Piše: Bruno Mikelić
Ne postaje se građaninom poricanjem stvarnosti, okretanjem glave i odricanjem od odgovornosti – odgovornosti prema drugima, pa tako i prema sebi.
Prije neki dan policija je privela osumnjičene za napad na Vedrana Bralića. Dvojicu od njih četvoro. Prije nego ih sudac provuče kroz članke Kaznenog zakona, a upravnik neke specijalizirane ustanove upozna s njenim kućnim redom, pokušajmo, barem, odgovoriti na neka pitanja?
Zašto, recimo, nitko od troje ljudi koji su čekali lift ispred Bralićevih vrata nije reagirao kada su kapuljače izvukle užarene sajle i krenule na koordinatora DDF-a? Odgovor je – zato što su se ustrašili. Ovo, na žalost, nije prvi slučaj u kome građani suočeni sa nasiljem ne reagiraju. Pošto je riječ o nečemu što se ponavlja, trebamo se zapitati o čemu se tu, zapravo, radi. Je li riječ o samo o strahu kao psihološkoj osobini ili je u pitanju, recimo, model reagiranja na određene pojave ili se radi o pukoj nebrizi za svoga bližnjeg, susjeda, prijatelja, kolegu...?
Živimo u društvu u kojem je akumulirana velika količina nasilja i u kome je formirana dugačka kolona onih koji trpe ili su pretrpjeli nasilje. Suočeni sa nasumičnim ili planiranim nasiljem, ljudi se u većini slučajeva povlače i reagiraju u skladu sa onim što se jednom prilikom nazvao teorijom neobaviještenosti – ne vidim ono što vidim, ne čujem ono što čujem iako sam tu, ali se ponašam kao da nisam, ne znam ono što znam.
Oni koji reagiraju na ovaj način najvjerojatnije ne bi ni mrava zgazili. Problem je samo u tome što do moralnih uvjerenja, dostojanstva i slobode, vlastite prije svega, ne drže koliko do mrava, i što pored njih, tihih i samozatajnih, nasilnici mogu gaziti i prebijati koga stignu.
Takvi, doduše, mogu reći: Pa, je li, vidite što se događa? Šta rade novinarima i aktivistima? Prebijaju ih, bacaju im bombe na prozor, ubijaju ih… I šta? Ništa! Je li itko odgovarao? Nije! Ako policija, sudovi i tužiteljstvo ne mogu tome stati na put, šta onda možemo mi, mali miševi?!
Upiranje prstom u institucije nije lišeno smisla. Institucije definiraju pravila igre, unose u društveni život sigurnost, predvidljivost i stabilnost. Ako nagrađuju dobro, a sankcioniraju ilegalna i kriminalna ponašanja, ona potiču ljude da svoju dobrobiti ostvaruju na miroljubiv način, bez upotrebe nasilja.
Institucije su, dakle, važne. Ali, nije MUP donijelo odluku za okretanjem glave na drugu stranu i pretvaranjem u miševe. Brže-bolje ući u lift i uputiti se što dalje od mjesta događaja, što prije zaroniti u toplu privatnost i gledati svoja i samo svoja posla nigdje se, pa ni u Dalmaciji, ne smatra ponašanjem koje dolikuje slobodnim građanima.
Ne postaje se građaninom poricanjem stvarnosti, okretanjem glave i odricanjem od odgovornosti. Odgovornost prema drugim ljudima – bez obzira na to jesu li javno poznati ili ne – proizlazi iz odgovornosti ljudi za vlastitu stvar.
“Dobar obućar,” rekao je Aristotel, “proizvodi dobrog građanina. Čovjek koji drugome priskače u pomoć, također.”
Ako se želi dobar život u pristojnom i uređenom društvu, onda se treba suprotstaviti nasilnicima. Čovjek pri tome, dakako, riskira sajlu i na vlastitoj glavi, ali svaka druga alternativa je, čini mi se, skuplja i sliči na pružanje posjetnice nasilnicima.
Jednostavno, kad se sukobe dvije tupe stvari, tup metalni predmet i tup amoralni stvor, pobjeđuje ona koja je u danom trenutku čvršća.
Ipak... Što je dovelo do toga da građani okreću glavu od nasilja i nasilnika umjesto da se suoče s njima?
Za vrijeme komunističke/socijalističke Jugoslavije imali smo državno nasilje. Svaka država zadržava prerogativ uporabe fizičke sile i psihičke prisile nad stanovništvom, ali Jugoslavenski model bio je poseban čak i u okvirima komunističkih/socijalističkih država. Za razliku od država Varšavskog pakta, Jugoslavija je bila poprilično liberalna država s tržišnom ekonomijom. Ipak zamjeriti se vlastima nije se smjelo.
Zamjeriti se vlastima i ideologiji značilo je dugogodišnju robiju u nekim od kazamata, a najozloglašeniji je bio, na daleko poznati, Goli otok. Za skrivanje strane valute dobio bi kaznu u visini zbroja apoena dijeljeno s tisuću, u godinama. Npr. Za skrivenih $6000 ili 6000 DEM dobio bi kaznu od 6 godina zatvora. Represija vlasti učinila je da ljudi ne gledaju tuđa, već samo svoja posla.
Krajem 80ih godina XX stoljeća i rađanjem mafije, u trenucima kada su neposredno prije i za vrijeme rata letjele u zrak kuće, stanovi i poslovni prostori pripadnika srpske nacionalnosti, masovna ubojstva nehrvatskog stanovništva, masovna silovanja i protjerivanja dodatno je pojačalo element straha kod stanovništva Dalmacije. Kasnije opće presluškivanje svih i svakog u vrijeme čizme fašističke diktature Franje Tuđmana dodatno je produbilo osjećaj straha.
Povijesni elementi čine psihozu još većom kada se čeka lift i primijeti četvoricu napadača koji nasrču na mirnog čovjeka koji kao i čekači lifta ni mrava ne bi zgazio.
Comments