Piše: Karlo Morosin & Valentin Matishin
Kada su ruske snage 24. Veljače 2022. iz više pravaca izvršile invaziju na teritorij Ukrajine, u domaćem tvrdo rusofilskom javnom mnijenju nastala je euforija.
Iako su isti krugovi dobrim dijelom do dana invazije tvrdili kako do nje neće doći i kako je u pitanju samo zapadna histerija i kako Rusija samo razmješta trupe po svom teritoriju, od 24. veljače retorika se promijenila. Ukoliko niste u ovom periodu bilo upoznati s rusofilskim dijelu scene na televizijama koji nemaju nacionalnu koncesiju, budući scenarij ruske invazije iz kuta svih ovih ljudi izgledao je identično.
U najviše sedam dana moćna ruska vojska će pobijediti nejaku i razjedinjenu ukrajinsku vojsku, “neonacisti” na čelu s Volodymyrom Zelenskim u Kyivu će biti pohapšeni, a na vlast će biti postavljeni Rusiji lojalni ljudi. Građani će bacajući cvijeće pozdraviti rusku okupaciju. Nakon toga će Rusija izaći na Jadran, ojačati kao sila, pokazati Zapadu koliko je licemjeran i zapravo slab, a onda će u promijenjenim geopolitičkim okolnostima i Republika Hrvatska prosperirati od toga.
Međutim, u realnosti se dogodilo kako ruska vojska i nakon trinaest mjeseci nije uspjela poraziti Ukrajinu. Zapravo, od ožujka 2022. do danas, teritorij koju kontrolira Rusija u Ukrajini smanjila se za teritoriju veću od površine Danske. Kako bi stabilizirala front pod naletom ukrajinske kontraofenzive, ruski diktator Vladimir Putin bio je prinuđen na djelomičnu mobilizaciju, iako je svojim građanima ranije govorio kako je neće biti. Predsjednik Zelenskiy je još uvijek u Kyivu i na vlasti, ukrajinski građani nisu dočekali rusku vojsku kao oslobodilačku, a Rusija nije na Jadranu, već su i Švedska i Finska izglasali zakone koji ih vode prema članstvu u NATO savezu, na 100-ak kilometara od Sankt Petersburga.
Naravno, analiza položaja Ruske Federacije dosta je kompleksnija od kontrastnih primjera najava što će se dogoditi od strane rusofilske scene u Republici Hrvatskoj i realnih događaja na frontu. Politički i ekonomski gledano, položaj Rusije kao svjetske sile ovisi od više faktora kojima je potrebno posvetiti dodatnu pažnju, iako je trenutno držanje Rusije u Ukrajini dobar indikator trendova.
Ruski kapaciteti kao sile
U svibnju prošle godine u svojoj tadašnjoj kolumni za Autonomiju pisao sam o svim manjkavostima Rusije za opstanak kao svjetska sila, uključujući i skepsu prema realnim vojnim kapacitetima ove države. Nakon početka rata u Ukrajini, određeni procesi koji su postojali u prethodnom desetljeću su se ubrzali, a realne snage i slabosti ruske države dosta su bolje vidljive. Položaj Rusije kao svjetske sile ugrožava nekoliko ključnih slabosti, koje su danas više vidljive. Te slabosti su prvenstveno ekonomija i demografija, a one se reflektiraju i na ostale oblasti od važnosti.
Što se ekonomije tiče, ruska privreda je, nominalno gledano, na razini privrede Južne Koreje ili Kanade, ali po bogatstvu po glavi stanovnika nalazi se na listi ispod Rumunjske. Kada se bruto domaći proizvod ove države pak prebaci u paritet kupovne moći, ona stoji nešto bolje na rang listi i nešto je manja od ekonomije Njemačke. Međutim, po glavi stanovnika ona se i dalje nalazi u kategoriji Bugarske po izvješću MMF-a za 2022. Čak i s tom skromnom veličinom, ekonomija Rusija dobrim dijelom ovisna od izvoza i prerade energenata, koji čine preko 50% njezinog izvoza.
U kontekstu ucjene europskih država to bi moglo imati političku težinu, ali u kontekstu pronalaženja novih kupaca bez EU ili tržišnih fluktuacija cijena nafte i plina, to može biti veoma rizično. Sam početak invazije, Rusija je dočekala kao manja privreda nego što je bila 2014, a zbog aktualnog programa sankcija bit će dodatno manja sljedeće godine, koliko god na prvi pogled izgledala kao otpornija na zapadne sankcije od inicijalnih procjena.
Veličina i struktura ruske ekonomije već desetljećima predstavlja veliku prepreku za Rusiju, odnosno njezine svjetske ambicije. To se prvenstveno vidi u postupnom opadanju ruskih vojnih kapaciteta, što je rat u Ukrajini ogolio. Vojna potrošnja Rusije mjerena u eurima već je cijelo desetljeće na nivou Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, ali sa zadacima koje bi trebala ispunjavati mnogo veće ambicije od ove dvije usporedne države. Konstantan manjak investicija u obranu, ostavio je rusku vojsku u vječnom krugu remonta i moderniziranja sovjetske opreme, a vrlo ograničenom financiranju serija novijih modela oprema poput tenka Armata T-14 ili borbenog lovca Sukhoi pete generacije. Zato nikoga ne bi trebalo čuditi što se na liniji fronta u okolici Bakhmuta mogu vidjeti tenkovi T-62 iz vremena Nikite Hrushchova, ali ne i pompozno najavljivani noviji modeli opreme.
Na dugi rok održavanje vojske te veličine s trenutnim financijama i aktualnim gigantskim gubicima opreme na ukrajinskom frontu nije održivo. Nakon zapadnog programa sankcija, ruska ekonomija u budućnosti će se više oslanjati na energente nego danas, što rizike tržišnih fluktuacija ostavlja od većeg utjecaja nego prije 24. veljače. Osim ovog ekonomskog ograničenja, Rusija će imati i veliku prepreku demografije, koja se često ignorira.
Ruska demografska prepreka
Pred sam raspad SSSR-a bio je primjetan trend demografskog usporavanja, za koji danas postoje različite interpretacije i objašnjenja. Neki taj negativan trend objašnjavaju razlogom sklerotične socijalističke privrede, drugi manjkom povjerenja ljudi u svjetlu budućnost SSSR-a, a treći drugačijim društvenim očekivanjem žena.
Međutim, kaotična tranzicija 1990-ih ovaj je trend dovela do ekstrema i Rusija je od 1992. do 2012. zabilježila puna dva desetljeća negativnog salda kretanja stanovništva. Taj trend se privremeno zaustavio, kako bi se nakon 2016. ubrzao do te mjere da je Rusija samo od 2019. do 2021. zabilježila negativan prirodni priraštaj!
Ukupno gledano, Rusija danas ima manje stanovnika nego 1989., iako je u tom periodu protivno međunarodnom pravu anektirala Krim i na taj način mehanički povećala broj stanovnika za oko 3 milijuna. U istom periodu SAD su povećale svoju populaciju s 246 milijuna 1989. na 331 milijun stanovnika u 2021., a Kina za oko 300 milijuna novih stanovnika (za dvije Rusije).
Iako demografski trendovi idu silaznom putanjom i u zapadnim državama i u Kini, kontinuitet loše ruske demografske slike, uz aktualne žrtve mlađih generacija muškaraca u Ukrajini i emigracija obrazovanih u druge države, velika su relativna manjkavost. Bilo da Rusija pod kontrolom zadrži ili izgubi regijee koje je agresivno pripojila od Ukrajine, to neće promijeniti dugoročno nepovoljni trend s brojnošću i starošću stanovništva. Uz nisko bogatstvo po glavi stanovnika, budući manjak dostupnosti zapadnih visokih tehnologija i tržišta, potencijal za mnoge mlade ljude u ovoj državi biće prilično ograničen. To će za Rusiju kao veću silu biti jedna od najvećih barijera.
Perspektiva Rusije
Iako je, kako bi mogli ocijeniti Rusiju, potrebno analizirati i druge čimbenike poput njezinih saveznika, ali i manjkavosti unutrašnjih proturječnosti ruskih rivala, koji također mogu biti poklon za Rusiju u budućnosti, teško je predvidjeti pozitivan ishod događaja za Rusiju kao svjetsku silu. Ova država pod svojim diktatorskim leaderom ima ambicije koje nije uspio realizirati ni SSSR kao supersila svog vremena, a u rukama ima mnogo manje karata.
Rusija Vladimira Putina prostire se na manjem području nego li je to bio slučaj sa SSSR-om, ima manje saveznika, slabiju ekonomiju, manju i manje modernu vojsku nego SSSR u svoje vreme, manje stanovnika i manje primamljivu i univerzalno primjenjivu državnu ideologiju. Uz sve to, u svakoj od navedenih oblasti možemo vidjeti negativan trend i ne ide u smjeru poboljšanja.
Ukoliko se slušaju prekobrojni ljubitelji lika i djela Vladimira Putina u Republici Hrvatskoj ti problemi ne postoje i Republika Hrvatska bi trebala ukinuti sankcije Rusiji i dublje se politički vezati za Rusiju. Čak i ako se izuzme lokalni kontekst i ekonomski odnosi Republike Hrvatske s drugim državama, takva politika bi podrazumijevala kako se Republika Hrvatska veže za silu u opadanju, što nije najmudrija politika unatoč većinskom sentimentu građanstva.
Kada se sagledaju svi glavni faktori, Rusija kao buduća svjetska sila nema perspektivu, a odgovornost za to je podijeljena. Najveću odgovornost za propast Rusije kao sile svakako snosi Vladimir Putin koji je odlučio snagu Rusije svijetu ne pokazuje kroz povijesno jaku rusku znanost i visoku kulturu ili talent svojih ljudi, koji je impresivan. Politika ovog diktatora bila je da snagu Moskve pokazuje kroz pritisak na svoje susjedne države, autoritarnu čizmu u odnosu na te iste građane i vojnu moć, za koju se pokazalo kako je zapravo nema. Za takvog leadera Republika Hrvatska se više ne bi smjela dublje vezivati, već kako bi se od njega trebala što brže udaljavati.
Comentarios