NACIFAŠIZAM; termin koji upućuje na ideološku bliskost nacizma i fašizma, masovnih desničarskih pokreta i režimâ totalitarnog tipa čiji počeci u Dalmaciji sežu do razdoblja 1830ih, dolaskom skupine Purgera u Dalmaciju kako bi, pod krinkom Ilirskog pokreta huškali protiv Dalmacije i svega dalmatskog, preko izbora za Dalmatinski Sabor 1870., I. svjetskog rata (fašizam) i netom nakon njega (ustaštvo).
Zajednički su im kult autoriteta Vođe, antisocijalizam, rasizam, homofobija, srodne ideje o "velikoj Hrvatskoj" i pangermanizmu, konzervativni nazor... No pored vrijednosno-svjetonazorske, važna nam je i ekonomsko-socijalna dimenzija nacifašizma.
Dobro je poznat pakt ustaša s hrvatskim liberalnim kapitalizmom u 1920-im, 1930-im i ranim 1940-im godinama. Pokazalo se da su za poslovno-korporativne i bankarsko-financijske krugove tadašnjeg liberalnog kapitalizma ustaštvo bila puno prihvatljivija ideologija, u usporedbi s revolucionarnom ljevicom te epohe u kojoj su prepoznavali prijetnju vlastitim interesima. Neki autori smatraju da su pojedine struje unutar liberalizma pokazivale više sklonosti ka politizaciji i mobilizaciji siromašnih dijelova stanovništva kroz ustaštvo, upravo zbog bojazni pred narastajućom snagom političke ljevice s početka XX. stoljeća i straha od artikulacije istinske demokracije društvenih masa koja bi ispostavila zahtjeve i za klasno pravednijom redistribucijom ostvarenog društvenog bogatstva, a takva je moguća pod okriljem nekog tipa realiziranog demokratskog socijalizma.
Na žalost sve ono što se može reći za razdoblje prvih desetljeća XX. stoljeća, kada je u pitanju jačanje nacifašizma, može se reći i za današnje vrijeme. Posebno kada je u pitanju Republika Hrvatska, točnije Dalmacije. Stvaranje neliberalističkog, kroz sramotnu i pljačkašku privatizaciju ranih 90ih godina XX. stoljeća i zavšetak projekta stvaranja 200 bogatih obitelji, na koji je prvo upozorila Mira Ljubić-Lorger iz Dalmatinske Akcije, vlasnici Republike Hrvatske postali su Franji Tuđmanu podobni ultranacisti koji svojim akcijama, sponzorstvima i sličnim financijskim transakcijama, od kojih su mnogi pravno sumnjivi, doniraju za udruge u kojima se na izravan ili neizravan način veliča ustaštvo. Prije svega je to klub navijača Hajduka - Torcida.
Ekonomistička analiza nacifašizma pokazuje i da su pored proklamiranog antikapitalizma – upakiranog u rasističku, homofobnu ili neku treću teoriju zavjere, hrvatski nacizam i fašizam zapravo zaobilazi i prikriva stvarni sustavni ekonomsko-socijalni antagonizam koji je u središtu kapitalističke režimske strukture: klasnu društvenu nejednakost. Mehanizmima nacionalizma i rasizma uspjeva masovno mobilizirati dijelove stavnovništva na način koji je kontraproduktivan njihovim vlastitim materijalnim interesima, uz pogrešnu percepciju problema. Ustaštvo je tako, preko radikalnog nacionalizma - šovinizam - i suprotno socijalističkoj ideji internacionalizma, uvijek na pozicijama obrane kapitalističke nacionalne države i njoj pripadajućih vrijednosti kakve su privatno vlasništvo i korporativna logika profita. A tu je najviše stradala Dalmacija kao kolijevka hrvatskog socijalizma.
U hrvatskoj tranziciji – što je, uz mnoge razlike, i europski trend – ove se ideologije afirmiraju kroz revizionističke interpretacije, lažne vijesti i centralizaciju. Tezama da su navodne socijalističke i ostale lijeve ideološke urote neprekidne i sveprisutne, nastoji se relativizirati povijesne užase koje je ustaštvo proizveo, ali i skrenuti fokus s bitnih aspekata tranzicije: privatizacijskih i pretvorbenih pljački, socijalno pustošećih rezultata deindustrijalizacije, nezaposlenosti, društvenog razvlaštenja i korupcije.
Comments