Piše: Marietta Candi
Sve su češće čuje kako bi se 2027. mogao održati novi referendum o škotskoj neovisnosti. U Dalmaciji ideja o devoluciji (regionalizaciji i decentralizaciji) RH nije dobacila do šire političke javnosti.
Ah, u te se Škote nikako ne možeš pouzdati. Čudim se kako ih Englezi trpe toliko dugo? Kako god, i u ovim su našim krajevima za vreme referenduma o neovisnosti Škotske razni igrali na Highlandere sa sjevernog ruba britanskog otoka i – izgubili. Najbrojniji među njima bili su razni pripadnici frakcija „dalmatinskih patriota“ koji su odnekud smatrali kako bi dekompozicija i disolucija Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske bila nešto dobro za Dalmaciju; ili možda ne bi bila dobra za Dalmaciju, ali bi bila loša za Ujedinjeno Kraljevstvo, a to je onda nekako dobro, jer znači naplatu nekih starih računa, neko duševno poravnanje, tante za svante, ili kako se to već zove na jeziku nedozrelih brojalica. Neki su se pak nadali kako bi pozitivni ishodi referenduma u Škotskoj i Kataloniji potaknuli slične događaje u Republici Hrvatskoj.
A zašto i čemu sve to, to jest, zašto bi netko emotivno investirao u rastakanje tuđe države, pri tome ne baš susjedne i samo diplomatično prijateljske? Zato jer je, dakako, zla imperija Gordi Albiona negdje vrlo visoko na njihovoj listi krivaca za sve naše zajedničke nesreće. Na onoj istoj listi na kojoj nas samih – osim, dakako, „izdajnika i plaćenika“ u našim redovima – obično nigdje nema. Što je, priznat ćete, dosta osebujan pogled na svijet, čak u neku ruku zanimljiv, pod uvjetom da ne morate osobno trpjeti njegove posljedice. Ako morate, onda vam brzo dosadi ta kolekcija zamarajućih kerefeka, ali tko vas šta pita.
Bilo je, dakako, i onih koji su željeli vidjeti Škotsku kao samostalnu, suverenu i neovisnu državu zbog paralela koje je povijest tako vješto podarila. Mnogi su u patnji škotske nacije vidjeli patnju, u Republici Hrvatskoj, nepriznate dalmatske etničke zajednice. Mnogi su vidjeli povijesni trenutak izvlačenja Škotske iz londonskih ralja na način na koji vide izvlačenje Dalmacije iz zagrebačkih ralja. Da, dosta se sličnosti može naći, ako baš te sličnnosti tražiš.
Ali, gle, nisu turbo-dizel prodalmatinski patrioti jedina ovdašnja frakcija koja je vlažno sanjala o kraju državnog saveza osnovanog još 1707. Negdje pred sam referendum 2014., prodalmatinska inicijativa Dalmatinski klub javno je podržala našu škotsku braću i sestre, i poželjelo im puno sreće i zdravlja u neovisnoj Škotskoj. Molim neka se zapazi: nije DK pozdravio tek činjenicu kako se o jednom tako važnom i složenom pitanju odlučuje na slobodnom referendumu, kao što je to napravila druga prodalmatinska inicijativa DDF, nego je direktno podržao jednu od referendumskih opcija, i to onu koja bi značila kraj Ujedinjenog Kraljevstva kakvog je svijet do sada poznavao.
Čini se, međutim, kako je podmukla i samo prividno demokratska političko-medijska oligarhija upravljana iz Londona uspjela nekako sakriti od Škotlanđana epohalno priopćenje Dalmatinskog kluba koje je moglo sudbinski preokrenuti stvari, i tako su ovi, ne znajući, glasali kako su glasali, to jest, za ostanak u UK. Istini za volju, brdo autobusa s Englezima stigli su preko administrativne granice kod Gretna Greena u Škotsku kako bi glasali protiv odcjepljenja. Inače – u žanru država i državnih uređenja – jednog od svakako najveličanstvenijih dostignuća zapadne civilizacije, bez obzira na imperijalne brljotine koje je Kraljevstvo znalo činiti (kao da nisu i svi drugi?). Usput, neka vas nitko ne obmanjuje kako je ishod referenduma bio „tijesan“: margina od nekih jedanaest postotnih bodova nije „tijesna“ ni po kojem ozbiljnom mjerilu, nego je „bliža uvjerljivoj pobjedi“, kako reče jedan analitičar tih dana.
OK, ne bih se mi bavili pitanjima daleke otočne države, neka o njima vode računa oni koji tamo žive. Mene, pak, zanima čime li se to Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske toliko zamjerilo uglednom Dalmatinskom klubu pa je on javno poželio njegov kraj? Što li je to Imperija učinila protiv jedne daleke mediteranske provincije, pa je ona – to jest, njezini osobito senzibilni predstavnici – osjećala potrebu uzvratiti joj na taj način? Ili, konstruktivnije gledano, zašto bi i kako svijet u kojem postoji neovisna Škotska bio bolji za Dalmaciju? I znači li to, uzročno-posljedično, kako svijet u kojem, bar do daljnjeg, neće biti neovisne Škotske, postaje lošije mjesto za Dalmaciju?
Ako neko tako misli, neka se onda jasno i odredi, i neka pokuša ozbiljno argumentirati svoje stavove – dakle, po mogućnosti, bez olakih i površnih analogija u stilu „vidjela žaba kako se konj potkiva“. No, postoje argumenti koji su poprilično uvjerljivi. Npr. bivša britanska premijerka, čuvena željezna lady, Margaret Thatcher dovela je fašističkog diktatora Franju Tuđmana na vlast u Republici Hrvatskoj, što je prouzročilo rat i osiromašenje Dalmacije te ukidanje njezine regije. Nadalje, prijateljstvo Margaret Thatcher i Franje Tuđmana uvelo je kroz, proces deprivacije, najozloglašeniji ekonomsko-socijalni model – neoliberalizam, što je dovelo do gašenja tisuća tvornica, često dobrostojećih izvoznih poduzeća, a sukladno tome stvaranje koncepta 200 bogatih obitelji. Republika Hrvatska je zahvaljujući Ujedinjenom Kraljevstvu postala još jedna banana državica u svijetu prepunom sumanutih diktatura, vjersko fundamentalističkih pokreta, naoružanih mesijanskih sekti i koječega još, jednog luđeg od drugog. Pri svemu tome, ne bih rekla kako mi je zbog toga manje stalo do prosperiteta Dalmacije od bilo koga drugog.
Bitan problem s ovim pogledom na svijet, baziranim na čvrstim političkim dokazima, obično volim ilustrirati slikom mislilaca opće prakse koji se svakodnevno okupljaju ispred lokalne prodavaonice pa uz bocu piva po cijele raspravljaju što to radi Amerika, a što Rusija, što će na to Englez a što Nijemac, hoće li Kinezi zavladati svetom, je su li Armstrong i Aldrin zbilja hodali Mjesecom (naravno da jesu) ili je sve snimljeno u nekom Hollywoodskom studiju (naravno da nije), treba li cijepiti djecu ili ne (jer „zna se“ cjepivo izaziva autizam i homoseksualnost), i vraća li se to Turčin na Balkan. U tim se društvenim igrama po prirodi stvari u izobilju filozofira na prazno i kombinira na slijepo, pa se stalno nekima nešto oduzima, a drugima dodaje, tako da sve to u krajnjem ishodu na neki način bude dobro po – nas, ovako malene i sitne, zaturene negdje u jarku između Balkana i Mediterana. A u tom će i nova runda pive i novi problemi kojeg male duše trebaju riješiti…
„Vođenje politike“ ipak je nešto drugo. Recimo, uporno, ali i pametno guranje „svoje stvari“ uz razumno uvažavanje svih okolnosti koje te okružuju, i bez intrigantskog uplitanja u tuđa posla preko diletantskih analogija. Pitanje (ne)ovisnosti Škotske toliko je po svemu udaljeno od Dalmacije i pitanja njezine istinske autonomije (ili čak neovisnosti, što legitimna opcija, kao što je nelegitimno i zalaganje za brisanje svakog spomena na Dalmacije, ali obje ove „krajnosti“ imaju marginalnu podršku u Dalmaciji, i teško da će bilo koja od njih bitnije rasti u doglednoj budućnosti) pa zaista treba biti mislilac s klupe pred lokalnom trgovinom pa to povezati na tako za pamet uvredljivo banalan i bukvalan način, u stilu: hajde da mi lijepo podržimo neovisnost naše potlačene škotske braće, prije nego li rezultati budu objavljeni! I da onda svi živimo dugo i sretno u najboljem od svih svjetova…
U svakom slučaju, vrijeme koje neupitno protječe je, za sada, na strani Ujedinjenog Kraljevstva, koje je tako, ofanzivnom igrom na sredini terena, preuzelo vodstvo u teškoj, neizvjesnoj i ravnopravnoj borbi s Dalmatinskim klubom. Iako i sama, privatno onako u bradu, podržavam neovisnost Škotske, Katalonije, Frizije, i ostalih potlačenih nacija, svjesna sam kako je daleka i teška borba tih regija za svoju neovisnost isto kao što je teška borba pred Dalmacijom kako bi se ostvarila kao reintegrirana i autonomna regija u sastavu Republike Hrvatske.
No, predmnijevam kako borbe za neovisnost potlačenih regija budu odmicale, ni druga strana neće odustati tako lako. Baš kao u slučaju Dalmacije! Ali, ipak, za razliku od Dalmacije, za te regije ima se tko boriti.
Comments