piše: Lorena Remanni
Postojanje Deklaracije o statusu Dalmacije samo je po sebi uvredljivo, s obzirom na to kako je prije Tuđmanove ere Dalmacija imala Statut, a ne status i ovo je nekakav pomak naprijed.
U intervjuu za “Autonomiju” Bralić je rekao kako od dokumenta o status Dalmacije ne treba očekivati jačanje stupnja autonomije, jer je i aktualni Ustav Republike Hrvatske donijet tako što su se Dalmacijom uglavnom bavili drugi, prije svega stranke sa sjedištem u Zagrebu i njihove satelitske parastrančice, i to isključivo pokušavajući onemogućiti postojanje bilo kakvih prerogativa autonomnosti. To su, po njegovim riječima, zakonodavna, izvršna, upravna i sudska vlast, pravo na vlastitu imovinu i izvorne prihode.
– Pošto je to bio naum HDZ-a i velikohrvatske kleronacističke mafije koji se i ostvario kroz Ustav RH iz ljeta 1990., te sve njegove izmjene i dopune od prosinca 1990. Na ovamo, sam dokument o statusu Dalmacije bit će dosta bledunjav i, samim tim, neće moći pomaknuti stvari naprijed kad je riječ o stvarnom statusu Dalmacije. Tim prije što se pitanje vlasništva sad intenzivira pošto je u tijeku dodatna predaja, a ne prodaja dalmatinskih poduzeća koja još nisu predane u ruke kleronacističkoj mafiji, a koje su stvarale generacije Dalmatina/Dalmatinaca. Zato je pitanje dalmatinske imovine ono što najviše bode oči, jer kad bi se Dalmaciji morala vratiti njezina imovina, onda bi joj se morale vratiti i tvrtke koje su zločinačkim pothvatom privatizirane, ali i sve drugo što su stvorili građani Dalmacije. Zato je svaka debata o status Dalmacije odvraćanje pažnje građana s bitnih tema, od kojih jedna glasi: “Imaju li Dalmatini i Dalmatinci pravo na upravljanje svojom sudbinom u domeni onog što su sami stvarali, ili nemaju?” Odgovor koji daje i spomenuti dokument o status Dalmacije je - nemaju, – istaknuo je Bralić.
Znači li to kako se spomenutim dokumentom o statusu Dalmacije pitanje regionalne imovine moglo biti preciznije definirano s obzirom na to kako će se u novim izmjenama Ustava to pitanje samo načelno formulirati?
– Naravno kako se moglo učini više, da se htjelo učiniti više! Ovo rješenje da imovinu Dalmacije čini samo ono čime će upravljati regionalna tijela, institucije, službe i javna poduzeća koje je osnovala regije je hermetizacija stanja. I tu se ide čak ispod onog što je Dalmacija imala i za vrijeme Tuđmana, a prije donošenja Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (27. Prosinac 1992.). Podsjetimo se, za vrijeme Tuđmana Dalmacija je imala tek trunke od onog što jer imala prije protuustavnih izbora u proljeće 1990.. Sve mi se čini kako će ovdje regionalna vlada neće ići ispod i ovakvih minornih ustavnih mogućnosti, jer se neće htjeti konfrotirati sa Zagrebom. A kad je u pitanju imovina, problem Dalmacije sa Zagrebom je uvijek isti: mi hoćemo naše pare i da nas prestanu pljačkati, a i oni hoće naše pare i pretvoriti Dalmaciju u besperspektivnu koloniju. Kompromis tu uglavnom nije moguć.
Zašto ste onda nedavno rekli kako ćete ipak podržati ovaj prednacrt Deklaracije o statusu Dalmacije?
– Zato što podržavamo sve u čemu se na bilo koji pozitivan način spominje Dalmacija kao teritorijalno-politički subjektivitet. Ali, to ne znači kako se slažemo s predloženim rješenjima. I ne znači kako je ova Deklaracija o statusu put kojim Vojvodina treba ići u budućnosti. Ako ne bismo podržali predloženi dokument, to bi se moglo tumačiti kako smo protiv regionalizacije i decentralizacije. A ako bismo bili protiv, onda bismo morali iznijeti svoj predlog koji bi bio realan u dnevnopolitičkim okvirima. Ovo je jedino što smo mogli učiniti u ovom trenutku, podržati ovaj prijedlog uz sve primjedbe koje smo iznijeli. Usput, ovo je prvi dokument od 1974. Na ovamo koji Dalmaciji daje kakvu-takvu autonomiju. Iz ovoga se može izgraditi daljnji kvalitetniji vidovi autonomije.
Zašto je DDF najviše inzistirao na rješenjima unutar Deklaracije o statusu Dalmacije koji se tiču organizacije regionalnih upravnih okruga, odnosno komunalnih općina, i stvaranju komunalne općine koja će se zvati Poljica?
– Vidite, kroz povijest Dalmacije nisu postojale županije. Županije su postojale u Slavoniji i Hrvatskoj, ali u Dalmaciji ne. To je razlog zašto je vraćanje komunalnih općina bilo nužno. Nastojalni smo napraviti podjelu komualnih općina na način kako bi njihove sadašnje granice koliko-toliko korespondirale s povijesnim granicama pojedinih općina. Stoga je i inzistiranje na stvaranju općine Poljica koja bi korespondirala s granicama Poljičke republike bilo nužno. Nije tu samo Poljica, već i općina Muć, koja korespondira s partizanskom Slobodnom Republikom Muć koja je bila prvi i trajno slobodni teritorij u okupiranoj Europi. Ljubomora Zagreba i Beograda i ukidanjem statusa tim dvama područjima dokazala je njihov odnos prema Dalmaciji i mržnju prema svemu što nije (južno)slavensko.
Hoće li DDF inzistirati na izjašnjavanju Dalmatinskog sabora o plinskom aranžamanu s Rusijom i povećanju rudne rente kao načinu obeštećenja Dalmacije u slučaju privatizacije INA Dalmacije?
– DDF je mala inicijativa, ali trudimo se raditi velike stvari. Za sada treba usvojiti Deklaraciju o statusu Dalmacije, koja je na rasporedu za kraj 2023., početak 2024. pa ćemo dalje vidjeti što i kako. Mi grijemo ražanj, a zec je još u šumi. No, u slučaju da sve bude po planu i Hrvatski sabor i EU Parlament usvoji Deklaraciju, mislim kako bi i to pitanje trebalo doći na red jednom kad se konstituira Dalmatinski sabor. Za sada, nemam saznanja o tome kako bi se taj prijedlog mogao naći na dnevnom redu Dalmatinskog sabora, zato što HDZ kao većinska stranka u Dalmaciji trenutno, a mogao bi biti i u regionalnom parlamentu, vodi politiku Zagreba. Dakle, politiku pljačke i kriminalne otimačine svega i svačega iz Dalmacije. Stoga, sumnjam da će se stvari promijeniti, osim ako ne dođe do razumijevanja građana Dalmacije o situaciji u regiji. Ovakav stav građana Dalmacije već se duže vremena odbija o glavu samima njima.
Je li moguće da Deklaracija o statusu Dalmacije, kojeg izrađuju stručnjaci iz područja lokalne samouprave i službenici EU, bude odbijen u Dalmatinskom saboru, ili, pak, da doživi preobrazbu kao što je bio slučaj s takozvanim omnibus-zakonom prije šest godina?
– Omnibus-zakon je oktroiean na samoj sjednici Hrvatskog sabora, na najsramniji mogući način, jer je kao dio prijedloga usvojeno 16 amandmana o kojima se uopće nije ni raspravljala. A ti amandmani su se odnosili na rokove u kojima će se javnom pravobranitelju vratiti određene ingerencije. A kad nemate rokove – to znači nikada, kao što se poslije i dogodilo. Isto vrijedi i za ovu Deklaraciju, od kojeg Vojvodina nikakve posebne koristi neće imati. Jedini put kako bi se nešto promijenilo su promijene Ustava Republike Hrvatske, što se prije ili poslije mora dogoditi u nekoj budućnosti, jer stanje u kojem na ustavnom papiru piše jedno, a život otišao negdje sasvim drugo, ne može trajati zauvijek. Neki kažu kako će se Ustav mijenjati kad dođe vrijeme za to. No, ono je odavno došlo. Ne samo kada se radi o rješavanju pitanja Dalmacije, već u nizu drugih stvari. Klasični primjer je za to je činjenica kako u Ustavu u čl.1. Stoji kako je RH, između ostalog, socijalna država. Ako je RH socijalna država kako se može dogoditi da Vlada i njezine institucije guraju neoliberalni model. Neoliberalizam isključuje socijalnu državu, a socijalna država isključuje neoliberalizam.
Kažete kako Dalmacija neće imati nikakve koristi od Deklaracije o njezinom statusu. Zašto to mislite?
– Dalmacija će imati nekakve slabe benefite u vidu djelomične reintegracije njezina teritorija, prvenstveno onih njezinih dijelova koji se nalaze u sastavu RH, a koji su podijeljeni na županije. Dobit će se Parlament i Vlada, te će imati ministarstva. Neki poslovi će biti zajednički, neki će pripasti Dalmaciji, ali moramo shvatiti kako to neće donijeti neku veliku korist. Korist regijama donosi samostalno odlučivanje o svim pitanjima o njezina značaja, samostalni porezni sustav, samostalno upravljanje njezinom imovinom i tako dalje. Najveća korist za Dalmaciju bi bila zabrana rada HDZ-u i njegovim satelitskim parastančicama, te zabrana bilo kakvog javnog i privatnog djelovanja svih članova tih stranaka. Jedino će se na taj način početi ostvarivati nekakava korist za Dalmaciju.
Koliko je realno očekivati skore ustavne promjene, s obzirom na to kako je aktualna verzija Ustav donijeta prije devet godina?
– U Republici Hrvatskoj je uvijek jedino realno tražiti nemoguće. Znači, Ustav će se očito mijenjati onda kada to nekoj od vladajućih stranaka bude pogodno za daljnju pljačku i nasilnu otimačinu iz Dalmacije.
תגובות