Piše: Sondra Zebić
Bivša vladajuća stranka (SDP) nije isključivi objekt ovog teksta. Bar ne u formalnom smislu. Ali se kroz primjer nepoštenog, nemoralnog te po Republiku Hrvatsku i cijelo hrvatsko društvo može dosta toga naučiti.
U mnogo toga sve su političke stranke u Republici Hrvatskoj više-manje slične kao jaje jajetu. Prema unutrašnjoj strukturi, načinu funkcioniranja, izvaninstitucionalnom izmještanju centara stranačke moći, po ideološkoj nedosljednosti i bezličnosti. U tom smislu SDP nije nikakav izuzetak. Naprotiv, SDP je sada samo zgodan primjer kako bi se uočilo kakve su kod nas manje-više sve političke stranke. I šire, kakva je kod nas politika i bavljenje javnim interesima općenito.
Izgubivši vlast na izborima prije osam godina koalicija koju je predvodio SDP suočila se s rastakanjem dotadašnje prividne unutrašnje kohezije. Suočila se sa raspadom ravnoteže moći interesnih grupa i, još više, s zagubljenim gubitkom ideoloških i programskih načela. O koruptivnosti stranke (karakterističnoj za sve naše stranke), nije bilo govora – što je čudno.
Turbulentnu disharmoniju stranke, njezino urušavanje, više ne može prikriti marketinška glazura. U velikoj mjeri raspali su se i stranački marketinški resursi. U personalnoj uniji s vrhom stranke, ti su propagandni resursi zadnjih godina imali preveliku moć i utjecaj na stranku. U mnogim pitanjima mnogo veću nego službeni stranački forumi. Između ostalog, i to je utjecalo na degeneraciju stranke. Na gubitak ideološke vjerodostojnosti i programskih načela, na promociju gramzivih kadrova, na rašireno koruptivno ponašanje u vršenju vlasti. Dok se moglo prikrivati, marketinška glazura je sve to prikrivala. Dok građani na izborima nisu rekli svoje, a Državno izborno povjerenstvo nije presudilo u velikoj i bitnoj drami.
Gubitkom vlasti SDP se suočio s nizom posljedica vlastite degeneracije. S dugogodišnjim ignoriranjem unutarstranačkih procedura, s odlučivanjem o bitnim pitanjima u interesnim grupama, a ne u stranačkim forumima, s jačanjem autokratizma. Posebno teška posljedica bila je gubitak ideološkog profiliranja i vrijednosne orijentacije stranke, njezino rasplinjavanje u bezličnosti. Stranka koja se naziva socijaldemokratskom prigrabila je HDZ-ov model neoliberalizma što se vidi u njihovim programskim stavkama.
Stranka je svedena na koketiranje i s ljevicom i s desnicom, s nacionalnim i socijalnim populizmom. Kao takva, postala je utočište karijerista i demagoga svake vrste, boje i dezena. Kritički misleći članovi i građanski svjetonazor potisnuti su na stranačke margine. Mnogi ozbiljni članovi napustili su stranku. U centre odlučivanja ne samo u stranci, nego i na društvene funkcije koje je kontrolirala stranka, probili su se u velikom broju skorojevići vođeni vlastitim interesima.
Takva ideološki bezlična upravljačko-vladajuća nomenklatura bez vizija je i odgovornosti. Prepoznatljiva je po praznini političkog novogovora. Koji i priliči ekspresnom školovanju po raznim novoformiranim fakultetima menadžmenta magle i propuha. Doduše, takvi čine i udarne kadrovske postavke i drugih stranaka. Tako se srozavao SDP.
Posle bolnog suočavanja sa gubitkom vlasti, barem privremeno je pronađen kompromis između suprotstavljenih stranačkih interesnih grupa SDP-a. Zoran Milanović, koji je naslijedio fotelju predsjednika stranke nakon smrti Ivice Račana, ponašao se po mjeri marketinškog šepurenja, najodgovorniji je zbog toga što je stranka svedena na nivo araličinog svjetonazora. Na besmislicu o regionalizaciji i decentralizaciji – a od toga ništa.
Izvinjavao se u Varivodana i Ahimićima za počinjene zločine, a istovremeno se grlio i ljubio s Komšićem, koji osporava genocid nad Hrvatima na desetke naselja i gradova po Bosni i Hercegovini, koji je bestidno dopustio naseljavanje stotina i stotina tisuća Arapa u povijesnim hrvatskim gradovima u BiH. Na svjetlost političke pozornice „iz nigdje“ izvukao je političke pokojnike i povjerio im jedno od najvažnijih resora. Ministarstvo obrazovanja, npr. Kao da mu ga je Karamarko osobno preporučio. Da bi potom pretenciozni Željko Jovanović po svijetu zastupao po mnogo čemu Miloševićeve politike iz devedesetih.
Nesposobni, ali autoritarizmu vidljivo sklon novi predsjednik SDP-a Peđa Grbin, koji se kompromitirao demagogijom povodom zabranjivanih parada ponosa po Zagrebu i Splitu te povodom nekih presuda Haškog tribunala („…nema tog Hrvata koji ne osuđuje ovakve sramotne presude …“ i trala-la-la truć), od stranke bi htio stvoriti obiteljsko poduzeće u kojem je on i gazda i radnik. Bez jasnih je ideoloških opredjeljenja, bez jasnog odnosa prema ideologiji zadnjih ratova i nacionalizmu, bez jasnog stava prema dalmatinskom pitanju, prema Dalmatinima, prema hrvatskim susjedima, prema regiji, prema istospolnim brakovima, prema legalizaciji lakih droga i prostituciji, prema klečavcima. S populističkom tezom o spasu hrvatske ekonomije kroz stanogradnju.
Vođena takvim svjetonazorom (može i lijevo i desno, i nacionalizam i kozmopolitizam, i dirigirana i tržišna privreda), SDP će teško obnoviti snagu i utjecaj. Šteta za ionako krhke demokratske potencijale Republike Hrvatske.
Pitanje je kako će se nakon svega SDP ponašati prema Dalmaciji? Hoće li uvažiti zahtjev onih 68% anketiranih stanovnika Dalmacije koji svoju regiju žele vidjeti kao autonomnu u sastavu Republike Hrvatske? Hoće li pokazati više subjektiviteta, samosvijesti i odgovornosti prema Dalmaciji, prema njezinom umirućem stanovništvu, prema odavno pokopanoj ekonomiji, prema njezinim stanovnicima? Bar malo više nego li je to činio do sada? Ili će biti nekritički lojalni središnjici i ambicijama novih stranačkih lidera u Zagrebu? Bude li ovo drugo, bit će to velika šteta za Dalmaciju.
Sve što je navedeno o SDP-u, podjednako vrijedi i za sve druge političke stranke. Treba samo zgodnog povoda, kako bi se to kod svake od njih ponaosob na ovaj ili onaj način vidjelo. Nije ni čudno. Autoritarnost i demokratska nezrelost politike odraz je naše šire kulturološke autoritarnosti. I nemodernosti. I nedemokratičnosti. U tome je, a ne u ovakvom ili onakvom SDP-u, suštinski problem Republike Hrvatske.
Comments