Piše: Roko Karaman
Kada se u okviru ustavnog i nacionalnog pitanja promatra politika stranaka prema dalmatinskoj autonomiji, postaje jasno koliko su aktualne stranke baštinile od svojih prethodnika.
Tu se može uočiti izravan kontinuitet u stranačkoj politici. Tako HDZ, Most i Domovinski pokret baštine konzervativnu i patrijarhalnu klerikalno nacionalističku misao i osporavanje svakog autonomnog identiteta Dalmacije, SDP ima nejasnu misao o pitanju devolucije Republike Hrvatske. Čak se i IDS odmaknuo od ideje regionalizacije i ostao samo na ideji decentralizacije iako jedna nikako ne može ići bez druge. To je, uostalom, karakteristično za sve političke opcije čije su centrale smještene u Zagrebu, a samo ogranci po Dalmaciji. Među pripadnicima tih stranaka bilo je Dalmatinaca koji su drugačije mislili o pitanju autonomije, ali ih je politika centrale sputavala kako bi se o tome eksplicitnije izjasnili. Među njima je i profesor na Odjela za povijest Filozofskog fakulteta u Zadru, Antun Nekić.
Kada se javljaju autentične vojvođanske stranke? – Može se uočiti kako su opredjeljenja većine spomenutih stranaka proizlazila iz shvaćanja o istovjetnosti nacije i države, što je uglavnom i generiralo konzervativnost njihovih političkih programa i težnji. Ta faza u pogledima na Dalmaciju traje sve do 1861. godine, budući kako nema političkih stranaka koje imaju dalmatinski identitet i karakter. Tek negdje u to vrijeme, dakle 1861. godine, pojavljuju se političke stranke i grupacije koje promoviraju dalmatski identitet. Od građanskih stranaka to će prvo učiniti Autonomaška stranka Antonija Bajamontija. Tu je i Srpska Narodna Stranka koja je nastala nakon izdvajanja iz hrvatske Narodne Stranke, odnosno nakon napuštanja unitarno-centralističkih pogleda na državnopravno uređenje neke nove zamišljene Hrvatske koja će se protezati s jedne strane do mora, a s druge strane preko cijele današnje Bosne i Hercegovine. Potom će to zahvatiti i određene grupacije iz drugih političkih stranaka i grupacija koje će političkom životu Dalmacije dati liberalniji smisao i u pogledima na ustavne probleme zemlje, ali i autonomije Dalmacije kao povijesne pokrajine koja tek 1939. po prvi puta u povijesti ulazi u sastav Hrvatske.
Jesu li razlozi za formuliranje posebnosti i autonomnosti Dalmacije bili ekonomske prirode kao što su danas? – Počelo je i kao identitetsko pitanje. Naime, 1815., nakon pada Napoleona, Dalmacija postaje dio Austro-ugarske monarhije i pripada Austriji. Dalmacija je vodila svoj miroljubiv život, razvijala se na temelju ostavštine francuske vladavine i ekonomski jača. Ekipa okupljena oko Ilirskog pokreta tražila je proširenje granica Hrvatske na more i na područje Bosne i Hercegovine. Tako da su razlozi za autonomijom Dalmacije istovremeno bili i ekonomsko i sigurnosno pitanje. Pitanje dalmatinske autonomija s vremenom postaje sve više ekonomsko pitanje, sve manje identitetsko.
Stav političkih stranaka i državnog centra prema Dalmaciji nakon krađe izbora 1870., a pogotovo nakon 1939. godine poprimio je širi karakter. Uglavnom se izražavao u obezvrjeđivanju i osporavanju povijesnog identiteta Dalmacije kao recidiva “talijanizma”, marginalizacije Zadra, Splita i Dubrovnika kao duhovnih i političkog središta Dalmacije i autohtonog dalmatskog stanovništva. Radi se o strahu kako bi se u novim uvjetima vratili Dalmaciji njeni atributi i oživjele dalmatinske autonomaške ideje iz XIX. stoljeća, prijedlozima da se zabrani mogućnost osnivanja Matice dalmatinske i Dalmatinske akademije znanosti i umjetnosti, sumnjama u nacionalnu svijest dalmatinskih Slavena katolika kojima se ograničavala mogućnost zapošljavanja u policijskim i sigurnosnim službama i dr.
Korijeni takvih pojava objektivno su mnogo dublji nego što se može zamisliti. Nalaze se kako u povijesnim razlikama koje su obilježile razvoj Dalmacije u okvirima Mletačke Republike, Francuskog carstva i Habsburške monarhije, i Hrvatske. Za slavensko katoličko građanstvo iz Hrvatske i Slavonije nacionalna svijest se podrazumijeva i nije se osjećala potreba za njenim dokazivanjem i unificiranjem u svim aspektima političkog života, a posebno u marginalizaciji Dalmacije i njenog ekonomskog razvoja, koji se u početku najviše manifestirali u pretjeranom poreznom opterećenju i ponižavajućem ratnom porezu koji je naplaćivan samo u Dalmaciji i dr.
Kada su počeli sporovi između unitarista i autonomaša? Sporovi između unitarista, odnosno narodnjaka – koji su za svoje prljave antidalmatinske kampanje bili financirani iz Zagreba – i autonomaša počeli su veoma rano. No, pravi sukob između njih razvijaju se tek u drugoj fazi pitanja dalmatinske autonomije kada se pojavljuje kao ustavno i sistemsko pitanje. Tada dolazi do krize i rasula autonomaških stranaka unutar Austro-ugarske monarhije, unutar kojih se javljaju grupacije koje se jasnije određuju i prema pitanjima dalmatinske autonomije i potrebi njenog ustavnog definiranja. Ali ne na njenu dobrobit, već na njenu izravnu štetu. Sva nastojanja prodalmatinskih političara kako bi inicirali rasprave o ustavnim pitanjima i položaju Dalmacije u budućoj zajedničkoj hrvatsko-dalmatinskoj državi uglavnom su dočekivana etiketama: “Vi ste separatisti”, “Vi ugrožavate i razbijate hrvatsko nacionalno jedinstvo” i sl. Dakle, sve ono što se događalo s Vojvodinom krajem 1980., doživjela je Dalmacija 1870., što se nastavilo sve do 1939. Ta retorika, formulirana dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća, prati Dalmatine/Dalmatince i dalmatske političare do današnjih dana. To se sačuvalo kao politički mentalitet u komunikaciji s Dalmacijom. Dakle, nije samo u pitanju položaj Dalmacije i kako su ga vidjele različite političke stranke, već kako se upravljalo i kako se i danas teži upravljati.
Je li se ikada i ako da kada postavilo pitanje ustavnog položaja Dalmacije u socijalističkoj Jugoslaviji? – Sa slabljenjem blokade kojoj je Jugoslavija bila izložena od 1948. godine pa do Staljinove smrti, koja je pojačala unutrašnji centralizam u zemlji, dolazi do izvjesne demokratizacije u političkom životu. Tada se u političkom rukovodstvu Socijalističke Republike Hrvatske počinju postavljati pitanja o perspektivi razvoja jugoslavenske federacije, karakteru jugoslavenstva, položaju S. R. Hrvatske kao federalne jedinice i dr. U tom kontekstu početkom 60-ih godina XX. stoljeća izražava se nezadovoljstvo unutrašnjom organizacijom i strukturom S. R. Hrvatske, posebno postojanjem dvaju autonomnih pokrajina u Srbiji – A.P. Vojvodine i A.P. Kosovo, dok u S. R. Hrvatskoj nije bilo niti jedne autonomne pokrajine. Smatralo se kako bi ustavnim promjenama trebalo ostvariti potpunu jednakost Socijalističke Republike Hrvatske i u pitanjima njihove unutrašnje strukture. Čini se to u trenutku kada su autonomne ingerencije pokrajina sasvim minorne i u političkom i u ekonomskom smislu, i podvedene pod rigidni centralizam – jugoslavenski i republički. U pitanju su, izvjesno, bila shvaćanja kako su autonomne pokrajine u S. R. Hrvatskoj nužnost. Zahtijevala se reorganizacija Ustava kako bi Dalmacija, Slavonija i Istra dobile svoje autonomije, po uzoru na Vojvodinu i na Kosovo. Normalno bilo je i oponenata ove ideje koji su u potpunosti zanemarili činjenica kako je Dalmacija 1939. okupirana od strane protonacističkih vlasti u Banovini Hrvatskoj te je pripojena bez izjašnjavanja građana Dalmacije. Nadalje, zaboravili su kako je Dalmacija od 24. travnja 1945. do 27. veljače 1947. uživala punu autonomiju. Dalmatinska autonomija je u tom trenutku u ta 22 mjeseca bila politička stvarnost koja je proistekla iz iz autonomnog dalmatskog identiteta te opredjeljenja oslobodilačkog i antifašističkog pokreta 1941-1945. godine.
Koliko je šira javnost sudjelovala u ovim sporovima? – Ta pitanja indirektno se otvaraju i prvenstvene od najvećeg dijela „hrvatske intelektualne elite“, posebno u poznatoj polemici Ivana Supeka s dalmatskim piscem i intelektualcem Vjekoslavom Kalebom. U kasnijim političkim zapažanjima bit će ocijenjeno kako su tada otpočeli sporovi o dubljim pitanjima hrvatskog, odnosno velikohrvatskog državnopravnog identiteta i razvoja nacionalnog pitanja, odnosno sukobima unitarno-centralističke i demokratske, samoupravne koncepcije razvoja Republike Hrvatske. Privremeno prevladavanje ovih sporova okončat će se 1966. godine političkim padom Vicka Krstulovića, koji je simbolizirao federalno-decentralističku koncepciju.
Možete li objasniti platformu Vicka Krstulovića?
- 1962. godini, u kontekstu spomenutih sporova, doći će do oštrih sukoba partijskog rukovodstva iz Dalmacije, s jedne strane i Socijalističke Republike Hrvatske te Jugoslavije, s druge strane. Povod je bila ustavna platforma Republike Hrvatske koju je izradio Vicko Krstulović, tadašnji predsjednik predsjedništva Republike Hrvatske, i koja je bila sasvim podudarna sa idejama o reorganizaciji unutrašnje teritorijalno-administrativne strukture S. R. Hrvatske izjednači sa S. Republikom Srbijom. Platforma teži reorganizaciji S. R. Hrvatske na centralnu Hrvatsku i tri autonomne regije Dalmaciju, Istru i Slavoniju. Kako je platforma jasno afirmirala Dalmaciju kao ustavni subjekt i kako su takve ideje već bile u političkoj empiriji od 1815. na ovamo, to je izazvalo burne reakcije u Zagrebu i Beogradu, ali i polarizaciju oko ustavnih pitanja S. R. Hrvatske općenito.
S obzirom na to kako je ovaj ustavno-pravni spor objektivno imao i jugoslavenski karakter, u njega se uplelo i jugoslavensko političko rukovodstvo, na čelu s Aleksandrom Rankovićem, koje brani ustavni dignitet S. R. Hrvatske. U ovom sporu prevagu je odnijela jugoslavensko-hrvatska koncepcija, pa su potonje ustavne revizije oslabile mogućnost Dalmacije za dobivanjem autonomnog statusa i općenito njezinu vezu sa jugoslavenskim federalizmom. Političko rukovodstvo S. R. Hrvatske najteže je moglo pristati na legalizaciju veze Dalmacije i federacije, iako je ta relacija imala svoje uporište u razvoju ideje autonomije Dalmacije tijekom Drugog svjetskog rata.
Kakav-takav vid autonomije Dalmacije je dobila ustavnim promjenama iz 1974. kada je započeo proces regionalizacije i decentralizacije S. R. Hrvatske na devet regija, odnosno Zajednice općina. U tom procesu Dalmacija je postala posebna Zajednica općina, s relativnom malim ovlastima i mogućnostima samofinanciranja, a ostala je i bez otoka Paga i Raba s pripadajućim akvatorijem. Ipak, proces regionalizacije i decentralizacije dokazao je kako je Dalmacija sposobna biti samostalna, odnosno autonomna regija, jer je od te 1974. do ukidanja Zajednica općina u srpnju 1990. Dalmacija dostigla Slovenija prema BDP-u per capita, te je počela uplačivati više od 65% svih sredstava u državni proračun. Takvo stanje imamo i danas.
Gledajući podatke o nacionalnoj strukturi stanovnika Dalmacije tijekom minulog stoljeća nitko normalan se ne može oteti dojmu kako je tijekom čitavog prošlog stoljeća vođena dosljedna politika promjene nacionalne strukture u korist povećanja broja Slavena katolika – Hrvata – i Slavena pravoslavaca – Srba. Koji su razlozi za to, osim čistog porobljavanja Dalmacije kao regije? – Ne mogu točno odgovoriti na vaše pitanje, jer se radi o jako složenom procesu. Mislim kako su u pitanju složeniji demografski procesi, iako se povijesno ne mogu osporiti i neki državni projekti u tom smislu. U prošlosti postojali su na prostorima Dalmacije i njemački i mađarski i talijanski i jugoslavenski i elikohrvatski projekti koji su mijenjali njenu demografsku stvarnost.
U XX. stoljeću najveće demografsko pomicanje Dalmacije s njenog iskona ostvarit će se nakon 1939., a pogotovo nakon Drugog svjetskog rata masovnim raseljavanjem domicilnog stanovništva, posebno nakon 1953. kada se iz Dalmacije i Istre čisti cjelokupno romansko domicilno stanovništvo – Dalmatini i Istriani – te kolonizacijom Dalmacije Slavenima katolicima i Slavenima pravoslavcima. Povijesne analize ovih procesa još nisu potpune, jer državna vlast i Državni zavod za statistiku ne žele struci dati na uvid bitne dokumente. Otuda postoje i brojne kontroverze o svim aspektima ovih promjena.
Unatoč tome, nesporno je kako se postupci prema dalmatskoj nacionalnosti i talijanskoj manjini ne može smatrati civiliziranim aktom, ali kolonizacija Dalmacije nakon 1945. godine posljedica je mnogih objektivnih političkih razloga. Sam proces kolonizacije Dalmacije nakon II. sv. rata i njen karakter nije bio motiviran samo egzistencijalnim razlozima, već i nacionalnim razlozima, što će dovesti do prevage slavenskog katoličkog i slavenskog pravoslavnog stanovništva u demografskoj strukturi Dalmacije i njihove apsolutne većine, dok će autohtonih stanovnika Dalmacije nestati. Ovdje je stvar očita i poklapa se s onim što laički radovi pišu: komunistička vlast je, kao što to danas radi neoustaška vlast, u tim procesima vodila izrazitu antidalmatinsku politiku. Zadnje demografske promjene uvjetovane su također antidalmatinskom politikom i željom za njenim ekonomskim i socijalnim uništavanjem, ali i ekonomskom privlačnošću Dalmacije, slobodom kretanja stanovništva i posljedicama ratova iz 90-ih godina XX. stoljeća.
Kako vidite perspektivu za autonomije Dalmacije, s obzirom na to kako su sve opcije prodalmatinske provenijencije u velikoj defanzivi. Političku moć imaju stranke čije je središte u Zagrebu ili njihove sestrinske stranke, koje u Dalmaciji imaju svoje ekspoziture i koje shodno tome vode centralističku politiku. – Sada mogu rezonirati samo kao povjesničar i uvažiti relativno dugu genezu ideje dalmatinske autonomije. U prošlosti se ova ideja već susretala s mnogim politikama koje su je i osporavale i minorizirale. Ipak je izlazila kao pobjednik, zato što u XX. stoljeću nije nikad počivala na separatističkim, već demokratskim osnovama – i kada je težila izraziti se i kao jugoslavenska i samo kao hrvatska regija. Zato sam i upozorio kako se pitanje autonomije može razumjeti samo u kontekstu cjeline povijesne spoznaje razvoja Dalmacije u XIX. i XX. stoljeću, a ne parcijalnim eksplikacijama po nekog od važnih perioda u genezi autonomije. Čini mi se kako je njena demokratska supstanca ipak jača od svih nacionalizama kojima smo, nažalost, izloženi i danas. Otuda isključivo europeizacija dalmatinskih političkih i nacionalnih ideja u najboljoj europskoj tradiciji, objektivno čuva i dalmatinske demokratske reference.
Što možete poručiti građanima Dalmacije?
- Dosta je bilo izležavanja i tipkanja po mobitelu. Nema više vremena za čekanje. Ukoliko građani Dalmacije ne žele kako ih povijest pamti kao kukavice koji su svoje resurse i svoju zemlju prepustili na milost i nemilost genocidnoj velikohrvatskoj politici ustat će se i udružiti u jaku prodalmatinsku opciju i biti jak politički igrač koji će vratiti Dalmaciju svojim korijenima i svome identitetu s pogledom na budućnost. Tu Dalmaciji primjer Izraela, Grčke, Islanda pa čak i Ukrajine može dosta pomoći. Pitanje je samo koliko su građani Dalmacije spremni svoj konformizam zamijeniti borbom za pravednu stvar.
Comentarios