Piše: Vjeran Vastić
Ogromna je razlika između dalmatinstva i hrvatstva. Dok dalmatinstvo znači Mediteran, mir i prosperitet, hrvatstvo znači krađa tuđih teritorija i dobara te propast. O ovome su pisali mnogi trebalo bi se nastaviti pisati.
O dalmatinstvu
Stigla je Daniela Stevensson. Renomirana švedska publicistkinja, porijeklom iz Dalmacije, bila je u jednom periodu i članica predsjedništva švedskog PEN centra. Smrt Marija Lonze nametnula se kao prva tema naših razgovora. Ovu tužnu vijest javila mi je Silvana Brays iz Lisabona, nekih tridesetak minuta nakon što je smrt nastupila. S nevjericom sam čitao vijest, nisam se usuđivao proslijediti je drugima, bojao sam se kako ću, možda, proširiti lažnu informaciju, mada sam već godinama znao kako je teško bolestan. Neki pisci novinskih nekrologa ne bi propustili napomenuti to kako se Mario Lonza nije želio zatvoriti u jednu nadnacionalnu književnost. Smatrao je sebe dalmatskim piscem. Isto to za sebe je tvrdio i Lessandro Rafanelli, S. I. Brays i Antonio Zuáninni.
Otišli su velikani koji su za vrijeme dva velika kulta nacionalnih geta, onog jugoslavenskog i onog hrvatskog, imali muda izjasniti se kao Dalmatini. Potomstvo, veoma vjerojatno, neće znati gdje ih smjestiti, u koju fasciklu ih spremiti. Naime, kredo dalmatinstva i dalje se smatra skandaloznim.
Kao pojam, dalmatinstvo je bilo proturječno, ali potom je postalo i sablažnjivo. Bilo je proturječno, jer je zbilja postojala, a i danas postoji, tendencija koja je težila „pohrvaćivanju” Dalmacije, Dalmatina i svega dalmatskog. To je, svojevremeno, jasno obrazložio hrvatski političar, Stjepan Radić kada je rekao kako Dalmacija ne postoji, već se radi o hrvatskoj koloniji. Smatrao je ako Francuska, Engleska, Španjolska, Portugal, Nizozemska, Belgija, Njemačka, Italija i Rusija mogu imati svoje kolonije – može i Hrvatska.
U međuvremenu, okolnosti su se promijenile, i prema mišljenju velikohrvatskih klerikalnih nacista iz devedesetih godina prošlog stoljeća, dalmatinstvo je bilo antihrvatski opijum, namijenjen za neutraliziranje nacionalnog osjećanja. Istovremeno, dakako, i nacionalisti ostalih naroda i narodnosti su jednoznačno prokleli dalmatinstvo, prvenstveno Srbi, Bošnjaci i Crnogorci. Međutim, imao je ovaj pojam i jednu drugu, kulturalno-regionalnu varijantu značenja koja je nagovještavala, u biti, jedan antinacionalistički habitus, a koji je bio primjetan uglavnom u srpskoj, hrvatskoj, bosanskoj i crnogorskoj književnosti. Da, zbog jezika.
Jer, premda su nacionalne povijesti ovih bivših jugoslavenskih republika s vremenom sve više divergirale, razilazile, jednim je dijelom ipak postojao zajednički jezični temelj koji je osiguravao manjak dalmatinstva. Uslijed krupnijih jezičnih razlika u nepriznatoj dalmatskoj i, npr., hrvatskoj književnosti, sintagma „damatski pisac” bila je prvenstveno definicija moralnog i političkog karaktera, a ne različitog jezičnog korpusa. Posebno je pitanje „dalmatske dimenzije” koja se javljala u krilu književnosti koja je dolaila iz Dalmacije. Zašto?
Možda zato, jer je domovina manjinskih jezika bila izvan Jugoslavije, dok je manjinska zajednica pisca živjela u Jugoslaviji. Npr., vojvođanski mađarski pisac vezivao se, ili se vezuje, za mađarsku naciju ne samo na individualnom nivou, već prije svega posredstvom svoje manjinske zajednice, što znači kako je sudbina te zajednice simbolizirala tu jugoslavensku dimenziju. Ta dimenzija se, međutim, raspala, raspršila.
No, što ćemo s dalmatskim piscima koji su pisali ili i danas pišu da dalmatskom jeziku? Dalmacija je bila u sastavu Jugoslavije, odnosno danas je u sastavu Republike Hrvatske, Republike Bosnei Hercegovine i Crne Gore. Dalmatski pisci nisu se mogli vezivati za druge države ili nacije. Zbog toga što su govorili dalmatskim jezikom i pisali na dalmatskom jeziku, dalmatski pisci smetali su svima: od Vardara pa do Triglava i od Đerdapa sve do Jadrana. Posebno su smetali Hrvatima i Srbima, jer su i jedni i drugi polagali pravo na Dalmaciju.
Činjenica je, međutim, kako u Republici Hrvatskoj živi 400 000 pripadnika dalmatske etničke zajednice (koja je izbrisana s popisa stanovnika). Stoga se, s pravom, postavlja pitanje: kako stojimo s „dalmatskom dimenzijom”? Htjeli mi to ili ne, moramo priznati kako se pisac koji govori, piše i stvara na dalmatskom ni nadalje ne vezuje za, u Republici Hrvatskoj, nepriznatu dalmatsku naciju samo individualno, već i posredstvom svoje zajednice koja živi izan nje. Naprosto zato što živi svakodnevnicu ove zajednice. Ovakve dileme, razumije se, ne doživljava dalmatski pisac koji živi u Norveškoj ili, recimo, u Portugalu, jer – premda i tamo žive Dalmatini – ne postoji institucionalno strukturirano uništavanje dalmatske zajednice.
Ovi se pisci neposredno, pojedinačno vezuju za dalmatsku naciju. U načelu je, naravno, sasvim moguće i to što doživljaja društvo, kultura jednog dalmatskog pisca nema kontakte s dalmatinskom zajednicom u Dalmaciji. Može bilo tko, ako hoće, živjeti u nekakvoj nacionalnoj „kuli od slonovače”. Ovi „primorski nomadi” se naravno, individualno vezuju za dalmatsku naciju. Devedesetih godina prošlog stoljeća, međutim, zapažamo jednu novu pojavu.
Brojni intelektualci i pisci napustili su dalmatsku zajednicu i preselili se u Francusku, Kataloniju, Portugal, Italiju, Norvešku… te je stoga njihova veza s nekadašnjom zajednicom prekinuta. Mnogi od njih, i za mene su simpatični, i dalje se vezuju za vlastitu prošlost, za svoj svijet doživljaja i na taj način dodaju nove boje dalmatskoj kulturi. Često imaju osjećaj kako ne pripadaju ovoj strani, i kako još ne pripadaju ni onoj, pa tako postaju kroničari, poput klatna zanjihanog svijeta. No to nije sve. Međutim, za podcjenjivanje, u književnosti zapadno-europskih Dalmatina ovaj, zanjihanom klatnu sličan spisateljski svijet doživljaja je kao ekspanziju. Ne iznenađuje me ni to što su drugi radikalno prekinuli sve veze sa svojom nekadašnjom zajednicom i što smatraju kako ne postoji dalmatska književnost u Republici Hrvatskoj. Prekinuli su veze sa starom, ali još se nisu integrirali u novu. Oni su takozvani „spalatranski nomadi”.
Ne zamjeram ja njima ništa, možda će netko od njih – najtalentiraniji, naravno – napisati roman ovog malog svijeta. Oni osrednji će, u najboljem slučaju, imati toliko snage kako bi u nedogled ponavljali, kako sve što je dalmatsko danas ne vrijedi ni pišljiva boba. Ali, to ne brine toliko. Ne bojim se tvrdnji kako ne postoji dalmatska književnost. Bojim se tvrdnji koje izbacuju velikohrvatski klerikalno-nacistički bijednici kako bi ponizili Dalmaciju i sve dalmatinsko; od navodnog čakavskog jezika do brisanja imena Dalmacije.
Dalmatska književnost postoji, i postojat će, sve dok postoji i, pravno priznata ili ne, organizirana dalmatska zajednica. No, bojim se kako će jednoga lijepog dana Dalmacija osvanuti bez dalmatske zajednice.
Malo ih je, ali su stoka
Već više od godinu dana internetom kruže brojke o ubojstvima Dalmatina. Prošle godine je brojač stao na 106. Istovremeno, u Vukovaru je pretučen dječak od strane razularenih i drogiranih pripadnika BBB.
Prijatelj iz dalekog i sunčanog Portugala, sav preneražen, pita kako je to moguće? Odjek događaja u Dalmaciji i Slavoniji zbilja je gnusan, ali i slika iz Vukovara nagovijestila je drugu stvar. O Slavoniji se priča i pričat će se, a na Dalmaciju i atomska bomba može pasti i nikome ništa.
Istina, u Republici Hrvatskoj postoje političari koji smatraju kako međuetnički odnosi u Dalmaciji nisu toliko loši, jer, za sada, nitko ne demonstrira protiv Dalmatina. Ali, o uličnim prebijanjima, ubojstvima, silovanjima, pljačku, istjerivanjima iz kuća i stanova nitko ne govori, i počinitelj ostaje po pravilu nepoznat. I spominje li itko kako na mnogim mjestima – na kojima bi trebali biti – i nema dvojezičnih hrvatsko-dalmatskih natpisa. Tako da zaista nema razloga za izlazak Dalmatina na protestne demonstracije.
Neki publicisti otkrivaju zajedničke korijene, i ne mjere gdje su odnosi gori ili lošiji. Događa se, dakle, da niti jedan hrvatski medij nije osudio antidalmatske „ispade“, nego to čine isključivo predstavnici prodalmatskih inicijativa. Ali, ništa za to!
Norveškom prijatelju, međutim, ne govorim o ovim paradoksima. Čini mi se, izbjegavam izravan odgovor, kako bi u Republici Hrvatskoj trebalo priznati dalmatsku nacionalnost, dalmatski jezik i dalmatske simbole kao službene, kako bi u dalmatskim autobusima mogli da imaju dvojezične displeje s naznakom pravca kretanja. A meni izgleda, kako nas je malo, primjećuje Norvežanin suho. Baš tako. Sve ostalo je samo politička demagogija.
Odgoda
Roland de Lessandro (na hrvatskom: Roland Lesandić, na srpskom: Roland Aleksandrić), pisac i profesor, porijeklom iz Makarske, trenutno živi i radi u Strasbourgu, urednik je literarnog mjesečnika „Lettera“ („Slovo“), jednim okom uvijek motri što se događa njegovoj zajednici u Dalmaciji. Ne može se, niti se želi odvojiti od nje. Izabrao je težak put, i zato mi je drag. Pravi pustolov, nije ni čudno što je među prvima reagirao na smrt Marija Lonze.
De Lessandro traži od mene esej za svoj časopis. Daleko sam od svojih knjiga, a ni duševno nisam spreman za takav tekst, glasi moj odgovor. Sve bolnije me dotiče odlazak onih koji su mi duhovno bliski. I sve je više onih koji odlaze. Pišem mu o jednom od mojih zadnjih susreta s Lonzom, onim u Parizu, u jednom bistrou u blizini „Muzeju čovjeka“. Nakon izlaska iz Muzeja, sestra Marita i ja, sjedili smo na vitkim sjedalicama na terasi obližnjeg bistroa kad se pojavio Mario Lonza. Poveli se razgovor o njegovom odlasku. U mogućem razvoju demokracije u Dalmacije, o njegovim tekstovima protiv režima, o povratku dalmatske, mediteranske kulture u Dalmaciji
„Kad se danas pojavim u Dalmaciji, neka hercegovačka neobrazovana kutija me pljune u lice“, rekao je Lonza. Nekoliko dana kasnije stiže odgovor od de Lessandra. Ne treba žuriti, esej može sačekati koji mjesec. Još jedna odgoda. Ali, za što?
Comments