Piše: Lorena Remanni
Jedan od koordinatora inicijative DDF, Vedran Bralić ocijenio je kako država mora promijeniti odnos prema Dalmaciji ukoliko želi ubrzati proces ekonomskog jačanja Republike Hrvatske.
U intervjuu za naš portal, na godišnjicu konstituiranja Zajednice općina Dalmacije, 28. veljače, Bralić je istaknuo kako umjesto reintegracije Dalmacije i konstituiranja iste kao široke autonomije imamo jačanje i ovako najrigidnijeg unitarizma te najekstremnije centralizacije u Europi što je dokaz kako Vladi u Zagrebu nije stalo do ekonomsko-socijalnog jačanja Republike Hrvatske.
– U tom procesu Dalmacija treba imati ključnu ulogu, jer mi u Zlatnoj regiji unazad više stotina godina ima jasnu europsku politiku i opći konsenzus oko te politike. Našu europsku politiku u Veneciji, Parizu i u Beču prepoznali su davnih dana i znaju kako ne blefiramo. I Republika Hrvatska konačno treba uvidjeti gdje i kako Dalmacija može utjecati kako bi se ubrzao proces regionalizacije i decentralizacije, odnosno devolucija Republike Hrvatske, a ne da stalno slušamo optužbe za separatizam – rekao je Bralić.
Može li se dvadeset tri godine nakon demokratskih promjena govoriti o napretku kad je riječ o odnosu političkih elita prema dalmatinskom pitanju? – Mogu reći kako sam u potpunosti razočaran iako se ovo vrijeme ipak ne može usporediti s devedesetim godinama prošlog stoljeća. Ima nekakvog napretka, ali smo nakon demokratskih promjena imali velike oscilacije. Poslije ubrzanih reformi i procesa demokratizacije, nakon izbora 2003. i formiranja nove vlasti na čelu s Ivom Sanaderom, unazađeni su ti procesi i ciljevi koji su postavljeni 2000. godine, i u pogledu europskih integracija, i u pogledu devolucije RH i u pogledu demokratizacije našeg društva, a posebno u pogledu odnosa prema Dalmaciji. Taj period od 2003. do 2011. hoda unazad ostavio je posljedice koje i danas osjećamo. Iskreno, ništa nije bilo bolje ni u razdoblju od 2011. do 2015. da bi se odnos od 2015. do danas vratio na razinu vladavine Tuđmanove diktature.
Međutim, mislim kako ne treba gubiti nadu, iako je put kojim idemo jako spor i težak. Posebno zbog socijalnih i ekonomskih teškoća s kojima se suočavaju naši građani. Baš zato moramo težiti ubrzanju promjene mentaliteta s balkanskog na europski i primjeni europskih standarda kada je u pitanju devolucija Republike Hrvatske. Dobro je to što je danas dvadeset tri godine nakon demokratskih promjena konačno u Republici Hrvatskoj postignut nacionalni konsenzus oko europskih integracija, eto RH je sada članica eurozone i schengenske zone, ali veoma je važno o Europi ne govoriti samo deklarativno, nego trebamo vući i konkretne poteze na tom planu, te bi bilo dobro kada bi građani pronašli svoj interes u tom procesu i imali jasnu viziju o tome što mogu očekivati od tih dubokih integracija.
Ako postoji nacionalni konsenzus oko europskih integracija, kako to da Republika Hrvatska ne prepoznaje europske potencijale Dalmacije, pošto se u Zagrebu o našoj regiji uglavnom govori kao o „problemu“, pa se osporava i ideja o otvaranju ureda u Bruxellesu? Prije dvadesetak godina, međutim, nije bilo takvih otpora kad je Dalmacije trebala postati članica Skupštine europskih regija. – Osobno sam veoma ponosan na europski potencijal Dalmacije. Ako se samo sjetimo kakva je bila međuregionalna saradnja naše regije prije deset godina i danas, onda je jasno kako su tu vidljivi ogromni pomaci. I kad je riječ o položaju nacionalnih zajednica, tu su također učinjeni veliki koraci. Danas imamo ravnopravne građane u Dalmaciji. Imali smo periode međunacionalnih incidenata, ali se radilo i radi na prevenciji takvih pojava. Tu je učinjen napredak i stvarno s ponosom možemo govoriti o drugačijoj Dalmaciju za razliku od one iz ’90. godina XX. stoljeća. Dalmacija je prije rata bila mali Mediteran, pa se promovirala u balkansku krčmu najgoreg tipa, da bi se počela vraćati na put antifašizma i malog Mediterana. Doduše to je proces koji traje. I zato Dalmacija mora biti reintegrirana kako bi imala konkretnu ulogu u tom procesu. A kad govorim o multietičnosti, to je nešto što smo nekada mogli ponuditi Europi. To je bila prava poruka iz Dalmacije i jedan od osnovnih temelja europskih vrijednosti u našoj zemlji. Nažalost, točno je kako je mnogo bolje i lakše bilo 2000. i 2001. godine, kad nas nitko nije optuživao za sepratizam, jer su svi bili svjesni kako je članstvo Dalmacije u Skupštinu europskih regija važan korak za cijelu Republiku Hrvatsku. Danas bi nas opet optužili za separatizam.
Uostalom, mislim kako je Dalmacija tada imala povijesnu priliku kako bi se u toj političkoj konstelaciji reintegrirala, sačinila svoj novi statut i siguran sam kako u tom političkom miljeu ne bi bilo političkih potresa kao što je to bilo tijekom proteklih 4-5 godina kad se polemiziralo o Dalmaciji. Imali smo priliku, ali je ona propuštena. A novi Statut trebali bi usvojiti za godinu dana u atmosferi linča, optužbi za separatizam, stvaranje neovisne države… i sl. Mi smo proglašeni za neprijatelje ove države, a javnost se redovito iz prostorija političkih stranaka straši Dalmacijom i dalmatinskim separatizmom. Bili smo na meti politike koja je tražila neprijatelje, a valjda je smisao politike tražiti prijatelje i podršku i na unutrašnjem i na vanjskom planu. A pitanje koje još ostaje pred nama je hoćemo li u narednom periodu imati priliku kako bi u okviru europske politike ostvarili neku vrstu unutrašnje samostalnosti u političkom i ekonomskom smislu unutar Republike Hrvatske.
Hoće li biti takve prilike? – Nadam se. O tome treba voditi demokratski dijalog, a ne sjediti na optuženičkoj klupi i slušati kako smo mi separatisti i unutrašnji neprijatelji. Dalmatini/Dalmatinci su zapravo najveći europejci u ovoj državi. Stoga, osobno ne mogu razumjeti zašto se još uvijek i na nivou dalmatinskih NGO s dalmatinskim predznakom u pravilu kalkulira s otvaranjem dalmatinskog predstavništva u Bruxellesu. Uostalom, to su već učinili Istra i grad Osijek i to treba pozdraviti. Vjerujem kako ćemo i mi u Dalmaciji ipak uskoro postići konsenzus oko toga. Jer, to bi bilo jako važno i zbog imidža Republike Hrvatske u EU.
Osim pitanja ureda u Bruxellesu, u Dalmaciji postoje neslaganja i oko drugih tema. Građani tako čuju različite podatke o tome koliko je nadležnosti, ovlasti i ingerencija prebačeno s centralne vlasti u Zagrebu na županije. Tako se govori kako je na slavonske županije prebačeno više nego na dalmatinske. Koja je prava istina? – Želim biti realan. Ako je Vlada Republike Hrvatske na dalmatinske županije prebacila isti broj nadležnosti, ovlasti i ingerencija, tada se samo mogu zapitati je li ovaj proračun Splitsko-dalmatinske županije 78 milijuna eura, utvrđenih na kraju prošle proračunske godine, a od kojih veći dio čine transferi, dovoljno za toliko nadležnosti. Također, dok se ne donesu zakoni o imovini i izvornim prihodima županija i regija, pitanje prijenosa nadležnosti i dalje ostaje otvoreno. Postoje informacije kako se ti zakoni pripremaju i kako u tome surađuju županijske i državna vlada, a hoće li tu nešto konkretno učiniti, vidjet ćemo kad se budu usvajali županijski proračuni za narednu godinu.
Konstatirali ste kako se dvadeset tri godine nakon demokratskih promjena Republika Hrvatska suočava s ekonomskim i socijalnim teškoćama. Kako to da nema masovnih socijalnih prosvjeda? Vidjeli smo u Francuskoj, Njemačkoj i drugim državama građani masovno prosvjeduju, dok ovdje nema ničega. Bi li se moglo masovnom neposlušnošću građana i neredima na ulicama Splita, Zadra, Šibenika, Dubrovnika pokazati kako je političko i ekonomsko-socijalno nasljeđe 90-ih problem s kojim se društvo još uvijek nije suočilo? Koliko je Dalmacija osjetljiva na takve pojave? – Dalmacija bi trebala biti posebno osjetljiva na takve pojave, jer su one direktna prijetnja njezinom karakteru. Vidite Dalmacija nema puno plodne zemlje kakva je u Slavoniji. Ovdje vlada škrti kamenjar na kojem se ne može puno toga posaditi. Uz to, ono malo plodne zemlje oduzela je od 1945. do 1990. izgradnja gradova, a od 1990. na ovamo bespravna gradnja. Zato bi država morala biti izuzetno efikasna te spriječiti ekonomsko-socijalnu propast Dalmacije. Nadalje država se ne suočava ni s šovinističkim, ekstremističkim, fašističkim odnosno neonacističkim pojavama u društvo, pa gdje bi se bavila ekonomsko-socijalnim pitanjima. A oni je posebno opasno, jer se tu radi o političkoj manipulaciji građanima, iza čega stoje oni kojima nije interes prosperitet svakog pojedinog građanina već isključivo osobno bogaćenje. Treba podržati regionalizaciju i decentralizaciju te skidanje oligarhije s vlasti te se uključiti u procese razvoja ekonomije i jačanja socijalne slike u Republici Hrvatskoj. Autonomna Dalmacija uvela bi represivne mjere države kod onih koji ne mogu dokazati porijeklo sredstava, ali bi također inzistirala na prevenciji takvih pojava.
Za nas u Dalmaciji veoma je važno što se broj kršenja pravila iz Zakona o radu smanjuje iz godine u godinu i zato mi iz DDF-a promoviramo programe koji su okrenuti radnicima. Želja nam je raditi s mladima, s ciljem kako bi se naučili borbi za ljudska prava i slobode te osobna prava. Pravo radnika je i osobno i ljusko pravo. Međutim, ono na što mi ne možemo utjecati je to što institucije moraju adekvatno reagirati kod kršenja Zakona o radu, a prvenstveno tužiteljstvo i sudstvo. Mora se promijeniti kaznena politika i takve situacije se više ne bi smele kažnjavati kao prekršaji, već kao kaznena djela iz domene pokušaja ubojstva. Nije demokracija dopustiti nekome ugrožavati zdravlje i život drugome neisplatom plaža, odnosno ugrožavati život i zdravlje drugog samo zato što je druge nacionalnosti, vjere, jezika, pisma, socijalnog statusa, seksualne orijentacije, roda, spola i slično… Država mora riješiti taj problem, ili ćemo imati anarhiju. A ako je država nesposobna neka reintegrira Dalmaciju, dodijeli joj status autonomne regije s Ustavom, parlamentom, vladom, sudstvom i upravom pa će vidjeti kako se te stvari rješavaju.
Comments