piše: Goran Marasović
Načelo vertikalnog nacionalizma je krajnje jednostavan: što je predmet nacionalne mržnje bliže, to je mržnja intenzivnija i učestalija i veća u strogo kvantitaivnom smislu.
Što je najgore, ne zna se jesu li Hrvatići više ljubomorni ili opsesivni kada je Dalmacija i dalmatinstvo u pitanju. Primijetili ste već da su u svim crtanim filmovima negativni i glupasti likovi sinkronizirani s isforsiranim kvazidalmatinskim naglaskom. Čak je u jednom dugometražnom crtanom filmu s hrvatskom sinkronizacijom, najlješi ženski lik oko kojeg se svi muški likovi vrte, u našoj verziji nazvana Severina aludirajući tako na Severinu Vučković i na to da su sve stanovnice Dalmacije, reći ću to fino, radodajke.
No, ako ostavimo ovaj moment po strani, rekao bih da je jedan od važnijih korijena hrvatskog šovinizma prema Dalmaciji leži u sklonosti prosječne jedinke da pojedince iz svog okruženja poistovećuje s bitno drugačijim zajednicama, pritom dosljedno koristeći iste kriterije za bitno drugačije ljude u ciljem uništavanjem identiteta drugih kako bi ih se što lakše asimiliralo, iako je to, objektivno, kršenje svih mogućih međunarodnih pravnih akata. Nekog drugog racionalnog razloga pak, u smislu pragmatičnosti, nema.
Šta, u biti, želim reći? Dovoljno je da neka ustašoidna budala izvali kakvu antidalmatinsku budalaštinu, hrvatski mass-mediji - koji su svi od reda u rukama antidalmatinske političke strukture - na to će zatvoriti oči. No, ukoliko koji klinac iz Dalmacije kaže nešto protiv Republike Hrvatske vazda žedni krvi, oni isti, mass-mediji to oduševljeno prenesu i još zapare huškačkim senzacionalizmom, i u tren oka se onaj gluplji, nažalost nerijetko i dominantniji, dio javnog mnjenja „primi“ poput virusa i krene osjećati animozitet prema cjelokupnom stanovništvu regija koja najviše uplaćuje u državni proračun, a najmanje joj se iz istog vrati.
Slično je i s reakcijama na postupke pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Mnogi Hrvatići, ako ne i apsolutna većina njih, olako će osuditi sve, Rome, Židove, Srbe, homoseksualce i druge manjine obilježiti ih kao „lopove", "kriminalce“, "četnike" i "bolesnike". Kad se, pak, dozna kako je neki Hrvatić na vlasti počinio teško kazneno djelo za naše sugrađane je to samo incident, negativan izuzetak, a nikako pokazatelj genetskog koda od onih koji su trenutno na pozicijama moći.
No, nisu samo mass-mediji i uobičajena netrpeljivost, koja se može naći u svakom društvu, kriva za mržnju Hrvata prema Dalmaciji i njeno svojatanje, već i političari - glave koje bi trebale voditi društvo prema prosperitetu. Naime, kada predsjednici država trideset godina kljukaju društvo notornom laži, koja glasi da je regionalizacija i decentralizacija u biti destabilizacija RH, velika većina - u najvećem broju nedovoljno obrazovanog - stanovništva stjeći će subjektivan dojam da stanovnici Dalmacije, koji najviše žugaju protiv Republike Hrvatske i traže autonomiju, žele razbiti RH.
Naveo sam, dakle, tri jednostavna primjera koja oslikavaju stupanj mržnje Hrvata prema svima koji nisu na istom patološkom stupnju kao i oni, točnije radi se o neobrazovanosti i površnosti, kako biste razumjeli zašto je hrvatski šovinizam prema Dalmaciji tako lako, unatoč svim svojim nelogičnostima i proturječnostima, za kratko vrijeme „osvojio srca“ širokih masa. Da bismo, međutim, dokučili zbog čega je od svih mržnji potaknutih nacionalizmom po pravilu najsnažnija ona između geografski bliskih naroda, poput Hrvata prema Dalmaciji (ili Hrvata prema Srbiji), trebalo bi – po mom skromnom „analitičarskom“ mišljenju – nacionalizam podeliti na dvije osnovne vrste, i to kako po vertikali, tako i po horizontali.
Krenimo od vertikalne podjele. Tu valja razlikovati ideološko-strateški, odnosno nacionalizam „elitnog tipa“, koji možemo još nazvati i salonski, na jednoj, te reaktivni, odnosno nacionalizam „malog čoveka“, na drugoj strani. Prvospomenuti tip nacionalizma karakterističan je za onaj „intelektualniji“ sloj društva, što ste i mogli pretpostaviti iz epiteta koji sam mu dao, i mahom je fokusiran na takozvano „državotvorstvo“, nastojeći da se predstavi kao „znanstveno utemeljen“ kako bi sebi pridao veći značaj nego što realno zaslužuje. Dok je onaj drugi, dakle reaktivni tip nacionalizma, zapravo i nije nacionalizam u čistom i punom smislu te riječi, to prije što ga – nesvjesno – upražnjavaju pojedinci, većinom obični (prosječni) građani, koji sebe nerijetko uopće ne doživljavaju kao nacionaliste. To su upravo oni površni, „lako zapaljivi“ konzumenti svega što im se (medijski) servira, o kojima sam već govorio u prijašnjim pasusima ovog teksta.
E, kada se ova dva vertikalna nacionalizma – „elitni“ (gornji) i „narodni“ (donji) – kvalitativno organski spoje u kakvom kritičnom povijesno-geopolitičkom trenutku, posljedice mogu biti nesagledive, za šta su „vesele devedesete“ najbolji primer iz bliže nam prošlosti i okruženja.
Još uvijek, međutim, nismo razjasnili zašto je baš hrvatski nacional-šovinizam prema Dalmaciji, ovdašnje, toliko kritičan. Za tu svrhu je neophodno u jednadžu ubaciti onu drugu, horizontalnu podjelu nacionalizma, koja je mnogo više bazirana na pukom fizičkom zemljopisu nego na izvornoj ideji nacije kao oblika političke zajednice.
Načelo vertikalnog nacionalizma je krajnje jednostavan: što je predmet nacionalne mržnje bliže, to je mržnja intenzivnija i učestalija i veća u strogo kvantitaivnom smislu. Zbog čega je to tako? U najkraćem - zbog fobija. Fobije, odnosno neosnovan patološki strah je, naime, osnovni generator mržnje i šovinizma. Što nas manje prostorno rastojanje dijeli od zamišljenog neprijatelja, to veću opasnost osjećamo po sebe i stoga smo skloniji razmjerno žešćim reakcijama na „poticaje“ koji nam dolaze iz neposredne blizine.
Pored fobija, važnu ulogu kod horizontalnog nacionalizma igra posebna vrsta mržnje. Reč je o nesvjesnoj mržnji prema sebi samima. Naprosto, kod svojih „neprijatelja“ mrzimo upravo one osobine koje prepoznajemo kod samih sebe. Ne mrzimo, dakle, nekoga zato što je sušta suprotnost nama, već zato što nam je suviše sličan, čime nas bolno podsjeća na naše mane i nedostatke, pogotovo one koje i od sebe samih nastojimo sakriti kao zmija noge. To je banalni, psihološki razlog, zašto homofobi mrze homoseksualce - jer su latentni homoseksualci.
Dakle, uz zemljopisnu blizinu i različitu etničku pripadnost, kao veoma bitan faktor horizontalnog nacionalizma javljaju se sličnosti u mentalitetu; što su veće, tim gore. Utoliko prije što mentalitet, nasuprot uvriježenom vjerovanju mogih ljudi, nije ključno determiniran etničkim ili nacionalnim porijeklom već u prvom redu zemljopisnim i povijesnim čimbenicima.
Mentalitet također nema veze s ideologijama, političkim preferencama i tome sličnom. Na primer, tzv. „prvotni“ i tzv. „drugotni“ Hrvati se ideološki i vrijednosno dosta razlikuju, ali zato dijele jako sličan, ako ne i posve identičan mentalitet (način komunikacije, kontrola emocija, opće svakodnevne navike i običaji, otvorenost ili zatvorenost za drugačije stavove, odnos prema novim, originalnim idejama, projektima itd.). S druge strane, Hrvat koji je cijeli svoj, ili barem najveći dio, života proveo u, recimo, dalekim Sjedinjenim Državama imat će imati bitno drugačiji „mentalni sklop“ od Hrvata iz Bjelovara ili Gospića, pa makar bili rođena braća i totalni politički istomišljenici. Čak i Hrvat iz Bjelovara i Gospića imaju drugačiji mentalni sklop koji je determiniran povjesno-kulturološkim odrednicama.
Dodao bih na samom kraju ovog osvrta da je u danjašnje vrijeme ispravno misliti kako je nacionalizam, kao i iz njega izvedeni šovinizam, ksenofobija, homofobija i druge vrste pannacionalističkih fobija i netrpeljivosti, na površnim generalizacijama zasnovane ide(ologi)je, eksluzivitet primitivaca s Balkana i sličnih, u civilizacijskom smislu pomalo zaostalih, trusnih područja i regija. Iako, mora se priznati, nacionalizma u svim svojim pojavnim oblicima – i vertikalnog i horizontalnog, i otvorenog i latentnog – ima svuda diljem kugle zemaljske, i svuda je u sličnoj mjeri zastupljen u okviru sličnih generalnih okolnosti, naročito među običnim, takozvanim „prostijim“ pukom. No, ono što odvaja balkanski nacionalizam od zapadnoeuropskog ili japanskog je u količini ukorijenjenosti te u generatoru i brzini njegovog širenja.
Tu u prvom redu, uz politiku i mass-medije, veliku ulogu ima rimokatolička crkva, kada je RH u pitanju. Tako da ono što ovaj „naš“ tip nacionalizma ključno razlikuje od nacionalizma naprednijih država i naroda, čineći ga nekako isuviše plemenskim, su suštinske razlike u njegovom ne samo poimanju već i političkoj interpretaciji od strane nacionalnih vjerskih elita, uključujući čak i one neskriveno nacionalističke. A tu već imamo posla sa kvalitativnim razlikama u sadržini „našeg“ i „njihovog“ ukupnog kulturnog nasleđa.
Comments