NOĆ VJEŠTICA: Dalmatski običaj ili uvezena glupost

Piše: Livia Marini

Godinama se raspravlja je li Noć vještica dio hrvatske, pa tako i dalmatske tradicije i običaja ili je uvezena glupost koja urušava hrvatsku/dalmatsku tradiciju i običaj.

Poznata splitska sociologinja doc. dr. sc. Ranka Jeknić objasnila je što je Noć vještica i kako je ta svetkovina povezana s Dalmacijom. Njen rad, objavljen u pravnom znanstvenom časopisu "International sociology" donosimo u cijelosti.

Noć vještica ili Halloween (Hallowe'en) je noć uoči Svih svetih, s 31. listopada na 1 studenog, a zapravo je skraćenica od All Hallows' Eve ili Hallow Eve (u doslovnom prijevodu: Večer svih svetih). Slavi se prije svega u Irskoj, SAD-u, Kanadi, Puerto Ricu, Australiji i na Novom Zelandu, a slavio se i u katoličkoj i protestantskoj Europi, odnosno onim dijelovima Europe koje su nekada držali Kelti, sve do početka II. sv. rata. Noć vještica slavio se i u Dalmaciji sve do njegove zabrane 1939. godine (zanimljivo 1939. zabranjen je i dalmatski jetik. Nadam se da uočavate uzorak). Do te 1939. godine katolička crkva poticala je proslavu ovog praznika kao dječje zabave.

Svetkovina je nastala na temelju kristijaniziranih keltskih paganskih obreda u slavu žetve, a danas se slavi, većinom u anglosaskim zemljama, kao zabavni festival koji uključuje maskiranje u mitološke likove poput vještica, vampira, duhova, zombija, goblina i ukrašavanje kuća i okućnica tikvama, paukovim mrežama i zastrašujućim kosturima. Danas je u modi i gledanje horror filmova, sve u svrhu zastrašivanja, jer se u davnim vremenima strašenjem tjerala smrt uoći Dana svih svetih.

Hrvatski naziv za Halloween je Noć vještica, a dalmatski naziv je La vetruna d'i Omnisůnti, a nastao je zbog toga što su se, prema vjerovanju, na paganski sabat Samhain, u noći između 31. listopada i 1. studenoga, okupljale vještice na crni sabat. Engleski izvornik Halloween označava večer prije Dana svih svetih (All Hallows' Eve). Ovdje moramo naglasiti kako paganstvo i poganstvo NIJE ISTO. Riječ pagan dolazi od latinske riječi paganus što znači seljak, te se paganstvo odnosi na stare zemljoradničke običaje, dok riječ pogan dolazi od grkog poganis što znači nemilosrdno zao, a poganstvo je croatizirana inačica u značenju zloban, npr pogan jezik.

Stari su Kelti sredinom jeseni slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca - Lughu, ali i gospodaru smrti (Samhainu). Vjerovali su kako za punog mjeseca, a najčešće noć prije dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Isti takav običaj susrećeno kod zvončara iz okolice Rijeke za vrijeme maškara.

Dolaskom Rimljana, odnosnom rimskom okupacijom Anglije i drugih krajeva u kojima su obitavali kelti, Noć vještica/noć pred Svi svete dobiva stalni datum (31.10/1.11), a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća u obliku boga Sunca - Apolona, a bogiinju vegetacije i lova (Dianu) odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, jer, vjerovalo se, kako mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi griješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući. Tikva (buča) je tek u XVI. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije na jugu Europe (Italija, Španjolska, Dalmacija, Portugal i jug Francuske), a zatim i u Americi, a zatim i u ostatku svijeta.

Dalmatinski običaj dubljenja tikvi (buči) zasniva se na legendi o kovaču Zuáneu (Ivanu), poznatom po njegovoj domišljatosti ali i škrtosti. Jedna od priča govori kako je prevario vraga tako što je vragu ponudio dušu u zamjenu za piće i nakon što se vrag pretvorio u novčić kako bi platio piće, Zuáne ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ, zbog kojeg se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Zuáneu obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Zuáne ga je izvadio iz džepa. Nakon deset godina opet je prevario vraga tako što ga je zamolio da mu vrag doda jabuku sa stabla, ali je na kori stabla brzo nacrtao križ, tako da ga vrag ponovno nije mogao dohvatiti. Kada je Zuáne umro, nije bio primljen zbog svog griješnog života u Raj, a na vratima Pakla dočekao ga je vrag i poslao natrag u mrak, a da ga se riješi dao mu je žeravicu ugljena. Zuáne je u džepu imao malu buču, koju je izdubio, stavio u nju žeravicu i otada Zuáne, koji nikada nije pronašao put kući luta mrakom noseći izdubljenu buču u ruci. Tako je Zuáne Lantiárn (Ivan Fenjer) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova.

Novija društveno-politička situacija u kojoj dominira klerofašizam, te lažne informacije uvezene iz Rusije stanovnicima Dalmacije prodaju priču kako je Noć vještica američka izmišljotina, te kako ona nema nikakve veze s Dalmacijom i Dalmatinma. Ono što zbilja nema nikakve veze s Dalmacijom i Dalmatinima je Advent.