Piše: Bruno Katić
Plenković baš kao i Sanader putem svojih medija, prvenstveno HRT-a, i Državnog zavoda za statistiku, koji je odavno postao HDZ-ov zavod za lažiranje podataka, širi optimizam dok je realnost odavno mnogo lošija.
U „Zlim dusima“ ili pak u „Bijesovima“, piše Dostojevski o jednom čuvenom piscu (sumnja se kako se radi o Turgenjevu) koji je pod utjecajem trenda „psihološke drame” opisao potapanje jednog putničkog broda i užas nesretnih putnika dok su se gušili u hladnom moru. Dostojevski je užasnut malodušnim prenemaganjem tog pisca koji se isprobava u novim „tehnikama” naracije, pri tome gurajući u drugi plan agoniju davljenika. Pisac kao da cijelo vrijeme poručuje: nisu bitni ti putnici koji umiru u mukama, važan sam ja dok ih opisujem; bitan je moj bol i suosjećanje s njima; zar ne vidite koliko patim, a u isto vrijeme briljiram svojim stilom; vidite kako se prilagođavam trendovima i kako sam još uvijek “veliki” pisac.
Tako je to kada književnik teži spektakularnim gafovima i počne juriti za slavom umjesto da se bavi umjetnošću. Tada se umjetnik ne razlikuje od političara, štoviše spreman je i sam se angažirati i postati apologet režimske politike. A, toga smo se već nagledali, mnogo, mnogo puta.
Politika spektakla je čudo jedno, osobito ako je promatramo iz vizure domaćih političara i cijele one menažerije koja vjerno prati svoje „ljude od povjerenja”: kriminalci koji su se prozvali businessmenima, kriminalci koji su ostali kriminalci, kriminalci koji se nazivaju navijačima, režimski politički i ekonomski analitičari itd. Više nije bitno što i kako radiš, bitno je samo stvoriti što bolji efekt samoga sebe u javnosti. Dobro, nije to samo slučaj kod nas, ima toga po svijetu koliko hoćete, ali ovi „naši” političari su majstori spektakularnog ništavila.
Prosto je nevjerojatno koliko smo količinu laži, gluposti, praznih obećanja i sličnih gadarija u stanju progutati samo kako bi održali iluziju postojanja „ozbiljne politike”. A kada se svemu tome doda i utrenirani drill javnosti od strane njihovih političkih izabranika, onda je sreća prevelika. Posebno kada se ultra nesposobni premijer i još nesposobnija ministrica kulture obruši na neki medij – bez obzira na to što taj medij nije ni objektivan, ni profesionalan, ni neovisan.
Ma, mi se topimo od sreće kada Andrej Plenković sklopi ruke „u piramidu” i počne mljeti o svijetloj budućnosti Republike Hrvatske pod njegovom nacističko-klerikalno-kleptomanskom čizmom. Ili kad se autoritarno razmaše rukama uvjeravajući sve nas kako će kriminalci morati u zatvor; ili kad nas pogleda kroz svoje naočale bez dioptrije i toplo nam priopći kako će sve biti u redu. A posebno kad iz melankolične dobrodušnosti najedanput prijeđe u falusno-erektivnu fazu u kojoj prokipi od bijesa zbog u nebo vapijuće nepravde nad siromašnim narodom. A što tek reći o predsjedniku Milanoviću…
Pa, on je tek šampion spektakularnih nastupa. Čovjek ima potrebu podijeliti s nacijom svaku muku, svaku sreću, svaku tugu i veselje, ama baš sve. Voli Zoki i zapjevati na svoj način, čestitati sportašima na njihovim uspjesima, pričati s običnim ljudima itd. Nekadašnji veliki majstor političkog spektakla, a današnji predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, kao da je malo posustao u svojim spektakularnim nastupima i sada se više oslanja na dijeljenje ordena unutrašnjim i vanjskim prijateljima hrvatskog naroda. Ovdje se prvenstveno misli na Milorada Dodika i ruske mu prijatelje.
Mada je svaki njegov gaf, kao onomad kod bivšeg predsjednika Republike Srbije Tome Nikolića sa štrajkom glađu i „umiranjem”, pred očima uvijek željnim senzacija poštovanih gledatelja i gledateljica, u privatnoj klinici, svakako jedan od najspektakularnijih hitova na balkanskoj prebogatoj sceni koji je već pohranjen u arhive kako bi se njime bavile neke nove generacije spektakulanata. Lepi Zoka nije nadmašio srpskog konkurenta za majstora spektakla, ali mu diše za vratom.
No, svega toga ne bi bilo da je Peđa otišao prvo ravno na policiju… Uf, gdje sam se toga sjetio… eh, što ti je nesvjesno. Elem, svega toga ne bi bilo kada u Republici Hrvatskoj ne bi spektakularnih žutih medija koji uporno “pumpaju” informacije i to brzinom od koje pamet staje i gubi se razum.
Naravno, ovdje ne mislim na ozbiljne medije, kojih je sve manje i manje, koji se trude sačuvati neke standarde i ne opterećivati svoje čitatelje, slušatelje i gledatelje viškom nepotrebnih informacija i vijesti. Ovdje bih, prije svega, stavio akcent na one medije koji nas bombardiraju svojom seljačkom psihologijom i malograđanskim žargonom. Znam, kako ih plaćaju raznorazni ljudi od moći i utjecaja kako bi palamudili o koječemu s tim kako bi nas odvukli od naše sive stvarnosti ili pak kako bi imali prostora gdje mogu slobodno, po potrebi, opaučiti i ocrniti nekog svog protivnika.
Znam kako za sve ove medije rade ljudi koji „samo rade svoj posao” što će reći kako pronalaze spektakularne vijesti po svaku cijenu. Znam i to kako je većina tih „informacija” lažna i kako uopće ne treba obraćati pažnju na te gluposti. Sve ja to znam, ali teško podnosim. Ali, ipak, postavlja se sasvim legitimno kada premijer laže o ekonomskom rastu i o padu stope inflacije te opanjkavaju medij koji doduše nije ni objektivan ni nepristran ni objektivan, zašto ne bi lagali i opanjkavali mediji?
Uzmem ja povremeno neke od tih tiskanih gadarija koji se nazivaju medijima ili pak posjetim njihov internet portal pa se od srca ili iz želuca nasmijem svakojakim glupostima, aka vijestima, vezanima za sportaše, političare, pjevače & pjevačice i sve ostale slavne osobe. Čisto kako bih osjetio kako bije puls vlasnika medija i na koji način realizira svoje interese. Ali, ono što mi najteže pada je spektakularno iživljavanje nad tragičnim sudbinama i nesrećama kojih u Hrvatića ima koliko ti srce želi i duša želi.
Kad pročitam naslov tipa “Majka držala dijete u naručju dok joj je suprug pucao u glavu”, trenutačno osjetim potrebu glavnog urednika tog smeća koji ima muda nazvati se medijem i zabiti mu ga kroz šupak do grla. A tek kada pročitate „pikantne” detalje tragičnog događaja, koji vas naprosto teleportiraju na mjesto događaja, onda vam dođe „pucati u Sunce” kao legendarni Meursault iz Camusevog romana „Stranac“. A kada pročitam pikanterije o našim estradnim zvijezdama, koje nisu ništa drugo do li obične javne kurve – tada mi dođe da bacim atomsku bombu na ovakav „medij“.
Istini za volju, niti jednog od ovih „medija“ ne bi bilo da se putem njih ne peru pare koje je HDZ „pošteno“ zaradio. S druge strane, vladajućoj garnituri odgovara ovakva vrsta medijskog blata kako se nacija ne bi zabavljala ozbiljnim ekonomskim slomom i drugom najvišom stopom inflacije u Europskoj uniji. Ono što najviše od svega iznenađuje, upravo je nezaniteresiranost te iste Europske unije za pitanje ljudskih prava i sloboda u Republici Hrvatskoj. RH je članica EU i očito kao takva više nije podložna kritikama službenog Bruxellesa.
Ipak, ako koketirate s ovim oblicima medijske katastrofe onda vam moram parafrazirati jednu Nietzscheovu misao koja kaže ovako: „Ako gledaš u ponor onda moraš očekivati kako će ponor početi gledati u tebe“. A ima i ona narodna: „S kim si, takav si“. Drugim riječima, ukoliko koketiraš s HDZ-ovim medijima bit ćeš kao HDZ.
Opmerkingen