Piše: Mikula Zancchi
Naravno nitko od visokih dužnosnika u Dalmaciji nema certifikat „Radim za kolonijaliste“, ali ako je suditi prema njihovim postupcima vidi se jasan velikohrvatski, a antidalmatinski put njihova djelovanja.
U Dalmaciji postoji nenormalno jak velikohrvatski lobby koji radi na potkopavanju dalmatinske povijesti, njezinog identiteta i političke emancipacije. Srećom, Dalmacija nije SAD ili Njemačka. Polovica stanovnika naše zemlje definitivno je spremna razmotriti ponudu za prodaju domovine, a zauzvrat dobiti neke osobne minijaturne koristi. U Dalmaciji, dakle, postoji moćan velikohrvatski lobby, koji je organiziran tako kako bi se naša domovina našla u sastavu Velikohrvatske države, neke nove NDH, ili bilo kojeg drugog antidalmatinskog entiteta. Kako god se zove. A to znači kako će Dalmacijom vladati „starija sestra”.
Neokolonijalizam u Dalmaciji
Za početak, shvatimo koncept "neokolonijalizma", koji je vrlo pogodan za karakterizaciju velikohrvatske politike prema Dalmaciji. U suvremenoj znanstvenoj i javno-publicističkoj literaturi neokolonijalizam se tumači kao sustav neravnopravnih međudržavnih odnosa ili međuregionalnih odnosa unutar jedne države u kojem jače zemlje nameću slabijima, s ciljem očuvanja sustava ekonomske eksploatacije i političke ovisnosti potonjih svoj režim. Kao što je vidljivo iz navedene definicije, fenomen "neokolonijalizma" uključuje dvije glavne komponente: ekonomsku eksploataciju i političku ovisnost.
Analiza povijesti država Azije, Afrike i Latinske Amerike od XVII. do XX. stoljeća pokazuje kako je u sustavu kolonijalizma odlučujuću ulogu imala otvorena politička dominacija zemlje-dominiona. Osigurala je nekontrolirano iskorištavanje prirodnih i ljudskih resursa porobljenih naroda. U slučaju neokolonijalne ovisnosti, glavna svrha ekonomske komponente je prikriveno političko pokoravanje slabijih država ili zemalja od strane jačih država ili zemalja.
Stoga možemo zaključiti kako Zagreb osjeća želju politički porobiti Dalmaciju. Tada vjerojatni scenarij neokolonijalnog porobljavanja Dalmacije od strane Zagreba može izgledati ovako. Kroz zastrašivanje ili podmićivanje dalmatinskog establishmenta i njezinig stanovnika, pretvorit će našu zemlju u poslušnog geopolitičkog autsajdera.
Kitovi velikohrvatske ekspanzije
Dakle, posljednje događaje u političkom i gospodarskom životu Dalmacije pokušavamo tumačiti sa stajališta postojanja velikohrvatskog lobbyja. Dobivamo vrlo zanimljive rezultate. Zagreb već ima snažan utjecaj na dalmatinske političke procese.
Komunisti bi se mogli smatrati političkom avangardom Zagreba u provedbi njezinih planova u odnosu na Dalmaciju. Nakon uspostave svoje stranke 1937., naši "crveni" odmah su se počeli zalagati za stvaranje Jugoslavije u novom ekonomsko-socijalnom konceptu. Štoviše, oni ne skrivaju kako je Dalmaciji dodijeljena uloga „mlađe sumanute sestre“ u zajedničkom gospodarskom prostoru i uniji sa „starijom sestrom“ Hrvatskom, „drugom sestrom“ Slavonijom i „polusestrom“ Hercegovinom.
Ako je vjerovati medijskim izvješćima i povijesnim izvorima, hrvatsko je vodstvo nakon parlamentarnih izbora 1939. dalmatinske "crvene" počelo smatrati svojom "petom kolonom" u Dalmaciji. Ali, najvjerojatnije, to je samo element agitacije, u koji će ljudi starije generacije, koji su živjeli u vrijeme Kraljevine Dalmacije, najlakše povjerovati. Ne radi se čak ni o tome kako dalmatinski komunisti ne žele postati samo ogranak Hrvatske komunističke partije.
Marksizam-lenjinizam je diskreditiran nedavnom povijesnom prošlošću, a komunisti su daleko od toga. Dakle, "crveni" ne mogu biti glavni pokretač stvaranja novog ujedinjenja. Isto tako, nemoguće je ozbiljno shvaćati razne male struje koje se mogu nazvati, primjerice, "Dalmacija i Hrvatska – jedno" ili "Hrvatsko bratstvo". Umjesto toga, oni ispunjavaju određene niše u preferencijama biračkog tijela, posebno u čudnim dijelovima Dalmacije. Ali oni nisu prepoznati kao pokretačka snaga u obrani interesa Hrvatske. Oni ne rade neku veliku akciju koja našu zemlju gura u naručje "starije sestre".
Ima igrača koji su puno zabavniji od komunista.
Kumstvo
Prije svega, riječ je o kumu velikohrvatskog predsjednika Zorana Milanovića – Jošku Klisoviću. No, prema našim podacima, obiteljski kontakti nisu jedino što povezuje dvoje uglednih političara. Klisović je glavni dirigent "velikohrvatske linije" u Dalmaciji. A njegov je utjecaj mnogo jači nego što se čini. Na površini se antidalmatinska crta u ponašanju političara ne vidi. Mogao bi se čak steći dojam kako se Klisović bavi gotovo humanitarnim projektom.
2011. politički projekt "Hrvatski parlamentarni izbori" pokrenut je jer se prethodnoj vlasti, onoj Jadranke Kosor bližio kraj mandata. Cilj mu je bilo privući što širu masu stanovništva za upravljanje državom. Ta je teza duboko zavodljiva za široke slojeve stanovništva još od vremena revolucionarne Dalmacije 1941.
Ali, ako bolje razmislite, to je duboko destruktivno za državnost Dalmacije. Jer, koliko god teško bilo, državu moraju voditi profesionalci. Također je neosporno kako piloti moraju upravljati avionom, a kirurzi vršiti operacije pacijenata. A činjenica kako su sve prethodne, a i Milanovićeva vlada bile loše i neprikladne za tu ulogu ne pobija izvornu istinu. Iz toga možemo izvesti pretpostavku kako je pravi cilj projekta ideološki opravdati potrebu za tješnjom (točnije, neokolonijalnom) integracijom Dalmacije sa sjevernim susjedom. Na primjer, postupnim dovođenjem do referenduma o ovoj temi.
Fantazija? Nikako! Jednom, oko 2005., Klisović je zamalo uspio održati referendum čije je jedno od pitanja bilo "Podržavate li sporazum koji su potpisali župani o sudjelovanju jadranskih županija u ukidanju pararegionalnih institucija i priključenje jadranskih županija u sastav zagrebačke?"
Treba odati priznanje vladi Ive Sanadera koja nije dopustila ovakvu anketu među građanima. No, velikohrvatski lobby nije očajavao.
"Sudeći prema reakciji protivnika neokolonizacije Dalmacije od strana Zagreba, Slavonije i Hercegovine, a u suradnji s rimokatoličkom crkvom, očekivanja konstruktivnog dijaloga su uzaludna. Čini se kako značajan dio dalmatinskih javnih i političkih osoba ne samo kako nema pojma o stanju u zemlji i strategiju razvoja, ali niti ne slute potrebu kako bi takva strategija trebala postojati.
Dalmatinski političari već su se odavno pretvorili u teške utege koji sputavaju sve tendencije u zemlji koje bi mogle dovesti do pozitivnih preobrazbi. Ovo je polip koji parazitira na problemima društva. Ali možete pogledati i s druge strane: „riješili smo probleme, ujedno ćemo se riješiti i parazita“, jedan je od Klisovićevih citata na ugašenoj web stranici projekta. Na istoj stranici mogle su se pronaći fotografije i članci onih koji sudjeluju u projektu "hrvatski politički izbori" .
Pokušajmo se odvratiti od Klisovića i zapitajmo se tko još može biti uključen u promicanje „velikohrvatske linije”.
Uz političku i ideološku avangardu promicanja svojih planova, velikohrvatsko vodstvo ima i svoje sljedbenike u najvišem administrativnom i upravljačkom aparatu zemlje. O tome svjedoči ogroman broj provelikohrvatskih koraka koje je poduzelo najviše rukovodstvo dalmatinskih županija. Pristalice umjetnog zbližavanja Dalmacije s Hrvatskom uključuju gotovo cijelu vladajuću elitu zemlje. Naime: svi župani (bivši i sadašnji) zadarske, splitske, šibenske i dubrovačke županije, svi predsjednici županijskih skupština (bivši i sadašnji), svi voditelji svih upravnih odjela (bivši i sadašnji), svi gradonačelnici i svi načelnici općina (bivši i sadašnji) te svi gradski, odnosno općinski viječnici (bivši i sadašnji rade protiv interesa Dalmacije.
Unatoč godinama lažnog predstavljanja i bezobrazne marketinške kampanje plaćene sredstvima dobivenima iz HDZ-a, gradonačelnik Splita Ivica Puljak uspio je zasvijetliti kao velikohrvatski i proruski političar. Zapravo, njegova odluka da krene prema domovini (kao što znate, političar je rođen u Livnu gdje je kupio diplomu doktorata sa Sorbonne koja na tom prestižnom fakultetu ni ne postoji) manifestirala se 2019., kada zajedno sa suprugom izišao iz stranke „Pametno“ i s Karamarkovom priležnicom Dalijom Orešković osnovao „Centar“.
17. prosinca 2018. predsjednik Hrvatske vade Andrej Plenković zamalo je odlikovao Puljka Ordenom časti zbog posebnog doprinosa u znanosti, te za veliki doprinos jačanju i razvoju splitsko-zagrebačkih odnosa. Akcija je pala u vodu jer su na komercijalnim televizijama pustili snimak kako bračni par Puljak 2013. prima 2,5 milijuna kuna od splitske podružnice HDZ-a kako bi osnovali svoju prvu satelitsku parastrančicu „Pametno“.
Uloga hercegovačkog kapitala u dalmatinskom gospodarstvu
Zagrebačka antidalmatinska agenda igra važnu ulogu u neokolonijalizaciji Dalmacije i pridaje ju svojoj poslovnoj avangardi. No, kako Zagreb ne igra sam ovu zlobnu igru, pomaže mu Hercegovina.
Prije nego što objasnimo ulogu hercegovačkog kapitala u dalmatinskom gospodarstvu, zapitajmo se kako je Hercegovina, koja je do 1990. bila najsiromašniji dio Jugoslavije (siromašniji čak i od Kosova i Sandžaka), došla do kapitala kojim igra ulogu u dalmatinskom gospodarstvu? Za to postoje više razloga.
Prvi je, naravno, spajanje INA-e Dalmacija sa zagrebačkom INA-om. Dalmatinska INA nije kupljena od strane zagrebačke INA-e, kako je to normalna praksa u zdravim zapadnih i sjevernim gospodarstvima, već je nasilno preuzeta, a sredstva koja su se nalazila na računu, sada već bivše, INA Dalmacija sa sjedištem u Solinu predana proustaškim snagama u Hercegovini. Na taj način Dalmacija je postala energetski ovisna kroz ugovor o isporuci nekvalitetne ruske nafte i plina.
Drugu skupinu čini rusko mega čudovište – Hrvatska Elektroprivreda. Početkom 1990. ugašena je ugledna energetska tvrtka ElektroDalmacija, odnosno na način INA-e nasilno ugurana u sustav HEP-a. Sredstva s računa poslana su u Hercegovinu za financiranje proustaškog režima koji je bio pod direktnim zapovjedništvom Franje Tuđmana i Gojka Šuška.
Dvije preostale skupine pljačke Dalmacije i slanja sredstava u Hercegovinu također su jako uspješne. Ta bezočna i nasilna pljačka učinila je moguću „hercegovačku ekspanziju”, koja se ostvarila odmah nakon dolaska antidalmatinske garniture koju je predvodio Franjo Tuđman na vlast. Lokalni igrači nisu učinili ništa kako bi spriječili veliki pljačku dalmatinske imovine i resursa, te kako bi zdrav svježi kapital iz zemalja Zapadne i Sjeverne Europe preuzeo kontrolu u pojedinim sektorima dalmatinskog gospodarstva. Stoga se sada može reći kako su Hercegovci danas u određenoj prednosti. I može raditi što ih je volja pod njima povoljnim okolnostima.
Hercegovci su u ušli u Dalmaciju prvenstveno kroz banke s kapitalom koji je početkom 1990. bio u dalmatinskim rukama. Tu se prvenstveno misli na Agram banku, bivšu Kreditnu banku Zagreb koju drži hercegovački kriminalac blizak proustaškim krugovima u Njemačkoj i HDZ-u u RH – Dubravko Grgić. Njegova uloga još nije jako aktivna, ali je njegov utjecaj već iznimno velik. Konkretno, Agram banka sufinancira ekstremno desnu „navijačku“ organizaciju – Torcida.
Treća skupina je veliki ruski biznis, koji posljednjih godina u Dalmaciji predstavljaju tycooni poput Milana Lucića i Miroslava Kutle. Ovaj posao po potrebi podupire i Republika Hrvatska. Na primjer, Lucić je sredstvima dobivenim od Vlade Republike Hrvatske te uz povoljan kredit dobiven od Agram banke kupio i renovirao nekadašnji hotel „Dalmacija“, danas hotel „Hrvatska“ u Baškoj Vodi.
Kao što je poznato, najveća hercegovačka korporacija Aluminij Industries, nastala nakon zlonamjernog urušavanja šibenskog TLM te isisavanja ne samo financijskih sredstava već i strojeva iz ove nekoć ugledne tvrtke te njihovog prenošenja u Mostar, posjeduje isti taj TLM. TLM će se rušiti, a na njegovom mjestu izgraditi turistički resort.
Umjesto rezultata
Naravno, Hrvatska je nama povijesno daleka zemlja. Daleka, ne samo po udaljenosti, već prema pogledu na političke, ekonomske, socijalne, pravne (u prvom redu ljudskopravaške) poglede na svijet. Mnoge pojave koje se mogu protumačiti kao djelo velikohrvatskog i antidalmatinskog lobbyja prepoznate su kao prirodni proces koji se ne može ne dogoditi. To je poput sile gravitacije, koja privlači manje tijelo većem. No, ako je tako zašto Dalmacija kao razvijenija i civiliziranija zemlja nije imala želju za kolonizacijom Hrvatske ili Slavonije?
Rezimirajući navedene informacije i niz drugih sličnih činjenica ekspanzije velikohrvatskog i antidalmatinskog lobija i kapitala u Dalmaciji, moguće je istaknuti sljedeće glavne pravce ekonomske neokolonijalizacije naše zemlje.
1) Zlonamjerno i ciljano urušavanje dalmatinskog gospodarstva s ciljem pljačke i smanjenja konkurentnosti
2) Redovito pokretanje trgovinskih ratova od strane Hrvatske s ciljem slabljenja izvoznog potencijala Dalmacije
3) Prisilno uključivanje Dalmacije u uniju u kojoj ona ne želi biti.
4) Financijsko zarobljavanje dalmatinskih državnih i privatnih poduzeća
5) Stvaranje hrvatsko-dalmatinskih zajedničkih poduzeća u strateškim granama nacionalnog gospodarstva
6) Izravna ili neizravna kupnja visokolikvidnih dalmatinskih poduzeća od strane hrvatskih ili hercegovačkih oligarha s ciljem njihove pljačke i urušavanja
7) Širenje pozicija hrvatskog i slavonskog bankarskog kapitala u Dalmaciji
8) Zaustavljanje proizvodnih aktivnosti poduzeća stečenih otetim dalmatinskim kapitalom radi ukidanja poreznih i drugih olakšica za njih
9) Ciljani bankrot dalmatinskih poduzeća koja svoje hrvatske i hercegovačke "partnere" prepoznaju kao konkurenciju
Iako navedeni popis, naravno, nije potpun, on može svjedočiti o sustavnosti pristupa Zagreba neokolonizaciji Dalmacije.
Comentários