koji je pratilo četiri stotine milijuna ljudi i osvojenog prvog mjesta, u nas se nije dogodilo ama baš ništa. Možemo to usporediti s grupom Riva kada je 1989. godine pobijedila na Euroviziji u Švicarskoj Lausannei. Tri dana su mediji brujili o tome fenomenu nakon čega je sve stalo. Iduće godine imali su loš album i onda su se raspali. Za usporedbu, kada je grupa ABBA pobijedila na Euroviziji, cijela Švedska je stala iza njih pa su postali svjetski fenomen. S druge strane, tko zna kako je naš mladi Damir Kedžo dva puta za redom pobijedio na međunarodnom festivalu u Rusiji. Dakle, kod nas se ne isplati pobjeđivati na međunarodnim festivalima.
- Da li bi se dala napraviti dobra TV-emisija iz svih vaših međunarodnih iskustava?
- Dakako, ali koga to zanima? Što će nam sad tu jedna Radojka kada imamo Jelenu Rozgu? Zapravo, shvaćam ljude! Trebalo bi mnogo raditi na takvoj emisiji, trebalo bi osigurati poprilično sredstava, mnogo i dugo se pripremati. Recimo da nisam predodređena za takvo što. Inače, baš je televizija medij koji bi takve nastupe, ne samo mene nego i svih pjevača koji predstavljaju Hrvatsku ili prije Jugoslaviju trebala iskoristiti - ako ništa drugo, a ono zato da zemlje-domaćice festivala predstavi našem narodu. Sjećam se posebne emisije napravljene u nas poslije Tokija, s najavama na japanskom jeziku, s dokumentarnim snimcima, atmosferom... Mislim da je bila vrlo dobra.
Peri Zlataru uistinu dugujem mnogo
- Čini se da je 1987. bila prvorazredna festivalska godina Radojke Šverko?
- Pa... te sam godine počela s Vašim šlagerom sezone, na kojem sam osvojila prvu nagradu publike i nagradu za interpretaciju pjesmom „Ne ljubi me više nikada u tami“, Ivice Stamaća i Maje Perfiljeve, u aranžmanu Zlatka Tanodija. Nastupila sam, zatim, na Splitskom festivalu s kompozicijom Dalibora Paulika, „Nek još jednom sviraju“, na tekst Drage Britvića, gdje sam proglašena najboljim interpretom festivala. Nakon toga, dvostruko sam nagrađena na festivalu u Curaçaou, a uskoro me čeka Krapinski festival s Paulikovom kompozicijom „Kaj bi rekli jedno drugom“, nastup na Makfestu u Štipu, pa Zagrebački festival s Paulikovom pjesmom „Meni je ljubav sve na svijetu bila“, opet na tekst Drage Britvića i u aranžmanu Stipice Klogjere, kao i MESAM u Beogradu, u međunarodnom izdanju, gdje nastupam s kompozicijom Ivice Stamaća i Zlatka Tanodija „Još te sanjam“, za koju je stihove napisala Maja Perfiljeva. Zapravo imate pravo: ispunjena pjevačka godina!
- Upravo bode oči činjenica da vrlo mnogo nagrada dobivate za interpretaciju...
- Vjerojatno zbog boje glasa i cjelokupnog scenskog nastupa. Pretpostavljam da me ljudi doživljavaju kao nešto drukčiju od ostalih. Mora se priznati da imamo vrlo dobrih pjevača, pa primajući nagradu za interpretaciju, nikada nisam smatrala da sam bolja od drugih. Bio je to jednostavno trenutak u kojem je više činilaca prevagnulo na moju stranu i urodilo nagradom. Ne može se reći da su Tereza ili Gabi, ili tko se već pojavio na istom festivalu lošiji, ili ja bolja od njih.
- Zanimljivi su vaši prvi međunarodni koraci i priča vezana uz njih, osobito sada kada vas čeka proslava pedeset tri godina rada...
- Da, dogodilo se to na moj rođendan 1969. godine, kada me iznenada nazvao Alfi Kabiljo u Rijeku i pitao me imam li pasoš. Znala sam tko je Kabiljo, da sklada za Terezu, Gabi Novak i Anu Štefok, ali ga nisam poznavala. Ispalio je kao iz puške čim je čuo da imam pasoš: "Onda biste vi već sutra trebali otputovati u Španjolsku, na Kanare!" Odgovorila sam mu da to ne dolazi u obzir, da slavim rođendan, da ću biti umorna... bile su to moje prve riječi, prva reakcija, ali sam nakon nekoliko opetovanih Alfijevih telefonskih poziva shvatila da bih ja zapravo tamo trebala otputovati više zato da spasim njega zbog neugodne situacije u kojoj se našao negoli što sam to u tom trenutku uistinu željela. Naime, Kabiljo je cijeli projekt zamislio s Tatjanom Gross, pjevačicom koja više nije aktivna ali čijeg se divnog glasa i danas sjećamo, a koja je dan prije puta u Španjolsku, odlazeći u banku, slomila nogu. Kompozicija je bila pisana u njezinom tonalitetu, Alfi je bio u teškom položaju jer mu je trebao propasti jedan vrijedan projekt i sjetio se mene. Vidio me u dva-tri navrata u TV-prilozima s festivala Melodije Istre i Kvarnera. Krenusmo na put, u avionu sam učila pjesmu, u Rimu sam dva-tri dana čekala vizu za Španjolsku i dobila je uz izravnu pomoć Vatikana. Jer, sve je bilo pripremljeno na ime Tatjane Gross... Na tom se putovanju našao i Pero Zlatar, a to je bila sretna okolnost, jer je taj moj početak bio i medijski zabilježen u vrlo čitanom Plavom vjesniku. Peri Zlataru uistinu dugujem mnogo jer mi je pomogao i kasnije. Ukratko, završilo, je tako da sam dobila nagradu za najboljeg interpretatora i osvojila treće mjesto, a to je bio sjajan uspjeh. Potpisala sam ugovor za diskografsku kuću Belter iz Barcelone, zadržala se tamo neko vrijeme, snimala TV-emisije, čak mi je gost bio Julio Iglesias koji tada još nije bio popularan u međunarodnim razmjerima...
Novokomponirana glazba napravila je veliku štetu
- Splitski festival?
- Bit ću vrlo kratka: tužna sam kad o njemu razmišljam. Imamo strahovito velik potencijal u ljudima, u skladateljima, pjevačima, glazbenicima, aranžerima i tekstopiscima, a rezultat je to prekrasnog podneblja u kojem živimo. Imamo ljudi izuzetnih vrijednosti, a što se dogodilo? Kvaliteta je šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina neprestano rasla, mnogo je vrijednih stvari zabilježeno u diskografiji, glazbi uopće, mnogo više nego danas. Uostalom, i dan-danas često se i rado vrte i slušaju pjesme iz tih dana. Splitski festival bio je jedan od najjačih u svijetu, a to odgovorno kažem jer sam, putujući, imala priliku čuti i vidjeli što se o tom festivalu piše i govori. Pogledajte na što je danas spao. Financijska situacija? Ne, nije to jedini razlog. Razlog je u tome što je Split od grada posao selo. Kada u manje od deset godine u grad dođe 70.000 brđana, a iz njega ode 130.000 građana, neminovno će i festival biti prilagođen brđanima. Splitski festival je još, koliku-toliku kvalitetu zadržavao do kraja 1999., nakon toga sve je krenulo nizbrdo.
- Ali financijska situacija u Splitu zbilja nije bajna. Hoćete reći kako financije nisu problem ili sam vas pogrešno razumjela?
- Činjenica je kako je Split do rata bio jedan od šest najbogatijih i najvećih gradova u Jugoslaviji. Ni Rijeka, ni Zagreb danas ne žive dobro. Ovo što danas imamo u Splitu, točnije sa Splitskim festivalnom pokazatelj je gdje smo kao društvo krenuli. Krenuli smo u zatvaranje samih sebe. Krenuli smo u Balkan, krenulo smo u propast. Ni u Latinskoj Americi ne postoje ogromna sredstva, ali oni su zadržali kvalitetu. Da je barem situacija u Splitu rezultirala novom kvalitetom. Ali nije.
- Sami ste rekli kako imamo kvalitetne pjevače, skladatelje, tekstopisce i slično. Kako onda više nema kvalitete na Splitskom festivalu unatoč dodvoravanju novonastalim Splićanima?
- Da, postoje kvalitetni ljudi raznih profila u glazbi, ali sama glazba nije kvalitetna. Tu ne govorim samo o Splitskom festivalu, već općenito o hrvatskoj diskografiji. Tu i tamo netko bljesne, ali ga se ubrzo uguši u korist lošijih, ali komercijalnijih pjevača. Osobito je nova vrsta popularne glazbe napravila veliku štetu koja se nije mogla sagledati u trenutku kada je tek uzimala maha. Sad je teško napraviti preokret s istim ljudima na čelu hrvatske diskografije. I inače nije dobro ništa što se drastično zaustavlja. Za ovo stanje nije odgovorna sama demogratska promjena, posebno su odgovorni diskografi, uprava festivala, tisak i mediji, koji daju podršku nekvaliteti, a ne daju podrušku kvaliteti. Dakako, i diskografi moraju živjeti, i oni imaju svoje obitelji, djecu, teškoće, ali je sve poprimilo neočekivane dimenzije. Nema balansa. Nije se smjelo ići na ubijanje glazbene kvalitete, moglo se živjeti bolje i drugačijim poslovnim pothvatima. Jedan jedini reklamni spot za pojedine disko-proizvode, često šund nad šundovima, iziskuje vrlo velik novac. Nije mi žao što najskuplji video spot za neki single košta 250.000€ (E.T. – Sve bih dala da znam), jer je pjesma kvalitetna, ali kada je drugi najskuplji spot totalni šund (Rozga – Žena, majka, kraljica) to svakoga tko ima iole svijesti boli.
Comments