Razgovarao: Robert Caruza
Kći književnika S.I. Braysa, Luciana Brays jedna je od ne baš toliko brojnih splitskih intelektualaca koji su od početka žestoko kritizirali Tuđmanovu politiku, jasno anticipirajući kako ona vodi u razbijanje zemlje i strašne zločine.
Može se reći kako je u Republici Hrvatskoj i danas u manjini, kako je jedna od rijetkih koji u sadašnjoj politici prema Dalmaciji prepoznaje – kontinuitet tuđmanove politike! Prema njoj, za to su stanje krivi ne samo HDZ i njegove satelitske parastrančice (Most, Centar (ex Pametno), Živi zid, Slobodna Hrvatska, Naprijed Hrvatska i ostali HDZ-ovi sateliti), već su krivi građani Dalmacije koji će prije pristupiti fašističko-satelitskoj parastrančici koju je osnovao SDP, a koja Dalmaciju želi predati Alessandri Mussolini - naravno radi se o falsifikatu Dalmatinske Akcije - nego li DDF-u.
- Prije par dana povela se polemika na jednoj društvenoj mreži o novoj Dalmatinskoj Akciji. Što mislite o toj stranci i njezinom radu?
A što mislim? Što mogu misliti o stranci koja je osnovana ljudstvom i sredstvima SDP-a za njihovu korist i njihov rejting, pa se okrenula prema Alessandi Mussolini, Silviju Berlusconiju i Giorgi Meloni kako bi im Dalmaciju predala na zlatnom pladnju? Bolje mi je šutjet.
- Vi, dakle, ne podržavate tu novu Dalmatinsku Akciju?
Kako mogu podržavati revizore povijesti, falsifikatore povijesnih dalmatinskih oznaka, talijanaše nastale iz popale neolibertarijanske stranke koja u sebi nosi naziv socijaldemokracije i negatore postojanja dalmatskog jezika te dalmatske umjetosti i kulture? Ja sam čvrsto uz DDF i podržavam sve što ta inicijativa radi. To je inicijativa dobra za Dalmaciju i njezino stanovništvo. Mislim kako je DDF prava opcija za Dalmaciju. Ti falsifikatori dalmatske povijesti i njezinih oznaka revidiraju sve što im se nađe na putu, oni smatraju kako je spoj titoističkog fašizma i Mussolinijevog fašizma jedini put za Dalmaciju. Kada bi to bio pravi put, Tito bi vratio u upotrebu dalmatski jezik, koji je grubo ugašen 1939., Dalmacija bi bila deveta federalna jedinica u Jugoslaviji, a Dalmatini bi bili svoji na svome i obračunao bi se s onim snagama u Zagrebu koji su Ustavom iz 1947. zgazili odluke Vlade Federativne Narodne Republike Hrvatske iz 1945. prema kojoj je Dalmacija autonomna pokrajina u njenom sastavu. S druge strane, da je talijanski fašizam pravi put, ne bi se 21. lipnja 1941. u Vrgorcu više od stotinu Dalmatina diglo protiv talijanske okupacije.
- Kako doživljavate ovu, nazovimo je tako, histeriju koja se polako ali sigurno stvara Prijedloga Deklaracije o statusu Dalmacije? U kojoj mjeri vas to podsjeća na nedavnu prošlost?
A zar se ikada kod nas o važnim pitanjima, ekonomije, politike, pa i kulture razgovaralo bez histerije, bez podizanja tenzija, bez prijetnji i ultimatuma? Za jedno društvo zaista je veliki problem ako nema svjest o općem interesu, niti mogućnosti kako bi se otvorio razuman i racionalan dijalog. Kada bi političke stranke imale svoje vojske (a možda nismo daleko ni od toga) ovde bi se uveliko vodio građanski rat do istrebljenja. Taj je dokument bitan za Dalmaciju i to bi šupljoglavci trebali znati.
- Interesantno je kako mnogi dalmatinski intelektualci smatraju kako je ovaj dokument tek jedna opsjena o autonomiji, odnosno kako on ne garantira suštinsku autonomiju. S druge strane, imamo tu silnu halabuku koja dolazi iz Zagreba. Kako objasniti ovu svojevrsnu diskrepanciju, može li se u njoj prepoznati nečija politička igra?
Točno je kako niti jedan dokument, nijedan zakon, pa ni Ustav, takav kakav je, ne jamče ništa. Sve je podređeno stranačkim i osobnim partikularnim interesima. Institucije zadužene za poštivanje zakona su kompromitirane i bez autoriteta, a sudeći po sastavu nekih od najviših državnih i predstavničkih tijela, to je prije vladavina najgorih nego najboljih.
Iskreno, kada bi se tu radilo o pravim intelektualcima, a ne o onima koji provide kleronacističku politiku Dalmaciji nametnutu iz Zagreba shvatili bi kako je svaki, pa i najmanji pomak prema suštinskoj autonomiji Dalmacije bitan korak naprijed. A što se tiče halabuke iz Zagreba - pa jasno je zašto to oni rade. Jasno je kako će Zagreb ostati bez financijskih sredstava, ako Dalmacija postane autnomna regija što joj po svim prirodnim, sakralnim i svjetovnim zakonima pripada.
- Nekako se ovih dana, prisjećajući se centralizma, prisjećamo i riječi jednog bosanskohercegovačkog intelektualca, koji je rekao kako su se bivše republike SFRJ – ako se već govori o odcijepljenju – odcijepili od Beograda, a ne od Srbije ili Jugoslavije. Koliko su točne te riječi, po vašem mišljenju? Ako jesu, što je to u Beogradu što tjera druge od njega?
– Ne znam je li Beograd imao takvo značenje kakvo je imao u vrijeme Miloševića i kakvo mu taj intelektualac iz Bosne i Hercegovine pridaje. Točno je kako su sve centralne institucije, kao što su ovaj hrvatski tragikomični Sabor, ili Vlada Republike Hrvatske smješteni u Zagrebu. U Francuskoj je njihov parlament, njihova Vlada i njihov predsjednik smješteni u Parizu. U SJedinjenim državama je njihova Vlada, Parlament i predsjednik smješteni u Washington D.C.-ju. Svaka od nabrojenih država je drugačije regionalizirana i centralizirana. Znate, nije sve u centralnim tijelima vlasti, neke odluke se donose na lokalnim razinama ovisno o njihovoj moći. Moramo imati na umu kako su stranački birokrati ljudi koje dolaze ne samo iz Zagreba, već i iz drugih dijelova RH ili su smješteni u raznim dijelovima države. Kadrovi iz Dubrovnika, Varaždina, Pule, Osijeka, Karlovca, da ne nabrajam dalje, jednako su zaslužni za ovaj «rakov hod» kojim se kreće društvo u cjelini, za blokadu reformi i ukupnog društvenog sustava. Za stanje u Dalmaciji krivi su ponajviše birokrati iz Dalmacije. Kada bi oni rekli NE ovakvom sustavu tada bi se stanje počelo mijenjati na bolje. No, obzirom kako se radi o nesposobnim ali podobnim kadrovima oni nikada to neće reći.
- Kada se stvari gledaju sa strane, čini se kako nema dubinskih razlika u stavovima političkog i intelektualnog Zagreba – bilo da se radi o članovima lijevih političkih opcija ili desnih oko bitnih pitanja, bilo da se radi o suočavaju s prošlošću, Dalmaciji, Slavoniji, Hercegovini koliko god ta pitanja bila različita!
Moramo biti iskreni i prvo razjasniti kako u hrvatskom političkom mainstream prostoru nepostoji ljevica. Ja sam godinama živjela u Francuskoj i znam razliku između ljevice i desnice. Pogrešno je vjerovati kako je neoliberalizam lijevi ekonomski pokret. Vi ćete u ekonomiji naučiti kako je neoliberalizam neotradicionalan, dakle desni ekonomski pokret. Ljevica je ona koja se bazira na keynesijaskom ekonomskom sustavu. Istina je kako će neoliberalizam dovesti do razvoja ljudskih prava i sloboda, no to čini i keynesijanski sustav. Hrvatski politički mainstream prostor ne poznaje ljevicu jer se bazira na neoliberalnim, klijentelističkim ekonomskim modelima, a ne na socijaldemokratskom ekonomskom modelu.
Vjerovatno se sa pravom očekuje kako bi Zagreb kao najmnogoljudniji grad sa svojim intelektualnim potencijalima, sveučilištem, kulturnim ustanovama, trebao prednjačiti u svemu onome što nazivamo «europskim putem Republike Hrvatske». Nažalost, nije tako. I intelektualci su se uglavnom rasporedili po političkim strankama. Čitavo društvo je u konfuziji, opet su na djelu prežvakane ideje i programi koji su već jednom doživeli krah. Zdravorazumnom čovjeku dođe slabo kada ponovo čuje retoriku s početka devedesetih, sve one riječi i rečenice koje su državu i sve njezine građane uvalile u velike nevolje iz kojih se nikako ne možemo izvući. Malo se ili ništa nije naučilo na grešakama učinjenim u bliskoj prošlosti. Umjesto diskontuiniteta s Tuđmanovom politikom, sve je očevidniji kontuinitet. Kako je nedavno, s pravom, napisao jedan splitski odvjetnik, Sanader je naslijedio Tuđmanovu politiku, Kosor Sanaderovu, Milanović Kosoričinu, a Plenković Milanovićevu. Naravno, nekih nijansi ima, ali taj se kontuinitet pokazuje upravo na odnosu prema Dalmaciji.
コメント