Piše: Sondra Zebić
Mnogi se zalažu za iščlanjenje RH Europske unije i okretanje na kineski model vladanja. Ideja je svakako zanimljiva, no u njoj mnoge stvari manjkaju. Stoga smo analizirali situaciju u Kini kako bi imali bolji uvid u ovu ideju.
Predsjednica populističke parastrančice „Radnička fronta“, Katarina Peović nedavno je izjavila kako bi Republika Hrvatska trebala preuzeti kineski model nakon što se odrekne članstva u Europskoj uniji. Tom prigodom je naglasila kako će sama voditi taj proces jednoga dana kada dođe u poziciju moći.
Ovu izjavu su pozdravili predstavnici ekstremno desnih političkih organizacija, među kojima i stranka bračnog para Puljak, kojima je i onako, po prirodi stvari bliža Rusija i Kina, kao autokratski modeli, nego li bogate i razvijene države Zapadne i Sjeverne Europe u kojima vlada demokracija, red i mir.
Usporedimo sada kineski model s onim u Europskoj uniji:
ZA RAZLIKU OD DRŽAVA ČLANICA EU, KINA NEMA PARLAMENT
Svih 27 država članica EU ima parlament. Parlament je pravno i političko tijelo u kojem se raspravlja o najvažnijim stvarima za jednu državu, zemlju ili naciju, te se donose bitne odluke: od Ustava, preko zakona do rezolucija, deklaracija, odluka... Europska unija, kao multinacionalna organizacija 27 različitih država također ima svoj parlament. U njemu se također raspravlja o raznim bitnim stvarima i odnose određene odluke.
Za razliku od EU i njezinih država članica, Kina nema parlament već 'Nacionalni narodni kongres" u kojemu sjedi 2 977 članova. Članovi Nacionalnog narodnog kongresa sastaju se jednom godišnje, samo u proljeće, s trajanjem od 7 do 14 dana. 2950 članova tog kongresa nikad u životu ne dobije riječ, već služe kao bulumenta za napraviti aplauz kada vođa završi govor. U tom kongresu se ništa ne raspravlja, već se biraju govornici koji će najrječitije pohvaliti kurs komunističke partije.
ZA RAZLIKU OD DRŽAVA ČLANICA EU ZAKONE DONOSI KOMUNISTIČKA STRANKA.
Već smo rekli kako za razliku od EU, Kina nema parlament. Stoga u Kini Ustav i zakone, kao i sve druge odluke ne donosi Parlament, Skupština, Sabor, Sobranje, Ensemble national... nazovite kako hoćete. U Kini zakone donosi predsjedništvo Komunističke partije, a potom ih formalno šalje Nacionalnom narodnom kongresu na izglasavanje. Njihov Nacionalni narodni kongres ne raspravlja o tekstu zakona i ne debatira o svrsishodnosti istog, već služi kao mašinerija za izglasavanje odluka koje je donio vrh KP Kine.
Čak se u Hrvatskom saboru koji djeluje kao kokošinjac i cirkus raspravlja o nekim bitnim odlukama i iste se donose prema demokratskim procedurama.
ZA RAZLIKU OD DRŽAVA EU KINESKO PRAVOSUĐE NIJE NEOVISNO
Sve države članice EU ustavom su razgraničile sudsku, izvršnu i zakonodavnu vlast. Ovakvo razgraničenje u pravnoj i političkoj praksi naziva se trodioba vlasti. Nadalje, države članice EU zakonskim su aktima, ali i praksom ograničile područje upliva politike u rad pravosudnih tijela. Politika može ući u područje djelovanja pravosudnih tijela samo u mjeri koji je to zakonom dopušteno. No, u svim državama EU politika želi imati upliv u pravosudna tijela zbog često dolazi do sukoba nadležnosti što je dokaz neovisnosti ove institucije.
Za razliku od EU i njezinih država članica, u Kini ne postoji neovisno pravosuđe. Ali, ne u hrvatskom smislu u kojemu vladajuća stranka utječe na odluke sudova, nego je formalno i zakonski sudstvo dio komunističke stranke. Sudstvo mora suditi isključivo po političkom programu komunističke stranke. Vlast se u Kini ne dijeli na zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu, već je u pitanju "model jedinstvene moći" gdje je sudstvo samo istureno tijelo Nacionalnog narodnog kongresa i njemu odgovara, što znači kako odgovara kineskom predsjedniku. Zamislite situaciju u kojoj svi suci u npr. Danskoj zakonski odgovaraju njihovom kralju ili premijeru i uvijek moraju slušati svaku njegovu želju. Ovako nije bilo ni u srednjem vijeku.
ZA RAZLIKU OD EU I NJEZINIH DRŽAVA ČLANICA, U KINI NE POSTOJI SLOBODA GOVORA
Ustavima država članica EU i samim Lisabonskim sporazumom koji predstavlja svojevrsni Ustav eu, u ovoj međunarodnoj nadnacionalnoj organizaciji zagarantirana je sloboda govora. Sloboda govora je pravo izražavanja vlastitih stajališta i razmišljanja pojedinca bez vrijeđanja osjećaja drugih i bez straha kako će ga netko u tome pokušati spriječiti ili zbog toga kazniti. Sloboda govora dopušta napad na predstavnike vlasti, od lokalnih vlasti do državnog aparata.
Za razliku od eu, u Kini vas kritika vlasti može odvesti u zatvor, pa čak i u smrt. U ograničenim okvirima dopuštena je kritika lokalnih vlasti, ali samo kada su u pitanju lokalni komunalni problemi. Sve drugo se smatra kao subverzivno djelovanje prema državi, a sankcije za to su izrazito teške.
ZA RAZLIKU OD DRŽAVA ČLANICA EU, U KINI NEMA SLOBODNIH MEDIJA
Obzirom na činjenicu kako ne postoji Sloboda govora I izražavanja logično je kako u Kini ne postoje slobodni mediji. Naime, u Kini Komunistička stranka kontrolira apsolutno sve, pa tako i medije. U Kini postoje brojni TV kanali, čak i privatne TV kuće, ali Komunistička partija kontrolira apsolutno sve medije, pa i privatne TV kuće.
Osim cenzure klasičnih medija: novine, radio i TV, država, točnije komunistička parija cenzurira i Internet. U zadnjih nekoliko godina na tisuće aplikacija i društvenih mreža su zabranjene. Ako novinari sebe sami ne cenzuriraju, cenzurirat će ih komunistička partija. Ako su novinari uporni u objavi onoga što partija ne želi objaviti, završit će u zatvoru. Minimalna kazna za ovaj „neposluh” je 10 godina teške robije u radnom logoru.
ZA RAZLIKU OD EU, KINA NE POŠTUJE LJUDSKA PRAVA MARGINALIZIRANIH SKUPINA
Iako se Kina zadnjih godina ekonomski digla, njihov socijalni i životni standard debelo je ispod razine prihvatljivog. Većina ljudi, pogotovo na udaljenim selima, su gladni. Kineski BDP/pc (nominal) iznosi oko 13 000 eura, no većina stanovnika ne prima više od 500 eura godišnje. Za razliku od Kine, BDP/pc (nominal) europske unije iznosi $44 000, a prosječna plaća iznosi 3 700 eura mjesečno. Doduše, najniža prosječna plaća je u Bugarskoj i iznosi 800 eura mjesečno.
Iako se Kina počela otvarati svijetu, pa je 1997. legalizirala homoseksualnost, a 2017. priznala postojanje istospolnih brakova te dopustila skrbništvo nad djecom od strane istospolnih parova, sloboda izražavanja je i dalje zabranjena. Za razliku od država EU i same EU, u Kini ne postoje antidiskriminacijski zakoni, pa još uvijek postoji progon i zabrana koja ovisi o diskrecijskoj ocjeni policajca, lokalnog šerifa ili lokalnog suca. Istovremeno u eu, 16 država članica legaliziralo je istospolne brakove, 22 su legalizirale istospolno životno partnerstvo (među njima i Republika Hrvatska), 24 države legalizirale su neregistrirani izvanbračni suživot, a tri nisu priznale nikakva prava istospolnih partnerima, to su Bugarska, Litva i Rumunjska.
Nadalje, eu zabranjuje diskriminaciju i progon pripadnika nacionalnih manjina. Unatoč tome, Romi, Dalmatini i neke druge etničke, vjerske i jezične skupine znaju biti diskriminirane u nekim državama članicama eu. No, iz Bruxellesa i Strasbourga gdje se nalazi europski parlament te iz Strasbourga, Luxembourga i Haaga gdje se nalaze institucije europskog suda za ljudska prava čuju se snažne osude na takvo ponašanje određenih država članica.
Za razliku od eu, Kina i daje ne priznaje postojanje tibetanske etničke skupine. Tibetanci pate pod kineskom čizmom, a Kina se svim silama trudi uništiti tibetansku kulturu, jezik, vjeru… Unatoč brojnim kritikama međunarodne zajednice, Kina i dalje nastavlja s progonom i uništenjem Tibetanaca.
Kada sve ovo znamo, možete li zamisliti stanje uma i sustav vrijednosti onih koji se zalažu za napuštanje članstva u EU i preuzimanje kineskog modela? Katarina Peović je ipak sveučilišna profesorica, stoga još više čudi to što demokraciju želi zamijeniti za autokraciju.
Comments