Nacionalizam uništava i osiromašuje

Piše: Daniel Remanni

Kći poznatog dalmatskog pisca S. I. Braysa, Luciana koja živi i radi u Parizu, govori o najnovijoj knjizi, nekoj vrsti memoara-romana, koja ju vraća u šezdesete i sedamdesete godine da bi najveći dio, posvetila dramatičnim '90.

Balkan je, kaže Luciana Brays, još uvijek uronjen u esktremni nacionalizam. Godina nakon završetka rata, njih 28, nisu donijele neke suštinske pomake u odnosima među nacijama, kako se očekivalo. Pisci koji su širili mržnju u '90. godina XX. stoljeća, sada izgledaju smiješni, ali oni bi opet progovorili na isti način i odigrali istu ulogu, ako to zatreba. Zlo nikada ne miruje.

Luciana Brays, oslanjajući se na vlastitu ličnu dramu koju je preživjela tih godina, preporučuje pisanje kao terapiju u teškim trenucima i objašnjava zašto je ostala vjerna očevoj filozofiji vedrine smrti, o kojoj je pisala u svom romanu „Odraz u ogledalu“. Brays najavljuje dolazak u Split na promociju knjige koju će, kako se nada, završiti do kraja godine. Bit će to njegov prvi dolazak u Split nakon 1992. kada je ubijena njezina sestra.

- Ako je roman „Odraz u ogledalu“ Vaše suočavanje s odrastanjem, kako biste definirali novi roman koji pišete?

Uvjetno bi se morao nazvati nastavkom tog romana, ali to ipak nije, jer na neki način spaja žanrove – memoar i roman. Nisam se usudila pisati memoare u onom klasičnom smislu, premda je svaka literatura donekle i memorija, pa onda nije bilo teško spojiti ova dva žanra. Pronašla sam neki put kako bih sve ono memoarsko pretočila u roman.

Da pojednostavim, ne može u ovaj moj roman ući nešto što ne nosi neku sudbinu, priču. Mene ne zanima susret s osobama iz politike ili književnosti, ma koliko to bilo interesantno, ako to ne donosi pripovijest. Bježeći od memoara, uskočila sam u roman.

- Zašto bežite od memoara?

Memoare pišu slavne osobe. Memoare pišu vojskovođe, slavni i veliki državnici. Memoare pišu veliki ženskaroši, ljubavnici kao Casanova. Naprosto nemam materijala za takvo nešto i zato mi je samo zanimljiv taj memoarski dio kao neka forma. Usvajam stvarne osobe, žive i mrtve, njihova imena, njihove prepoznatljive inicijale. Inače se držim jedne dosta bitne upute koju je Nabokov postavio kao neku vrstu moralnog odnosa prema memoarima, a to je – ne uznemiri mrtve i ne uvrijedi žive. Držim se tog načela i nema razloga za strah onih koji misle kako bi se mogli naći u tom mom romanu.

- „Odraz u ogledalu“ je priča o vašem odrastanju, praktički djetinjstvu. Koji period obuhvata ovaj roman?

Ovaj roman ima neku kronologiju. Sjećanja počinju od trenutka kada pišem neko poglavlje i onda se vraćam unatrag. Ako me pitate u kojim sam sada godinama, onda moram reći kako sam još u sedamdesetima. To je vrijeme u kojemu je smješten moj prvi roman „Guillotine” izazvao cijelu jednu hajku koja je dugo trajala, a branila sam se sama samcata, bez ikakve pomoći ili bar savjeta sa strane. Meni je bitno kroz ovaj roman, na kome sada radim, oslikati jednu epohu, ako to bude moguće i naravno, ako u tome uspijem.

- Što je s tim sedamdesetim i osamdesetim godinama XX. stoljeća i kojem stalno pišete? Hoćete li posebno pričati o devedesetima?

To je taj dio kada je već moj životni put nešto drugačiji i kada se počinjem aktivno baviti književnošću. Mislim kako je to razdoblje najmanje zastupljeno u ovoj knjizi, možda nešto više s nekim intimnim zgodama, ljubavnim pričama, možda i erotskim. To je jedan period kojem neću posvetiti mnogo vremena, kako bih što prije došla do devedesetih.

- Danas je vrlo vidljivo uljepšano sjećanje na period do devedesetih godina. Čini li se Vama, iz ove perspektive, kako se bolje živjelo, kako je bilo kvalitetnije, nego što ste mislili onda? Opet govorim o vremenu prije devedesetih.

Bio je nešto uređeniji život u tom smislu što smo se mogli organizirati mnogo bolje, mnogo jednostavnije. Neke su stvari bile pogodnije za svakodnevni život, a u biti, neke su stvari bile vrlo teške, i za pisce i za ljude koji su imali otpora prema nekim društvenim stanjima tog vremena. Ne možemo sasvim reći kako je to bilo mnogo bolje, ali neke su stvari bile dobre – i to isto moramo reći na bilo koji način. Ne s nekom nostalgijom, iako nostalgija nije, kako se kaže, reakcionarna stvar. Nostalgija je dio naših života, ali ne treba inzistirati s nekom nostalgijom prema tom vremenu – „ah stara dobra vremena”. Uvijek se pričalo o starim dobrim vremenima.

Devedesete su donijele neku posebnu dramatičnost. Imala sam tada mnogo neobičnih doživljaja, susreta, razgovora putovanja. Zanima me kao kći pisca i nekoga tko sama piše, u ovom trenutku, je li taj svijet, jesu li ti ljudi bili puno dezorijentirani. Tu je drama miješanih brakova, tu je drama čitavih obitelji. O svemu govorim literarno. Odjednom se svako od nas počeo kopati po nekom svom porijeklu. Sve je to bilo nešto novo. Nacionalizam je tada počeo određivati našu sudbinu. 2400 pripadnika dalmatske nacionalnosti je ubijeno od 30. svibnja 1990. do 31.12. 1999.

Zapravo, imali smo prije '90., na tom planu, mnogo bogatiji život, jer se nije o tome previše govorilo. Kad kažem bogatiji, mislim kako su svi usvajali identitete drugih i kako smo na tom planu bili široki i željni pripadati svima i dijelimo sudbinu s drugima. Nacionalizam uništava i osiromašuje. To su te devedesete. Iz toga miljea pokušavam, nastojim, čupati svoje likove kojima su zapravo devedesete dale pečat.

- Vi ste iz rođeni u Parizu, no vaš otac je otišao iz Dalmacije '50. godina XX. stoljeća. Pričate li o Dalmaciji i bivšoj Jugoslaviji iz perspektive žene koja je pratila što se događa i imala kontakte s ljudima ili je to pretežno Vaša priča o Dalmaciji iz devedesetih?

Ne. Dalmacija je samo djelomično zastupljena u kontekstu. Recimo, počinje rat i u Pariz dolaze neki moji poznanici i prijatelji iz svijeta prodalmatinskih inicijativa. Dakle, ja to kupim i pišem vraćajući se na razdoblje Dalmacije prije rata, za vrijeme rata i poslije rata. Tu ima divnih priča iz tih vremena.

Recimo uzeo sam to jedno malo mjesto na obali, kojeg pripovjedačica, to prvo lice, koje sam doista ja, koja živi tu, živi život s tim ljudima. Nadlijeću avioni taj mali gradić. Ljudi se pitaju hoće li biti bombardirani ili neće. To su te male dramatičnosti koje unosim kao neku atmosferu jednog vremena i jednog doba.

- Kada razmišljate o dvijetisućitima, o onome što se danas događa, jeste li ste bliži onima koji upozoravaju kako vrijednosni sustav sve više sliči na Tuđmanove devedesete ili onima koji kažu kako je to nepovratna prošlost, kako se stvari mijenjaju, sporo, ali mijenjaju, kako više nama nacionalističkog ludila i mržnje?

Mislim kako smo mi još prilično daleko od toga kako bi mogli reći kako je prošlost prošla. Kako je budućnost, sama po sebi, metafizički pojam, mi se nemamo za što držati, nego za ono što je prošlo. Mi nećemo nikada donijeti neki točan sud o prošlosti – baš zato kako bi je svatko mogao tumačiti na svoj način i kako njemu odgovora. Nema ništa lakše nego potegnuti ekstremni nacionalizam kao oruđe.

Svi smo mi ’90. vjerovali kako će zapravo demokracija staviti i nacionalizam na svoje mjesto. Ja sam tu još naivna i vjerujem kako je to moguće, ali sam isto tako svjesna kako je to nemoguće pod ovom političkom garniturom na Balkanu. Dvadesete godine iscrpljujemo samo u smislu što smo mogli reći sve što nismo mogli u socijalizmu. Pa, se ta naša sloboda pomalo pretvara u neku vrstu uvrede, u neku vrstu velike laži. Naprosto ne vjerujem kako smo se nešto pomaknuli, kako se može reći kako je ovo odmak od tog razdoblja.

- A koliko nas danas razdvaja neraščišćena prošlost? Čini se kako je potrebno samo mala „provokacija“, kako bi se pokazalo ružno lice ekstremnog nacionalizma. Koliko nas i danas razdvaja neraščišćena prošlost?

Uvijek ćemo naći neku neraščišćenu prošlost. Naprosto ne vidim kao se to može raščistiti. Sloboda se pokazala kako nedovoljno svjesna u tom smislu. Htjela sam vjerovati kako će se sloboda mišljenja i govora upotrijebiti za dobre stvari. Kako će se slobodno razmjenjivati iskustva. Ali, ekstremni nacionalisti opet su se ukopali u svoje rovove i šire laži i mržnju. Sve je ovo odlična stvar kako bi se udaljili od bitnih tema. To je istovremeno i neka vrsta političke terapije. Pusti depresiju, pusti bijedu života, pusti siromaštvo, hajmo se mi vratiti našim svađama koji će zamagliti pljačke teške tisuće milijardi eura.

- Mogu li odnosi dvaju predstavnika, hrvatskog i dalmatskog, donijeti nešto novo, ili bi to bila samo predstava za javnost? Stječe se dojam kako se većini ljudi kako bi tada zapuhali neki novi vjetrovi.

Zapuhali bi neki novi vjetrovi, ali bojim se kako suštinski ne bi ništa bilo napravljeno. Razlog tome je što Hrvati ne žele shvatiti neke osnovne stvari, npr. kako se revizijom povijesti ne može učiniti ništa sudbonosno. Znate li zašto? Zato što se revidirala povijest samo u RH, ne i u drugim državama svijeta. Npr., originalna Frarijeva dalmatska zastava čuva se u kraljevskom muzeju u Bruxellesu. Ako netko želi reći kako dalmatska zastava izgleda drugačije, treba doći u Bruxelles, ući u muzej i uništiti tu originalnu zastavu. Tako je s milijunima, milijardama dokumenata ili kopija dokumenata. Stoga, ako Hrvati zbilja žele da zapuhaju neki novi vjetrovi neka prestanu s lažima i revizijom povijesti.

- Iskoračuju li umjetnici iz stereotipa ili ih učvršćuju? Predmnijevam kako imate uvid u to šta se događa kada je riječ o kazalištu, filmu, literaturi koja se bavi devedesetim godinama?

Morat ću se pozabaviti tim godinama, kao što ću se morati pozabaviti fenomenima postkomunističkog razdoblja. Ali čini mi se kako se umjetnost, u potpunoj slobodi, nije snašla, ili su te slobode ponovo, na perfidniji način, ograničene. Zapravo – od bavljenja vlastitim problemima bolje je pozabaviti tuđim. Recimo hrvatski film: svaki pokušaj kritičkog govora o ratu iz ’90., pokrene lavinu boraca koji ne znaju kako se samo kritičkim promatranjem može osloboditi traumu.

- Možete li izdvojiti neki film, predstavu, knjigu koju bi ste preporučili u tom smislu?

Ne baš. Iskreno, ne mogu se ni za jedan film opredijeliti. Svi su ostali nekako na pola puta. Sve je negdje nedorečeno. Nema nas nigdje na festivalima u svijetu. Mađarski film prošle godine skrene pažnju jer se bavi temom Roma u Mađarskoj. Tu temu imate i u Hrvatskoj. Doduše, Srbija je imala onaj film „Parada“. Radi se o temi koja je zajednička svima, jer su se slične stvari događale i u Zagrebu i u Splitu, i u Beogradu, Sarajevu, Podgorici, Prištini, Skopju. To je super film, jer tema nije ostala nedorečena. Pogledajte rumunjsku kinematografiju koja sada, praktično u cijelom svijetu, zauzima jedno veliko mjesto jer se bavi ozbiljnim i pravim problemima.

- Poslije godina razdvajanja, čini se kako se opet stvara zajednički kulturni prostor. Međusobno se poznaju i isprepliću i kazalište i film, ima zajedničkih produkcija. Jesu li sada stavljeni u kraj oni koji su ’90. odigrali nečasnu ulogu glasnogovornika mržnje, tipa Vitomire Lončar, Anje Šovagović? Jesu li sada neki drugi na sceni ili se vraćaju na scenu oni koji su ostali neopterećeni?

Možda su njihove ideje na neki način postale smiješne nakon svega što se dogodilo, ali oni su tu. Govore na isti način kao onda, kada su njihove ideje imale veliki utjecaj. Ali kada bi im sutra okolnosti išle na ruku, oni bi ponovo bili na istim mjestima i istim pozicijama. To su naprosto ljudi u službi zla. Vrlo su rijetki slučajevi kada se zlo mijenja.

Možete li zamisliti Dobricu Ćosića da sutra kaže kako se kaje za sva zla koja je nanio, u prvom redu, srpskom narodu, a onda i drugima? To se neće dogoditi. Za takvog čovjeka se zna kakav mu je pogled na život. Krivi su svi drugi, prvo drugi narodi i drugačija mišljenja od njegovih, a ne on. Pitanje je – može li uopće bilo kako i koje vrijeme pregaziti Sotonu? To je jedno ozbiljno pitanje. Ja se bojim kako ne može.

- Mislite li kalo su se intelektualci, koji nisu uletjeli u te nacionalističke vode, sakrili u mišju rupu?

Mislim kako nije bilo intelektualaca koji su šutjeli, ali što su mogli učiniti? Dobro se sjećamo toga, i vi i ja, bili smo na istoj strani, kada je Aralica ’90., kada je počinjao rat, sve mirovnjake nazvao izdajicama. Svi su bili uz njega, a ne uz njih. Nad tim euforijama, glas razuma nema nikakvog utjecaja.

Mi ih na neki način moramo osporavati argumentima, drugim stilom života i idejama, možemo mnogo toga učiniti kako bi ih stavili izvan utjecaja, ali za to bi trebalo imati opet neke nove političare i drugačije intelektualce. Međutim, to je uvijek manjina. Mediji će uvijek rado donijeti te mračnjake i posvetiti im veliku pažnju. Uvijek će Ćosića i Aralica biti na prvoj stranici nekih novina, a ne nekih drugih. Dakle, mi nismo svjesni koliko podržavamo zlo, koliko surađujemo s njim i koliko mu se radujemo.

- Odlazak vašeg oca iz Dalmacije bio je njegov politički i vaš moralni stav. Je li vaš dolazak u Split prije nekog vremena bio vaš politički i moralni čin?

Ne bih to tako nazvala. Možda bi bio politički čin da je situacija u društvu normalnija, ali nije.

- Vaš roman „Odraz u ogledalu“ završavate govoreći o svom ocu, o tome kako ste od njega naslijedili vedrinu smrti kojom je bio opsjednut. Jeste li i danas sačuvali tu vedrinu smrti?

Ja sam Dalmatina. U tradiciji mog naroda ima uzrečica koja glasi „Ako znamo kako je smrt ono s čime se rađamo, onda je vedrina potrebna.“ Istina, postoje i nepravedne smrti, kao u slučaju ubojstva moje sestre, ali život je sačinjen od krajnosti. Moj otac je istinski bio na tom planu vedar, nisam to ja izmislila, nego sam vidjela tu njegovu figuru i te šale na račun smrti. Mislim kako moramo s više lakoće i manje tmurnosti gledati na to. Pa i jesmo smrtni, svako od nas je smrtan, to svi znamo. Nitko se ne može radovati nečijoj smrti jer to i njega čeka. Ali, mirno dočekati vlastitu, e to je nešto drugo.