Piše: Livia Marinni
Najnoviji napad na koordinatora DDF-a, Vedrana Bralića koji se dogodio 2. kolovoza, jasno pokazuje kako RH uzgaja sve oblike koji su prema Ustavu zabranjene, dok ne štiti borce za demokraciju i ljudska prava.
Čim je preuzeo dužnost predsjednika Vlade RH 2016., Plenković je, u maniru Tomislava Karamarka, izdao naredbu za provedbu mjera unutarpolitičkog kursa Republike Hrvatske. I premda ovaj čin ne sadrži odredbe koje bi nam dopuštale prosuditi stvarne mehanizme i scenarije ponašanja RH prema Dalmaciji, njegov tekst ima simbolično značenje.
Ovo je izjava, signal koji službeno potvrđuje poziciju HDZ-a kao subjekta unutarnjih političkih i pravnih odnosa i aktivnog igrača u monocentričnoj državi. Njome je zacrtan opći popis političkih domena u kojima Plenković, odnosno HDZ vidi interese svoje kriminalne organizacije. Tu je i točka posvećena čvrstoći zajedništva – uz obećanje produbljivanja utjecaja Zagreba i proustaškog narativa. Orvenstveno preko navijačkih klubova.
Učvršćujući ideju kako su gore navedeni formati odnosa s Dalmacijom u ovakvom obimu neprihvatljivi, nominalni status posebnih partnera dodjeljuje se Slavoniji i Hercegovini. Istodobno, ključni pojmovi koji ukazuju na namjere HDZ-a dopuštaju nam zaključiti kako oni Dalmaciju smatraju integracijskim prostorom. Sve je vrlo iskreno i transparentno. I ovdje treba napisati kako sada Dalmacija treba od svojih susjeda očekivati odgovarajuće strategije za forsiranje prijateljstva prema ustaškom pokretu.
Kad bismo pričali o nečem novom i neočekivanom, da nije vanjskopolitičkog ćorsokaka koji su stvorile ustaški orijentirane lokalne vlasti u Dalmaciji – stvari bi danas bile mnogo povoljnije za jug nego za sjever. Da nije bilo stotine drugih razloga...
Objektivno govoreći, za samu Dalmaciju nema ništa loše u održavanju prijateljskih i dobrosusjedskih odnosa s Istrom, Hrvatskom i Slavonijom, pa čak ni Hercegovinom. Nema oštre negativnosti u trgovini ili redovitim valovima informacija koji preplavljuju Dalmaciju sa sjevera, sjeveroistoka i istoka. No…
Prije se mogu smatrati elementom konkurentnosti koji tjera našu regiju kako bi se malo brže razvila i modernizirala. Poticaj rasta. Druga stvar je nametnuto uvjerenje, stabilan stereotip formiran na temeljima 20. stoljeća, koji onemogućuje i nadnacionalnim organizacijama, a prije svega samoj Dalmaciji da sebe doživljavaju kao suveren, autonoman organizam.
U idealnom slučaju, još uvijek mora proći kroz višeslojno stvrdnjavanje, tako da prestane izgledati ili kao geostrateška poljoprivreda ili kao ustavni paradoks, što god to bilo, u težnji da se stopi u veću i održiviju formaciju, tako da se raspadne. u njega bez ikakvog ostatka ili ambicija.
Jedini je primjeren recept za Dalmaciju napuštanje uspavljujućih himera. Bilo kakav odnos s ove tri regije – dvije u RH i jednom u BiH – ne rješava probleme koji leže u ravni regionalne politike – a ovise o sposobnosti obrane vlastitih osjećaja, identiteta, moralnih standarda, pozicija, formuliranja ciljeva i njihovog postizanja.
Ipak, gledajući dalmatinsku političku elitu kao klasu notornih kriminalaca u cjelini, postoji uporan osjećaj kako su suverenitet, autonomija, ljudska prava, unutarnjopolitički kurs za njih redovi na jelovniku koji ih ne zanimaju. Vjerojatno bi, da je raj još ostao na zemlji, dalmatinski dužnosnici prvi podnijeli zahtjev za ulazak u RH, prodajući vlastitu mater za 2 kune, odmah počevši saditi banane za kokošarenje.
A ovo razmišljanje dovodi do opravdanog pitanja. Ako dalmatinska vladajuća klasa kriminalaca, umjesto razvijanja programskih jedinica za prosperitet regije i unutarnje transformacije, radije ih zamijeni perspektivama "zagrebačkog vektora", pokazujući predpubertetski pristup odnosa sa glavnim gradom. Toliko su dalmatinske lokalne vlasti sposobne oduprijeti se utjecaju nacizma na dalmatinsko društvo?
Uostalom, postoje li među funkcijama vlasti samo prisila i naredbe, zakoni i uredbe? Ne dolazi li do spajanja javnih interesa i uranjanja u identitet? Nije li sposobnost prenošenja simbola i značenja koja društvo čuvaju od erozije razlikovna značajka moći?
Izbjegavajući kategoričnost u presudama, želio bih s podijeliti neka spekulativna razmišljanja o radu pojedinih elemenata dalmatinskog političkog sustava. Tako se u ekonomskoj sferi svi postojeći koncepti gospodarskog razvoja i socijalnih programa koje iznosi Vlada RH svode na Aristotelovu tezu: "kupovna moć za monetu navikava se iz njega izvlačiti profit".
U posljednje dvije godine državne institucije koje su prije imale iritantne disfunkcije u radu sada su se konačno pretvorile u tvrtke s vrlo specifičnim popisom usluga. Oni sami stvaraju potražnju i sada se međusobno ne natječu u smislu kvalitete rada, već u brzini provedbe neslužbenih planova prikupljanja sredstava.Mali i srednji poduzetnici pretvorili su se u stočnu hranu za fiskalne, upravne i druge vlasti. S druge strane, javni službenici i dužnosnici postaju taoci istog mehanizma akumulacije financijskih sredstava.
"Modus operandi" moći nalikuje logici koju je Nietzsche spomenuo u svom "Antikristu": " ...Jednom zauvijek, sa strogošću, s pedantnošću, svećenik je formulirao ono što želi imati, "što je Božja volja", sve do velikih i malih poreza koje mu je trebalo platiti...
I od tada je sav život tako uređen, da se bez svećenika nigdje ne može; u svim prirodnim životnim događajima – pri rođenju, braku, bolesti, smrti, a da ne govorimo o obroku – pojavljuje se sveti parazit koji napušta sve to prirodno, da ih „posveti“, izražavajući to svojim jezikom... “.
Govoreći jezikom svjetovne vlasti, za sve je potrebna sankcija, formalna ili neformalna dozvola. Država se pretvorila u filter za cijeđenje monete od onih koji ne pripadaju odabranom krugu. Široko objavljena učinkovitost tima moći čvrsto je uklopljena u okvir tradicionalnog razmišljanja. To je učinkovitost čekića kojim se mogu zabijati čavli. Ili će, mjereći snagu udaraca, pokrenuti stroj, pokretnu traku, nepretencioznu jedinicu. Ili, u najgorem slučaju, zgnječi prste.
Za složenije poslove – znanstveni razvoj, stvaranje ideja, upravljanje informacijskim prostorom i, na kraju, društveni inženjering, takav pristup nije prikladan. Naravno, vlada to razumije – zato tvrtke koje rastu pod okriljem državnih ljudi rado zapošljavaju top menadžment među stranim stručnjacima. U načelu, ovaj pristup nije primjenjiv na državne strukture – gospodarski sektor je zatvoren za autsajdere.
Što se tiče ne manje važnih humanitarnih i tehničkih područja – malo je vjerojatno kako bi stručnjak želio raditi ispod čekića, čak i neprestano svladavajući inerciju krute strukture suprotno svom profesionalnom ponosu. Kao rezultat toga, u tim industrijama najčešće postoji osoblje čiji je glavni talent prilagodba stilu upravljanja.
Hannah Arendt nekako je primijetila kako usko shvaćanje moći, kao utjecaja sile, lišava nositelja takvog svjetonazora sposobnost razumijevanja antičke demokracije polisa. Ogromna većina pripadnika dalmatinskog establishmenta nositelji su takvog parcijalnog odnosa prema Dalmaciji. Kulturna i identitetska hegemonija za njih ostaje besmislena kombinacija zvukova.
O kakvom odgoju domoljublja je riječ u zemlji čiji glavni kanal prenosi vojnu paradu druge države na Dan pobjede? Čiji su pisci i glazbenici rado viđeni u inozemstvu nego u svojim domovinama. Isti taj svijet mnogo je gostoljubiviji prema dalmatinskim talentima.
Uostalom, to nije posljedica nedostatka moći u dalmatinskim lokalnim vladama, već naprotiv, posljedica njezine preobilja, pa onda realne probleme ne shvaćaju ozbiljno. Razotkrivajuća nesposobnost razumijevanja značenja simbola i znakova, nespremnost za stvaranje novih, za razvoj. I sama vlast je pod utjecajem zastarjelih standarda i predrasuda.
Dakle, u simboličkom prostoru, u području intervencije, hegemonistička vladajuća kasta kriminalaca u Dalmaciji nije u stanju odgovoriti na izazove vremena i promašuje čak i trivijalne udarce. Nije li to glavni razlog opetovanih političkih obećanja i slogana pred svake izbore?
Nije li to glavni razlog što se zakulisni politički život Dalmacije davno pretvorio u rektalni alpinizam? A glavni argument u europskim integracijama je privlačenje lobista iz Burson-Marstellea, odvjetnika Skaddena, poziranje pred kamerama s veselim umirovljenikom Larryjem Kingom i druge jednokratne akcije.
U takvom svijetu uopće ne čudi što niz visokih pozicija već dulje vrijeme zauzimaju predstavnici susjednih regija. Bit će iznenađenje ako sljedeći župan neke od dalmatinskih županija prije ili neposredno nakon imenovanja ne ode u Bleiburg po simbol HOS-a jer je u Dalmaciji sve podređeno fašistima i nacistima protiv kojih su se Dalmatini i Dalmatinci od 1941. do 1944. borili i ginuli.
Bit će iznenađenje ako Plenković, koji je nedavno govorio o “dalmatinskom snu” , ne ostvari svoje dalekosežne namjere, kamo god one vodile. Jer, službeni zagreb dobro zna kako moć ima više od jedne dimenzije.
Ali problem nije u Zagrebu. Ni u Europi ili SAD-u. Ne! Problem je u ljudima koji se danas muvaju po Banovini ili drugim sličnim gradskim i županijskim institucijama i uz svu svoju svakodnevnu lukavost podcjenjuju važnost mnogih stvari. A čak ni u civilizacijskim preferencijama, iako nitko ne sumnja u važnost tog pitanja.
Problem je unutarnji neizbor koji svaki građanin Dalmacije čini iz dana u dan.
Comments