Piše: dr. psych. Nera Dvornik
Svjetski poznata pop ikona, Maria Veronica Madonna Louisa Ciccone, poznatija po mononimu Madonna opet je šokirala javnost svojim izgledom. Stručnjaci govovre kako pati od histrioničkog poremećaja osobnosti.
Što je histrionički poremećaj osobnosti objasnit će nam psihijatra Nera Dvornik.
Osobe s ovim poremećajem karakteriziraju intenzivne, nestabilne emocije i iskrivljena slika o sebi. Njihovo samopoštovanje ne dolazi iz pravog osjećaja vlastite vrijednosti već ovisi o potvrdi drugih osoba.
Osobe s ovim poremećajem karakteriziraju intenzivne, nestabilne emocije i iskrivljena slika o sebi. Njihovo samopoštovanje ne dolazi iz pravog osjećaja vlastite vrijednosti već ovisi o potvrdi drugih osoba. Kod njih je stalno prisutna intenzivna želja da budu u centru pažnje i da budu zamijećeni, radi čega se ponašaju dramatično ili neprimjereno situaciji. Riječ histrioničan znači “dramatičan ili teatralan”. Ranije se ovaj poremećaj nazivao histerija, a općenito se češće javlja kod žena.
Ovakve osobe obično imaju dobre socijalne vještine, no koriste ih kako bi manipulirali drugima i bili u centru pažnje.
Ostale njihove karakteristike su:
- osjećaj nelagode ako nisu u centru pažnje,
- ne razmišljaju prije djelovanja,
- donose brzoplete odluke,
- provokativno se odijevaju i/ili se neprimjereno zavodljivo ili koketno ponašaju,
- imaju problem u održavanju odnosa, a često djeluju umjetno ili površno,
- brzo mijenjaju svoje osjećaje,
- pretjerano su osjetljivi na kritiku ili neodobravanje,
- naglašeno su dramatičnog ponašanja, kao da nastupaju pred publikom uz prenaglašene emocije ili izraze, a istovremeno ostavljaju dojam da im nedostaje iskrenosti,
- preokupirani su fizičkim izgledom,
- stalno traže potvrdu ili odobravanje,
- naivni su i lako podložni tuđem utjecaju,
- imaju nizak prag tolerancije na frustracije i brzo se zasite rutinom, radi čega često započinju projekte koje ne dovršavaju ili se prebacuju na novi zadatak,
- orijentirani su na sebe i rijetko imaju obzira prema drugima te
- kako bi zadobili pažnju prijete suicidom, a ponekad ga i pokušaju.
Ponašaju se naglašeno prijateljski, često i s osobama koje su tek upoznali. Usprkos tog naglašavanja bliskosti zapravo imaju problem u stvaranju zdravog, bliskog i trajnog odnosa.
Imaju specifičan način izražavanja, uvijek pokušavaju impresionirati druge, iznose „snažna” i dojmljiva razmišljanja uz dramatičnu podlogu, ali kada je potrebno da to detaljnije objasne, njihovi su razlozi vrlo nejasni, bez dovoljnih činjenica i detalja.
Uzrok ovog poremećaja obično se objašnjava biopsihosocijalnim modelom, što znači da u nastanku sudjeluju biološki i genetski, socijalni i psihosocijalni čimbenici. To uključuje interakcije u koje osoba ulazi tijekom ranog razvoja s obitelji.
Uzrok ovog poremećaja obično se objašnjava biopsihosocijalnim modelom, što znači da u nastanku sudjeluju biološki i genetski, socijalni i psihosocijalni čimbenici. To uključuje interakcije u koje osoba ulazi tijekom ranog razvoja s obitelji, prijateljima i drugom djecom; naučeno ponašanje; ličnost, temperament i obrambene mehanizme. Istraživanja pokazuju da postoji određena vjerojatnost da će osoba koja ima ovaj poremećaj, „prenijeti” ga svojim potomcima.
Osobe s ovim poremećajem ostavljaju dojam površnosti, ponašaju se zavodljivo ili provokativno kako bi svrnuli pažnju na sebe, radi čega obično imaju problema u postizanju intimnosti u romantičnim ili seksualnim odnosima. Radi svoje seksualne provokativnosti mogu imati i problematične odnose s prijateljima, jer takvo ponašanje može predstavljati prijetnju tom odnosu, kao što i stalnim zahtjevima za pažnjom mogu udaljiti druge osobe. Često zauzimaju ulogu „žrtve” ili „princeze”. Različitim manipulacijama ili zavođenjem pokušavaju kontrolirati svog partnera, dok su s druge strane jako ovisni o svom partneru.
Centralnu točku takvog ponašanja čini nerazriješeni konflikt iz djetinjstva, koji uključuje potrebu za ljubavlju, odobravanjem i divljenjem. Budući da ove osobe nisu uspješno izgradile osjećaj vlastite istinske vrijednosti, stalno ih muči unutarnji osjećaj praznine, nevoljenosti i manjka vrijednosti, pa stoga od drugih pokušavaju stalno dobiti pažnju i potvrdu. Usprkos stalnom naporu, koliko god pažnje dobili, nikada ih to ne zadovoljava.
Taj stalan trud za dobivanjem pažnjom i tuđeg divljenja dovodi do stalnih izmjena u ponašanju i nestabilnosti u emocijama. Čim im se učini da nisu dobili dovoljno pažnje, možemo očekivati da će uslijediti scena i dramatičan ispad – a sve u cilju ponovnog dobivanja pažnje. Uloga drugih osoba u njihovoj „drami” jest da im poklone pažnju i na taj način osnaže njihovo ionako krhko samopouzdanje.
Kako je glavni problem tih osoba ostvariti stabilan i dubok odnos, njihovi su partneri uvijek iznova izloženi povređivanju u nastojanju za istinskom bliskošću. Često se događa da ovakve osobe naizmjenično uvlače partnera u obrazac u kojem čas od njega žele da im bude „spasitelj” i da im poklanja svoje divljenje (kako bi se zaštitili od straha od mogućeg odbijanja), a u drugom času svog partnera radi vlastitog osjećaja dosade i ispraznosti, bespoštedno i grubo ponize. Druge osobe česti opisuju da se u takvom odnosu stalno osjećaju kao da „hodaju po jajima” jer nikada ne znaju kada će biti ismijani i povrijeđeni ili zasuti površnim i lažnim izljevima ljubavi.
Kao i kod drugih poremećaja ličnosti, ove osobe uglavnom ne vide potrebu za psihijatrijskim liječenjem, a obično ih potakne osjećaj povrijeđenosti ili depresije radi nekog neuspjeha.
Metoda liječenja je dugotrajna psihoterapija, a medikamenti se preporučuju jedino kada su izraženi simptomi anksioznosti ili depresije. Problem u psihoterapiji predstavlja zapravo njihovo uobičajeno ponašanje – neprihvaćanje strukture (liječenja) i pretjerani emocionalni izljevi. Cilj liječenja je prihvaćanje odgovornog ponašanja i zrelog stava. Stoga, terapeut mora biti prilagodljiv kako bi istovremeno mogao konfrontirati osobu s ponašanjem kojim uništava odnos i pružiti podršku kako se ne bi pojačala ionako prisutna tjeskoba radi manjka samopouzdanja i straha od odbacivanja.
댓글