Piše: Petra Ivanišević
Ovih dana imali smo posjetu iz skandinavske dijaspore. Sa sobom su ponijeli spisak literature na hrvatskom jeziku koju im je preporučila neka tamo njihova poznanica koju su upoznali ovog ljeta u Dubrovniku.
Uzeo sam spisak u ruke i čim sam pročitao prvi naslov, bacio sam im taj komad papira nazad na stol i rekao kako im ne mogu pomoći kupiti te pisane uratke jer mi se – gade! Mislim, te “knjige” mi se gade, a ne oni, Skandinavci.
A posebno mi se gadi ta njihova poznanica iz Varaždina. Koja inače živi u Dalmaciji. I koja je, eto, čak i na moru u prosvjetiteljskoj misiji: kako bi usred Dalmacije širila velikohrvatski nacizam. Onda razmišljam: kako je moguće da se takva osoba nađe na takvom mjestu? Zar se ne boji? Ima li morala, svijesti, savjesti? Sve sama retorička pitanja!
Onda pomislim kako je ta poznanica možda u gostima kod nekog svog fašističkog pobratima iz Dalmacije. Kome, naravno, ne smeta velikohrvatska naci-literatura. Makar forsirala i to kako su Hrvati narod najstariji, stariji čak i od Srba. I da onda u dugim morskim noćima ta poznanica i, pokušajmo zamisliti, njezin dubrovački poznanik jedno drugom čitaju sabrana djela svojih zlih predaka. Uz svijeće, masline, pršut, gibanicu, proju i neku finu rakiju.
Ujutro, kada ustane, poznanica na parkingu u Dubrovniku zatiče čitav auto, nitko ga nije ni okrznuo. Jer glupani uvijek razbiju kola pogrešnim ljudima! Jer su i glupani fašisti pa neće valjda razbijati pokretnu imovinu svojima.
Uostalom, nacionalističke hulje i fukare i danas se slažu izvanredno, kao što je oduvijek i bivalo. I kao što je svaki viđeniji zločinac iz Republike Hrvatske nakon ubojstava sklonište tražio i našao u susjednoj državi, kod svog srbijanskog brata po zločinu. Oni su se bez problema i bez riječi razumjeli.
Za razliku od ono malo normalnog svijeta, koji je uglavnom podvio repove u strahu od siledžija i pobjegao odavde kako se nikada ne bi vratili. Ili kako bi ponekad svratili. Kao što nam je prije neki dan jedan naš metkovski drugar, opet iz Skandinavije, prepričavao svoje avanture. Pa je rekao kako su Danci veliki nacionalisti. Kako je ta zemlja etnički najčišća u Europi. Kako, kad ih pitate, oni u povjerenju priznaju kako ne vole Rome i Albance. Nisam mogao a da ga ne upitam je li u Danskoj (u kojoj je – kao što odavno znamo a naš drugar je to eto skoro saznao – sve trulo) to što ne vole Rome i Albance oni kažu javno, na televiziji? I napišu li to u novinama? Objave u knjigama? On me gledao s čuđenjem i odgovorio odrečno NE. A bi li kazneno odgovarali kada bi o svom šovinizmu javno progovorili? Odgovorio je potvrdno i ubrzo poslije toga ustao i otišao. Valjda nazad u trulu Dansku.
Ovdje je šovinizam već više od 30 godina ne samo dopušten nego i vladajući model razmišljanja o drugom i drugačijem. Ovdje se dnevno tiskaju na desetine tisuća primjeraka novina koje vrve od vrlo ozbiljnih kaznenih djela kada su u pitanju nacija, vjera i boja kože. Ovdje se legitimno prodaju knjige osvjedočenih antisemita, nacista i fašista, te ratnih zločinaca.
U to vrijeme, danski šovinisti uz pivo smrde i fantaziraju o tome kako Hitler i nije bio u krivu kada je odlučio pobiti Židove, Rome i Albance. Ali nemaju muda o tome javno govoriti. Što je ogroman civilizacijski napredak. Baš potpuno jednak onome kada je čovječanstvo, pod prijetnjom kazne, odlučilo prestati pišati po javnim mjestima i naočigled svih.
Comments