O prijedlogu Zakona o jeziku

Piše: prof. Snježana Krešić / Vjeran Vastić

Osim što su ovakve zakone donosile sve fašističke države neposredno prije ili za vrijeme II. sv. rata, pa i NDH, postoji niz problema koje prate zakon, npr: odnos standardnog jezika prema idiomima i položaj manjinskih i regionalnih jezika.

Nisam lingvist. Profesorica sam hrvatskog jezika, i uz hrvatski još nekoliko njih. Dakle, zakon se na mene i te kako odnosi. Ne znam što me sljeduje kao članicu akademske zajednice, ali, sudeći prema šutnji moje kolegijalne kripto-kaste iz resora društvene humanistike, bojim se: sve ili ništa. No, dok se ništarija svega ne dogodi, kao profesorica hrvatskog jezika povlaštenija sam i jednakija od jednakih, jer smijem griješiti i na mene se Zakon o jeziku ne odnosi. Ovako gledano, još je jedna potvrda kako su profesori hrvatskog jezika u Hrvatića dno dna hranidbenog lanca duha. Ni pred zakonom nismo jednaki!

Ipak smatram kako, kao korisnica i hrvatskog standardnog jezika, kada već nešto kritiziram, trebam imati neku ideju što napraviti s jezikom koji realno jest u problemu. Prema mome sudu, donošenje Zakona o jeziku nije put kojim će se jezik ‘pripitomiti’ ili standardizirati, a kamo li obogatiti ili razviti. To se radi obrazovanjem, gramatikama, pravopisima; radi se unutar, a ne izvan jezika.

Problem je tu. Postoji. Treba ga riješiti. Ali nikako bilo kakvom preskripcijom, a posebno ne zakonom. Iako moje mišljenje ovdje nije tema jer tu samo kao profesor jezika djelujem iz dužnosti, a ta je naglas pomno pročitati dostavljeni nam Zakon o jeziku, reći mi je kako se gotovo u svemu, ako ne u svemu, ne slažem s predloženim tekstom zakona. Ako ni zbog čega drugoga, ono zbog toga što su svi ovakvi preskriptivistički zahvati isključivo političke a tek uzgred, izlike radi, lingvističke, gramatičarske, pravopisne, pravogovorne i druge stručne naravi.

Zakoni poput ovoga dosjetničarsku definiciju jezika prema kojoj je jezik komunikacijski sustav kojega štiti vojska, policija i mornarica raketama, projektilima i atomskim bombama, a sve drugo su dijalekti, kontekstualno, čini jedinom stvarnom. Ponavljam, standardizacija je potrebna, ali po starom hrvatskom načelu: bottom up, stratifikacijski od temelja!

Jeziku je svejedno. To je sustav koji sebe generira i regenerira izvan i mimo zakona, odnosno unutar svojih zakona, a oni nam se, opetovano pokušajno pod odgojnom palicom Matice hrvatske, vraćaju poput sablasti: iz svih smjerova vremena. Iako je Gavran Edgara Allana Poea, u jednom trenu u vremenu literarno obećao nikad više, ni to obećanje ptić taj nije održao, jer se njegov preskriptivni pjev ovaj put oglasio iz budućnosti koja teče i u maticu hrvatske kulture uputio zakonski (ne)demokratski imperativ koji se odnosi na jezik, a odaziva se na ime: Zakon o jeziku. Zakon koji, osim što, čini se, kani preskribirati (propisati) i proskribirati (zabraniti) upotrebu riječi u hrvatskom jeziku — onih riječi koje u tom jeziku žive na način da nisu hrvatske. Iako generiran u Matici hrvatskoj, u javnost, nakon što su ga Matičari predali u Sabor, potom najavili javnu raspravu, kao Prijedlog, ovaj nam Zakon dolazi s adrese Ministarstva znanosti.

Osim što su ovakve zakone donosile sve fašističke države neposredno prije ili za vrijeme II. sv. rata, pa i NDH kao marioneta Hitlerove Njemačke, postoji niz problema koje prate zakon, npr: odnos standardnog jezika prema idiomima i položaj manjinskih i regionalnih jezika. Ovo govorim u kontekstu riječi koje dolaze iz skupine slavenskih jezika, npr. kuća. Hoće li se nakon uvođenja zakona izmisliti nova riječ za kuću kao što su ustaše izmislile riječ za kravatu (okolovratno dopupčalo) ili za hlače (dvocijevni nabiguz)?

Matica trutova

Da je mužjak matice trut nikada mi nije bilo jasnije. Jasno mi je da jasnije ne može biti iz ovog razloga: sama premisa čišćenja jezika od riječi koje su u istom tom jeziku žive tako da nisu riječi tog jezika temelji se na paradoksu najprije mentalnog i posljedično lingvističkog podstanarstva. Kako podstanar za stan u kojemu stanuje na način što stan nije njegov, plaća rentu kao njegov korisnik, tako će korisnici jezika koji će u javnome prostoru rabiti riječi-podstanare, za njihovu krivo-tvorbu i izgovor odnosno ispis, plaćati kaznu. I mutavom je u jeziku Marice ustaške jasno kako se ovakva ideja može roditi samo u primozgu onoga tko ima podstanare u vlastitoj glavi.

Zakon o jeziku je nepotreban. Jedan je moj kolega je rekao kako nije loš, ali kako nije potreban. Veoma lijepo odgojeno od njega, ali nije potrebno baš uvijek biti pristojan. Postoji logika koja kaže: ako nešto nije potrebno tada je nepotrebnost nečega što je nepotrebno početak, sredina i kraj svake rasprave o tome nepotrebnom. Dalje, budući kako se rasprava bavi nečim nepotrebnim, sama je rasprava o tomu nepotrebnom, nepotrebna! A nepotrebna je, jer je, prisjetimo se, rasprava o nepotrebnom. Znam kako idem pješke, ali mozak koji je sklepao prijedlog Zakona o jeziku gmiže, što je pred-pješačka faza homo Croaticusa Inerectusa, tako da se i pješačenje u argumentaciji, subjektu u niskome startu na predstraži takozvanih nacionalnih interesa, može činiti kao sprint. Ostalima, koji zaista koriste mozak kao sredstvo za rad, ispričavam se na meni pravno zasada nepoznatom jeziku.

Prije no što pomno za vas pročitam dijelove ovoga što je preda mnom, osvrnut ću se na jedan od bisera koji se nalazi u samom uvodu u prijedlog ‘Prekršajnog zakona o jeziku’. U tom je biseru javni red i mir logike žešće poremećen sljedećom kontradikcijom u nastajanju:

„Hrvatski standardni jezik sustav je uređen normom na svim jezičnim razinama, autonoman je i neovisan o drugim idiomima hrvatskoga jezika te je nužno da svi uče njegova pravila tijekom školovanja. Kao takav nadregionalni i nadidiomski sustav, hrvatski standardni jezik omogućuje nesmetano i jasno sporazumijevanje na svim područjima“.

Da bi poslije, u istom dokumentu zakon rekao:

„Hrvatski jezik obuhvaća suvremeni nadregionalni hrvatski standardni jezik (koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom) u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku, kao i hrvatska narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko) i njihove idiome te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskoga jezika“.

Pod pretpostavkom kako je ovaj dokument napisan na meni razumljivom jeziku, pitam se kako se ovaj drugi ulomak slaže s dijelom prvoga u kojemu se tvrdi kako je:

„Hrvatski standardni jezik sustav uređen normom na svim jezičnim razinama, autonoman je i neovisan o drugim idiomima hrvatskoga jezika?“

Umovi Marice Hrvatske, odlučite se, jer ovo je postavljeno u binarnoj opoziciji: je li HSJ neovisan o drugim idiomima hrvatskoga jezika ili su oni utkani u jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku, kao i hrvatska narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko) i njihove idiome… To bar ne bi trebalo biti teško; ono, braćo i pokoja sestro s pravom glasa na gumnu: idemo: ili-ili?! Pa da zaokružimo dok nam još ruke nisu prekršajno do kazneno vezane. Kako i čime sastavljači ovog dokumenta mogu i pokušati misliti kako ovakva operativna proturječnost može proći nezapažena? Nije valjda da je hrvatski standardni jezik standardan, a hrvatski jezik (koji je tu terminus major) nestandardan?

Ljudi nisu ni približno glupi kakvim ih jezikobrižnici zamišljaju. Ali, nije li sama činjenica kako zamišljaju kako hrvatski, ili bilo koji drugi jezik, treba skrbnike, kako jezik treba nekoga kako bi umjesto govornika i korisnika jezika mislili… kako im propisuje i zabranjuje što i kako govoriti…?

No, iako smo na samome početku, to nije sve, jer ovaj se (a)logični kalambur teatra obitelji malog naroda nastavlja tvrdnjom iz uvoda u raščlambu članaka pa kaže:

„Ovim se Zakonom potiče uporaba svih idioma hrvatskoga jezika, svih funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika i hrvatskih povijesnih pisama u primjerenim prilikama, kao bitnih odrednica nematerijalne kulturne baštine i nasljeđa hrvatskoga naroda, što je osobito važno za njegovo očuvanje, njegovanje i budući razvoj“.

Osim što sintagma „budući razvoj“ pretpostavlja razvojnog joj prethodnika „prošli razvoj“ s razvojem ili ne, i dalje se ne zna jesmo li ili nismo za sve idiome ćo, ke, ne… ili za idiome spremni nismo. Ne zna se, također, jesmo li za razvoj regionalnih jezika ili ne (Italija je priznala njih 14)? Jesmo li za razvoj manjinskih jezika ili ne?

I, da: koje su to „primjerene prilike“, koje logično za sobom vuku i „neprimjerene (ne)prilike“, a napose kako to može razvijati jezik kojega se istovremeno i njeguje, ali i čuva do petrifikacije, kako bi se nesmetano ubuduće razvijao tako da ga se konzervira?! Čak i da ovaj naputak profunkcionira, pitanje je na kojem će ga se novozboru (ubuduće) primjenjivati?

No, kada to Maričari nisu u stanju, uozbiljimo se mi. Za početak, za razliku od njih, budimo bezinteresno istinski zainteresirani za jezik: konkretno za njegov život! Gledajte, ovo s autonomijom nad-standarda koji za sebe još ne zna, ne da nije točno; to je jednostavno nemoguće, jer idiomi HSJ duboko su isprepleteni s i utkani u HSJ; standardizacija jezika kao nadstandarda u odnosu na (pod)standarde: idiome, dijalekte, paralekte, varijete… je primarno politička, a posljedično lingvistička i to politikom navođene ‘lingvistike’ koja se prema HSJ odnosi kao prema mrtvome truplu kojega treba ‘standardizirati’ što čišćenjem od takozvanih tuđica što konzerviranjem u perceptivne i perceptološke granice jezičnog teritorija.

Jezik je neutralan i, kao svaki sustav igra igru ektropije i entropije: te su dinamike imanentne, a sama fraza: Zakon o jeziku, itekako ukazuje kako se ne radi o jezičnom zakonu a još manje o imanentnom zakonu jezika već o izvana nametnutom, preskritpivnom i preskribirajućem/proskribirajućem zakonu o jeziku kojega sam prijedlog ‘o‘ ostavlja izvan i iznad predmeta-jezika, te time prijedlog Zakona o jeziku, upravo naslovni prijedlog o upućuje na to kako je zakon o jeziku, jeziku izvanjski zakon.

Ovo je opasna preskriptivna forenzika gdje identitarno zagubljeni kidnaperi kolektivnog tijela hrvatstva, okupljeni u matično-medijevalnoj interesnoj skupini, bdiju nad njima idealnim, ali, ovako tretiranim, umrtvljenim tijelom jezika. Ali, bdiju bespotrebno, jer osim što nas stalno tjeraju učiti kako trebamo učiti pravilno govoriti i pisati, sve vrijeme nas neka devetnaestostoljetna ‘mrtva’ tijela na napuhavanje, podučavaju pravilima. Jezik je živ. Mi smo živi. Zbog čega dopuštamo licenciranim živim mrtvacima da nam trajno nastoje zombificirati jezik?

Ako se bilo tko, bilo što pa tako i jezik, slobodno razvija, razvija se u slobodi, a sloboda može biti sloboda samo ako je slobodna, a ako je sloboda slobodna od koga i čega je treba štititi? I tko su to zaštitari slobode? Matica Hrvatska/Marica ustaška?

Jeziku kao sustavu komunikacije treba nečija „stručna skrb“? Kakvu to hijerarhiju pretpostavlja? Tko su to stručni skrbnici? Ili, skrbnici struke? Znači li to kako će netko tko je hrvatskiji od mene ili vas govoriti hrvatski paziti da ja/mi govorim/o pravilan hrvatski?

Nakon što se sjetimo valjda anacionalnih jezika i nabrojimo ih, obogaćeni za kolekciju nacionalno izmještenih nacionalnih jezika u nacijama bez nacionalnog im jezika: (švicarske/skog, brazila/skog, argentine/skog, meksika/čkog, kanade/skog… valjda) zapitajmo se: Kako se može o nečemu skrbiti na neodgovarajući način? Dobro, ne može se, ali neka nam netko kaže što je točno ovdje „odgovarajući način“ i kako se to na odgovarajući način o nečemu skrbi?

Je li naš jezik toliko infantilan pa treba skrbnike? Je li on jezik s posebnim potrebama pa o njemu treba danonoćno skrbiti? A sada,

„Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) skrbi o zaštiti i osiguranju slobode uporabe hrvatskoga jezika, što uključuje osiguranje pravnih temelja za njegovu uporabu i razvoj te promicanje kulture hrvatskoga jezika u službenoj i javnoj uporabi.“

Ovo vapi za pitanjem: nije li hrvatski standardni jezik, kao uostalom i država mu, međunarodno i nacionalno pravno priznat? Koji to pravni temelji trebaju pravno priznatom jeziku jedne međunarodno pravno priznate neovisne države? Ostaju jedino parapravni, što drugo, i to oni utemeljeni na ne valjda ‘parainstituciji’ koja je zapela na prelasku iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće.

Ili se kada se radi o formiranju Vijeća za jezik, radi o još jednoj oazi za uhljebe koji će fehtati eure i od mojega poreza, sjediti u nekome od tijela, skrbiti o jeziku tako da nama frigaju jaja; pritom raditi zapravo ništa, jer su im ovlasti nikakve… jer u samome dokumentu stoji kako:

„Za provedbu Zakona o hrvatskom jeziku nije potrebno osigurati dodatna financijska sredstva. Ona su osigurana u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2023. godinu i projekcijama za 2024. i 2025. godinu…“

Dakle, ima se, može se. A ima se i od mog i vašeg – našeg poreza! A i to što su sredstva u pričuvi govori kako se ovaj dokument dinsta godinama, desetljećima zapravo, koliko je meni poznato. Kako matičini trutovi rovare po jeziku preko trideset godina jasno je kada je ekipa pokušala provući ovakav nekakav zakon i nije u tome uspjela.

Pa, nije valjda kako nam je rečeno kako se do istine najteže dolazi kada nam je najprije ukradena a onda servirana pred nosom? Nije li i u ovom Prijedlogu ono prvo i najočitije ujedno i jedino važno? Nije valjda kako su jezikobrižnici toliko brižni, a jezikoskrbnicima treba hljeba preko uhljeba?

Nastavimo u ime oca jezika koji će, u svojem budućem razvoju, baš kao i budućnost sama, s nama ili bez nas, naći načina kako se pobrinuti sam za sebe. A odgovor na pitanje, hoće li zakon znati pjevati kao što je prijedlog pjevao o njem, pokušajmo potražiti u nastavku niske eMHa bisera. Gdje kaže:

„Zakonska regulacija službene i javne uporabe hrvatskoga jezika u pravnom je sustavu komplementarna sa Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina“.

Čemu, osim političkom poentiranju, treba ova stavka?

Da vidimo: ukoliko jezična, ili bilo koja druga manjina, u svojim pravima, obvezama, djelovanjima… je komplementarna s bilo kojom jezičnom ili bilo kojom drugom manjinom, tada ne može biti riječi o većinama i manjinama nego o komplementarnim zajednicama. Ili, u hijerarhiziranom sustavu postojanje kojega detektiranje manjina, bez obzira na tretman i ishod implicira, riječ može biti ili samo o većinama ili samo o manjinama i to po načelu (uzajamne) komplementarnosti.

Sama ova rečenica o deklarativnoj dobrohotnosti zakonske regulacije jezika volontira slabosti cijele jezične finalne solucije u nastajanju, jer svoju nepotrebnost pokušava legitimirati pozivajući se na opravdano zaštitarski (onaj koji manjinu štiti od većine) odnos kojega svaka normirana i time jedina normalna kultura ima prema manjinama, odnosno, ovako gledano anomalijama. A ima jer manjinu treba štititi od većine. A zašto bi istom „zakonskom regulacijom“ kojom se jamče prava manjina, osiguravala prava većine? U ovakvom su suodnosu ‘manjina’ i ‘većina’ izjednačene. I od koga se to, pozivajući se na, ovdje i na nju primjenjiva, manjinska prava, jedina istinska manjina koja sebe vidi kao neprikosnovenu većinu štiti?

Nije valjda da se njih par istih opravdava što po ne znam koji put grozničavo nastoji normirati jezik, a još manje je valjda to što radi, barem u primozgu svjesna kako radi nešto supstancijalno minorno, nešto bespotrebno i beskorisno — nešto što, poznajući većinske navike što većine što manjine, neće zaživjeti nikad. Najprije neće jer je suvišno, a onda neće iz navike. I, ne znam u čijoj se dobrohotnoj i za jezik, koji je supstrat bića, zaista ‘zabrinutoj’ glavi može roditi ideja da njih, recimo 5, nama kojih je više od 5, nameću okvir života u jeziku i života jezika? Jedino nekome kome je ‘kuća bitka’ pretijesna, a zanima ga okućnica dobitka!

Priča se nastavlja

„U svojoj je ukupnosti i cjelovitosti hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture te se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj“.

Iako ne znam koja je razlika između ukupnosti i cjelovitosti ičega, a nekmoli jezika pitam se onako laički: ako je hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture i ako se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj, smijem li ja isti taj jezik upotrebljavati i u privatnom životu ili sam nedvosmisleno upućen na ča ili kaj varijantu?

Ovakve ideje i prijedlozi posebno jasnom čine nepotrebnost ovakvog dokumenta; jer, ako je osigurano prevođenje ili tumačenje s hrvatskog tek tada bi logično bilo da govornici hrvatskog jezika koji se nađu „u međunarodnom okružju, u službenim i protokolarnim situacijama“ govore isključivo hrvatskim jezikom ili je kamarila stranački pripuštenih prevoditelja s Hrvatskog Do Zakona, još jedna ekipa nepotrebnih sinekuraca koji prate naše političare, u što ne vjerujem, jer ako su naši političari u stanju reći „D dej after jestrdej“ (Jadranka Kosor) ili „piplmasttrastas, tenkju (Ingrid Antičević).

Njima ne da treba prevoditelj; nasušno im je potrebna gorska služba delfskih divokoza koje će ih odvesti kod Pitije… ali, ako već imaju prevoditelje, neka ne govore u pravilu hrvatski… neka govore hrvatski! U suprotnom, faza X: ali tome, kao što smo se već u nekoliko navrata, čitajući ovaj dokument uvjerili, ne treba nikakav pravni temelj. Treba samo opravdanje da se mrčio papir da bi se oslobodila unaprijed oslobođena sredstva kojima bi se financiralo još jedno u nizu nepotrebnih i jalovih tijela naše ionako disfunkcionalne i time upitno potrebne administracije.

O lektorima

„Kako bi se u službenoj uporabi osigurala terminološka ujednačenost i standardizacija hrvatskoga jezika, lektori se u svome radu trebaju voditi odredbama ovoga Zakona, kao i odredbama drugih zakona o uporabi hrvatskoga jezika ako one nisu protivne odredbama ovoga Zakona“.

Točka 3 konačno ulazi u sferu preko ruba pameti: jer, što točno znači kako se lektori u svome radu trebaju voditi odredbama ovoga Zakona, kao i odredbama drugih zakona o uporabi hrvatskoga jezika ako one nisu protivne odredbama ovoga Zakona? Je li ovaj zakon nad-zakon zakonima o jeziku koji već postoje (ako jesu, gdje su?) i koji bi to zakoni o jeziku bili zakoni koji se zakonski protive ovom zakonu o jeziku – zakonu koji još nije ni prošao javnu raspravu a već je uručen vrhuški? I to ravno iz Marice ustaške? Ili, ako postoje zakoni koji su u potpunosti u skladu s ovim zakonom kojega Matičari predlažu, čemu onda ovaj zakon? Kako bi rekao kako su drugi zakoni o uporabi hrvatskoga jezika koji nisu protivni odredbama ovoga Zakona u skladu s ovim zakonom?

Još nebuloza

„Kako bi se osigurala terminološka ujednačenost hrvatskoga jezika u službenim dokumentima na nacionalnoj i europskoj razini, lektori u tijelima državne vlasti i državne uprave sustavno izvješćuju Institut za hrvatski jezik i Vijeće za hrvatski jezik iz članka 17. ovoga Zakona o terminološkim nedoumicama ili leksičkim prazninama u hrvatskom jeziku koje se odnose na nove pojmove iz njihova djelokruga“.

Znači li to kako nam je pored svih lektora potrebna i institucija Nadlektora? Ured Velikog Inkvizitora Jezika? Ili ne, možda pucam previsoko, možda je ovo samo mjesto na kojemu je ono Vijeće koje će se našim parama osnovati ipak našlo načina kako opravdati lukrativni honorar?! Zamišljam scenarij u kojemu će do Velikog Vijeća mjesečno doći jedna do tri riječi. Nestori će zaprimiti termin. Mućkati će glavama otečenima od težine misli… i naplatiti od nas, poreznih obveznika, prema njihovom zaštitarskom uvjerenju, svoje nasušno potrebne usluge.

Terenska nastava

Da ne razočaram temeljne zahtjeve Bolonjske reforme, posvetit ću se terenskoj nastavi:

„Javne obavijesti i promidžbene poruke u govornom, pisanom (tiskanom ili rukopisnom) ili elektroničkom obliku donose se na hrvatskom jeziku“.

Ovdje ste matično u pravu, jer to kako se javne obavijesti pišu isključivo na hrvatskom jeziku godinama je slučaj posvuda, čak i u nerazminiranim potencijalnim poljima smrti ili opetovano (ne)razminiranim područjima RH gdje, bez obzira na priljev govornika drugih jezika, pogotovo za turističke sezone, na ulazu u neobrađena minska polja isključivo na hrvatskom piše: OPREZ MINE?

„Nastavni predmet Hrvatski jezik u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju ostvaruje se tako da je u svakom razredu barem polovina njegova sadržaja izravno usmjerena na jezične teme, primjerice: usmenom i pismenom izražavanju, slušanju i govorenju, čitanju i pisanju, uključujući pravopis i pravogovor na hrvatskom standardnom jeziku, njegovim stilovima, gramatici, njegovoj književnoj i prevoditeljskoj uporabi, rječniku, povijesti i hrvatskim narječnim idiomima“.

Kada se već Marica ustaška brine za stilove i hrvatske narječne idiome, možda je na vidiku i kazna. Ne Velikom Vijeću daleko milija, financijska, već u vidu prisilnog-dobrotvornog rada – neka se svakoga tko se narječno krivogovorom ogriješi o pravogovor osudi na dragovoljni rad u kojemu bi pod paskom Vijećnika gradili narječni Most na rijeci Kaj na kojemu bi, kada ga sagrade, zabranili bilo kakav saobraćaj odnosno prometovanje. Za vrijeme gradnje logoraše neka čuva:

„Vijeće za hrvatski jezik koje je savjetodavno tijelo koje osniva Vlada i čiji je rad usmjeren na zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika.“

Hm, dok sam još na slobodi, slobodno se smijem pitati je li ovdje riječ o jeziku, ili o, ne znam, Velebitskoj degeniji, Sredozemnoj medvjedici ili pak mladici veprine pa ih netko za to certificiran mora štititi, njegovati, razvijati… A ako to čini kolektivno tijelo koje je savjetodavno, legitimno je pitati koje su konzekvence, odnosno koji su sadržajni, pragmatični, utilitarni, pravni… dosezi savjeta i, što je puno bliže istini ove nakane: koliki je honorar za savjet koji je nepatvoreni, primordijalni, iskonski krik poštenog/e Hrvatića/ćice koji/a radi na očuvanju hrv. jezika i identiteta? Pošto, dakle, savjet? Jer, osim savjetodavnu, koju drugu svrhu, cilj, nadležnost… ovlaštenje ima Vijećnik/ca za hrvatski jezik? Dobro to na rijeci Kaj, ali inače?

Da Veliki Vijećnik neće biti sam jamči ovo:

„Sjedište Vijeća je u Institutu za hrvatski jezik koji za Vijeće obavlja administrativne, stručne, tehničke i pravne poslove.“

Osim što Vijećniku radi društvo kako ne bi prolupao od samoće, pitam se, ako Institut za Vijeće obavlja administrativne, stručne, tehničke i pravne poslove što radi Vijeće? Joj, oprostite, sjetila sam se: daje savjete. Dakle, ipak ima smisla: ljudi zaposleni u Institutu za jezik za istu će plaću raditi više kako bi Vijećnici ubirali honorare izmišljajući savjete?

Alarmantna situacija

I naposljetku slijedi ultimativni dokaz kako je Marica ustaška paradigmatska institucija za razvoj i očuvanje misli na prijelazu s dvadesetog na devetnaesto stoljeće.

Šalu nastranu, ovo je alarmantno. Dakle, svi drugi, ne-članovi, su izuzeti od svjesne i osviještene uporabe hrvatskog jezika. Ovo je jednostavno nerazvijena misao kojoj je ideja prelaska s dvadesetog na devetnaesto stoljeće nesmotreno upućeni kompliment; no, obzirom na to od koga dolazi, drugo nije ni za očekivati. Iako se ne slažem s ovim pred-preporodnim bedastoćama, kad su već tu prevoditelji, zašto nema nikoga iz Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika? Gdje su novinari, profesori, udruge i institucije koje se bave umjetnošću, medijima, nastavom? Jesu li kolegice i kolege iz sveučilišnih knjižnica u gradovima izvan Zagreba prekomjerno glupe/i ili središnjici provincijalno ružne/i kako bi ih se uvrstilo u Veliku četrnaestorku?

Ili, što je po meni još važnije, ako smo svi koji smo građani i građanke Republike Hrvatske govornici i govornice hrvatskog jezika; ako na njemu komuniciramo, bez obzira na tip obrazovanja, struku, ceh… gdje su predstavnici električara, vodoinstalatera, trgovaca, policije, ribara, informatičara, influencera (za ovo bolje da nema hrvatske riječi makar ona bila i javnomijenjari/kinje)… Zaista pred-preporodno, ali kad se pročita, vidi se kako smo se, ako nam se ovako misao zaglavila, zaludu preporađali.

Praksa samoupravne sinekur(ij)e

Djelokrug Vijeća, kao savjetodavnoga tijela Vlade, obuhvaća: “skrb o hrvatskom jeziku“.

Što sve potpada pod skrb? Dojenje? Mijenjanje pelena? Poj o rodu kao uspavanka? Džeparac? Ili kolonizacija živog entiteta kao što je to jezik, jer jedna od ključnih riječi koju su kolonizatori rabili ne bi li opravdali kolonijalnu intervenciju nad koloniziranima bila je baš skrb. Sovjetski okupatori koji su za vrijeme Hladnog rata, tenkovima ulazili u istočnoeuropske i srednjeeuropske zemlje bili su uvjereni kako skrbe o Mađarima, Česima, Poljacima, baš kao što sada Rusi misli kako njihova vojska i paravojska skrbi o Ukrajincima!

Ali, bit će kako ovdje ipak nije riječ o ovakvom tipu skrbi, jer odmah nakon skrbi i promicanja ide zaštita koja se ponaša na način vlastita pitanja:

„pitanja zaštite bogatstva hrvatskoga jezika, raznolikosti narječnih idioma te njihova specifična funkcionalna uporaba“.

Zaštita je dobra jer nas štiti, ali u ovom slučaju legitimno je pitati: Kako se to i tko je točno pozvan štititi ne jezik nego, kaže: bogatstvo jezika? Čini li se to tako kako ga se normira i petrificira i obnavlja novotvorbama koje ne trebaju biti nužno u skladu s vremenom, jer je bitno kako su nepatvoreno hrvatske. I kako se to bogatstvo jezika štiti? Tako da, kad se jezik obogati pa je dovoljno bogat, pa ga se zaključa kako se bogatstvo ne bi rasipalo? Što sa fazom bogaćenja? Kako se nešto može (o)bogatiti pod paskom? Ne misle valjda blagajnici jezika iz ropotarnice povijesti ekshumirati plansku privredu kao kontrolirani način ‘bogaćenja’ i jezik bogatiti uravnilovkom? Pa kad zaškripi, stabilizacija? A dijalekte tada podijeliti na parne i neparne i ‘voziti’ ih utorkom i četvrtkom.

Aha, jezik se štiti tako što se predlaže:

„donošenje mjera za zaštitu i osiguranje slobode uporabe i poticanje razvoja hrvatskoga jezika“.

Neću pitati kako se to, osim čitanjem, pisanjem, pričanjem i učenjem potiče razvoj jezika, jer je ovo jednostavno glupa formulacija, ali još je jednom zaštita (petrificiranje?) u proturječju sa slobodom koja ne može biti slobodna ako nije slobodna, a nije slobodna dokle god je pod zaštitom, jer dok je pod zaštitom sloboda se pretvara u ‘slobodu’ koja je takva u najboljem slučaju sloboda-od… a od čega to? Od govora i jezika kao živih…? I, koje su to točno mjere zaštite jednog slobodnog jezika: Globe? Stajanje u kutu? Robija? Društveno koristan rad? Ako kao slobodan korisnik slobodnog jezika u javnosti kažem oćale ili cvike što će mi se dogoditi? I kako su mjere zaštite u skladu s „osiguravanjem slobode uporabe i poticanjem razvoja“… jezika po zaštitnim mjerama?

Ne znam pa se prebacujem na nešto što ima veze: s fore navedenim

„Ovim se člankom definira odgovornost Vlade za zaštitu hrvatskoga jezika, njegov razvoj i slobodu uporabe.“

Dakle, Vlada Republike Hrvatske je odgovorna za cjelokupno neonacističko, točnije neoustaško zadiranje u jezik koje traje zadnje 33 godine. Vlada je kriva i za 70 ubijenih pripadnika dalmatske nacionalnosti, jer se nije obračunala s neoustašama na vrijeme. Ovaj zakon je nakaradna smijurija i commedia dell'arte u vrijeme robota humanoida i povratka čovjeka u svemirska istraživanja.

Nisu stari ljudi bili glupi kada su rekli kako nesposlen pop jariće krsti. Isto je i s našom Vladom: umjesto razvoja ekonomskih odnosa, da 48% Dalmacije koja živi ispod razine apsolutne gladi ima što za jesti, Vlada se bavi pizdarijama i uhljebljivanjem nesposobnih i podobnih te širi mržnju i netoleranciju prema svim i svakome tko nije ustaške crne krvi.