Piše: Simona Cavell
Mali ljudi nikad ne shvaćaju koliki ih jaz dijeli. Životni prioriteti zaštitara, skladištara, vozača autobusa i nastavnika u osnovnoj ili srednjoj školi se ne poklapaju. Njihovi životi nemaju dodirnih točaka.
Splitska neoviska agencija Call Centar One zna sve, uključujući političke preference Dalmatina/ca.
Krajem ožujka 2022. slika najpozitivnijih političara izgledala je ovako:
Milanović – 30,0%, Peović – 18,5%,
Zelenskiy – 15,8% Tomašević – 14.0%, Plenković - 10,2%, ne znam/nisam siguran - 11,5%.
A krajem travnja ovako:
Zelenskiy - 47,3%, Milanović - 24,4%, Plenković - 8,8%, Tomašević - 5%, Puljak - 2,9%, ne bi izašli na izbore – 11.6%.
U intervalu između dva istraživanja javnog mnijenja dogodio se poseban događaj – pokrenuta je istraga protiv Bojana Ivoševića koji je prijetio smrću novinarki Slobodne Dalmacije, pala je gradska vlada i raspisani su prijevremeni izbori. Iinternet je doslovno eksplodirao, uzbuđena javnost svađala se, opozicionari su formirali zajedničke odbore otpora, moralni autoriteti branili su novinsku struku, a Europa je iznimno zabrinuta.
Kako je dalmatinski građanin reagirao na ovo veliko sranje? Ljudske simpatije i antipatije nisu se promijenile, rejting vodećih političara i stranaka ostao je na istoj razini, s tim da je na prvo mjesto izbio ukrajinski predsjednik Zelenskiy. Otuđenost ravnodušne javnosti od većine stanovništva sve je očitija.
Vrijedi se prisjetiti djela francuskog povjesničara Augustina Cochina, frotirnog konzervativca i miljenika reakcionara. Prema Cochinu, Francusku revoluciju započeli su takozvani "mali ljudi" - redovnici salona i filozofskih društava, odvojeni od života velikog naroda i formirali svoj zasebni intelektualni svijet.
Energični Dantons, Mirabeau, Demuleni i Robespierre nisu izražavali narodnu volju i težnje naroda, već vlastite filozofske ideale. Došavši u prvi plan 1789., uspjeli su nametnuti svoje vrijednosti Velikoj Francuskoj. Revolucionarni klubovi su zapravo prisvojili narodni suverenitet.
Govoreći u ime francuskog naroda, mali ljudi postavljali su ultimatume, donosili sudbonosne odluke, najavljivali rat, izbacivali nepopularne poslanike iz Konventa, gušili ustanke, slali nebrojene neprijatelje na giljotinu...
Moderna Dalmacija dobro ilustrira koncept monsieura Cochina. Filozofske krugove zamijenila su novinarska okupljanja, politički forumi i užurbana blogosfera, ali izoliranost progresivne manjine ostaje ista.
Vatreni pozivi, pozivi na jedinstvo i djelovanje, dirljivo "mi", koje rado koriste autori hrvatskih medija - sve se to odnosi na male ljude i ne utječe na velike. Oluje koje potresaju naš virtualni svijet gotovo nimalo ne utječu na raspoloženje stvarne Dalmacije.
Naravno, mali ljudi neprestano traže pristup velikim ljudima. Prosvijećena manjina zna graditi državu, a milijuni običnih građana dragocjen su alat za stvaranje povijesti.
Za transformaciju društva potrebne su nezadovoljne mase, a mali ljudi objektivno su zainteresirani za pogoršanje položaja velikih ljudi.
U jesen 1857. u Europi i Sjedinjenim Državama izbila je teška ekonomska kriza: tvrtke i banke su pucale, tvornice i pogoni su se zatvarali, a tisuće radnika izbačeno na ulice.
Tih je dana oduševljeni komunistički prorok Karl Marx napisao Friedrichu Engelsu: "Iako sam i sam u financijskoj potrebi, nisam se osjećao tako ugodno od 1849. kao u ovom kolapsu."
Progresivni Dalmatini/Dalmatinci nemaju vremena osuditi svoga mislioca. Što skriva grijeh, mnogi od nas se suočavaju s ekonomskim poteškoćama s istim oživljavanjem. Napredna javnost nada se da će pod teretom rastućih cijena i komunalnih tarifa vrijedni radnici prozrijeti i kako će ih biti moguće odvesti na juriš na Markov trg.
Zli kontrarevolucionari malu naciju smatraju skupom ciničnih manipulatora, podmuklih masona i lažnih agenata CIA-e. Naravno da ne. Mali ljudi ne varaju nikoga, već redovito varaju sami sebe. Iskreno se smatra izrazom narodnih interesa i uvijek vjeruje da su široke mase prožete njegovim idealima.
Izgubivši kontrolu nad plebsom, progresivna manjina je zbunjena. Kako obični Francuzi mogu podržati despotskog generala Bonapartea?! Uostalom, nedavno se cijeli narod složno borio za slobodu, jednakost i bratstvo!
Mali narod ne shvaća koliko ga duboki ponor dijeli od ostatka stanovništva. Nerealno ga je eliminirati, čak i ako to baš želite.
Francuski aristokrat može držati vatrene govore o trećem staležu, ruski grof može pokazati svoje seljačke unuke, a dalmatinski intelektualac može poderati košulju na prsima, ali to ih neće približiti pravom, malom narodu.
Mali ljudi nikad ne shvaćaju koliki ih jaz dijeli. Životni prioriteti zaštitara, skladištara, vozača autobusa i nastavnika u osnovnoj ili srednjoj školi se ne poklapaju. Njihovi životi nemaju dodirnih točaka.
Ponekad mali narod uspije pokoriti one veće, kao što je to učinio 1789., 1991. ili 2004. godine. Postoji iluzija jedinstva, prolazni most između dva svijeta, ali ne više.
Mali ljudi imaju priliku obnoviti Dalmaciju po svom ukusu, a ovo vrijeme treba iskoristiti maksimalno. Ako se propusti povijesna prilika, nećete moći ponovno angažirati istu populaciju s istim apstraktnim idejama.
Što omogućuje malom narodu da diktira svoju volju jednoj državi i drugim interesima? Što tjera veliku naciju da podržava tuđe vrijednosti?
Novost. Čak i ako svježi slogan nema veze s pravim prioritetima gomile, ipak izgleda kao propusnica u novi svijet, gdje je sve drugačije i gdje će se svakodnevne svakodnevne želje nekim čudom ostvariti.
Tako se percipirala neovisnost RH početkom 1990-ih, a demokracija početkom 2000-ih. U isto vrijeme, Dalmacija nije osjećala stvarnu potrebu za regionalnim suverenitetom i demokratskim slobodama: te su vrijednosti bile drage velikim ljudima, koji su u tome vidjeli priliku za pljačku dalmatinskih dobara.
Danas ih ravnodušna javnost ponovno diže na štit i pokušava oživjeti masovni entuzijazam proteklih godina. Nacionalne zastave, domoljubni govori, demokracija i sloboda govora - sve je to još uvijek strano velikim ljudima, ali nije novo.
Izgubljen je glavni adut koji omogućuje aktivnoj manjini da vodi državu. Ugašene šibice neće se ponovno koristiti.
Mnogi od nas to razumiju. Domaći intelektualci u posljednje vrijeme aktivno raspravljaju o novoj eliti, novoj ideologiji, novim vrijednostima itd. Čini se da se mali narod razvija i da će uskoro roditi nešto svježe, potencijalno privlačno Dalmaciji.
Mali ljudi ne mogu naprijed - prisiljeni su braniti stare ideale, koje vlast gazi potpuno ravnodušno.
Čini se da represivna politika zagrijava društvo: lažna inteligencija kupljenih diploma žigoše male ljude, a na internetu haraju ozbiljne strasti.
Ali ujedinjeni pod naletom režima, mali ljudi mogu postali više introvertirani. Paradoksalno, što se više konsolidira, to su manje šanse da zauzme Dalmaciju. U njoj očito ima mjesta samo za HDZ I njegove satelitske parastrančice: Most i Pametno/Centar.
Stoga aktualne prijetnje, tipa: “Vlada je prešla granicu zabranjenog, potpisala presudu, izvukla ček iz granate” – zvuče neuvjerljivo.
Detonator, koji su aktivirali Tuđman Sušak, nije povezan s eksplozivom i može se samo raznijeti.
Trenutno zatvorena manjina, koja je brojčano većina ne samo da nije u stanju podići regiju na borbu protiv režima, već je također lišena mogućnosti da se razvija. Ostaje samo jedno: nadati se nekom novom valu ekonomske krize, čekati spontane istupe plebsa i pokušati ih osedlati.
Comments