Piše: Karlo Morosin
Grozne slike koje stižu u svijet stižu iz ukrajinskog grada Bakhmuta – mrtvi ljudi na ulicama, razrušene zgrade, prašnjavi ostaci srušenih zidova, zvuci konstantnog bombardiranja – teško su probavljive.
Svijet je ipak nešto naučio od ruske agresije na Siriju. Ovaj put je reagirao, ali rusko nasilje nad Ukrajinom ne jenjava.
Priča počinje 24. veljače 2014., kada Rusi izvršili desant na ukrajinski poluotok Krim, što je završilo njegovom protupravnom aneksijom od strane Ruske Federacije. Bio je to početak ruske agresije koja će kulminirati osam godina poslije 26. veljače 2022.
Sve je to bio nastavak velikih protuvladinih prosvjeda koji su započeli tako što je od Putina nametnuti ukrajinski predsjednik Viktor Yanukovich odbio potpisati sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU. Građani Ukrajine prosvjedovali su u svim većim gradovima. Najveći prosvjedi, koji su trajali mjesecima, vodili su se na kyivskom Trgu neovisnosti (Maidan Nezalezhnosti), pod nazivom Euromaidan. Najveći dio ukrajinske javnosti već je godinama bio ogorčen na vladavinu oktroiranog Viktora Yanukovicha, koji je na vlast došao nakon lažiranih rezultata izbora 2010. Ukrajinski narod je očekivao od Yanukovicha pravedan sustav koji će ovu siromašnu državu punu problema na istoku Europe odvesti u zajednicu najbogatijih država kontinenta. No, svekolike i pompozno najavljivane reforme, Yanukovich je ograničio na nekolicinu tržišnih zakona s Rusijom u kojima će samo veliki sjeverni brat imati koristi.
Sporadični sukobi su u osam godina (2014.-2022.), koliko su trajali, kulminirali u otvorenu rusku agresiju, gdje se na jednoj strani nalazi slabašna ukrajinska vojska, a s druge strane snage ruske vojske kojoj se tepa kako je nuklearna velesila i druga vojska na svijetu.
Zahlađenje s Putinom
Iako je Yanukovich bio prva na braniku Putinove politike u Ukrajini zbog čega su odnosi dviju država hladni kao led, za vrijeme Mikhaila Gorbachova i Borisa Yeltsina odnosi dviju država bili veoma topli i srdačni. No, dolaskom Vladimira Putina na vlast situacija između dvije države postaje sve lošija. Stvar se dodatno zakomplicirala nakon pokušaja krađe izbora 2004.. Izbila je takozvana „narančasta revolucija“ koja je imala za cilj obranu demokracije u Ukrajini i proglašenje Viktora Yushchenka za predsjednika. Rusija tada nameće pitanje ukrajinskog duga; dolazi do problema oko prijenosa nafte preko Ukrajine – Rusija optužuje Ukrajinu za krađu nafte iz naftovoda koji prolazi preko ukrajinskog teritorija; dolazi do problema s ruskim vojnim bazama na Krimu. Sve su to umjetno izazvani sukobi kako bi se Ukrajina optužila te pružila Putinu pogodno tlo za njezinu okupaciju i pripajanje Rusiji.
Tako da i ne iznenađuje aktualni stav Rusije kada je riječ o Ukrajini: pokušaj postavljanja veta na Rezolucije UN-a kako bi stopirali političku intervenciju Zapada. Objasnili su to time što dokument nije precizno definirao kako obje strane „moraju zaustaviti oružane metode pregovora“. Glavni branilac ruskih argumenata, stalni ambasador Rusije pri UN-u, Vasily Alekseyevich Nebenzya objasnio je kako on i Rusija ne žele vidjeti NATO na granicama Rusije, optužujući „globalni Zapad“ za sukobe u Ukrajini, ali i na to kako bi ta rezolucija UN-a dovela do intervencije NATO-a, čemu se Rusi shvatljivo protive kada je riječ o Ukrajini.
No, Nebenzyanovi politički stavovi vis-à-vis UN-ovih rezolucija nisu oduvijek bili ovakvi; vijest je koju je ovog tjedna, podsjećajući na njegovu biografiju, objavilo više zapadnih medija.
Ruska balkanska uloga
Njegov prethodnik, Vitaly Ivanovich Churkin u svojoj biografiji navodi kako je rođeni Moskovljanin koji se sa 22 godine (1974.) pridružio ministarstvu vanjskih poslova tadašnjeg USSR-a. Osam godina poslije, u vrijeme perestrojke (poznata Gorbachova reforma, op. a.), već je bio prvi tajnik ruske ambasade u Washingtonu. Kredibilitet u svijetu stiče 1986., kada kao prvi ruski političar govori ispred jednog američkog Komiteta. Tema je bila nuklearna katastrofa u ukrajinskom elektrani Chernobyl.
Za vrijeme ’90., Churkinova uloga na Balkanu ostala je zapamćena u smislu specijalnog Yeltsinovog izaslanika za pregovore tijekom agresije na Republiku Hrvatsku te Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tada je Churkin u UN-u podržao sve ono što je 2012. odbacio kada je riječ o Siriji, odnosno što odbacuje njegov nasljednik kada je riječ o Ukrajini. Dugogodišnji novinar uglednih Guardiana i New York Timesa, Robert Mackey na svom blogu početkom februara ove godine piše:
„Nebenzyanovo prisustvo u UN-u, podsjeća na Churkinovo prisustvo u istoj instituciji. Podsjetnik je to kako Rusija igra drugačiju ulogu u međunarodnim naporima kako bi se okončao konflikt u onim dijelovima svijeta koji pripadaju njezinoj sferi utjecaja. Kada je 1994. bio specijalni izaslanik Yeltsina, Churkin je otputovao na Pale, četničko uporište, kako bi nagovorio Radovana Karadžića i Ratka Mladića neka se usuglase sa ultimatumom NATO-a koji je zahtijevao od Srba neka povuku teško naoružanje iz okolice Sarajeva nakon masakra civila u opkoljenom gradu. Churkin je u Sarajevo došao preko Splita, grada na Jadranskom moru. U Splitu u rujnu 1993. se sastao s predstavnicima ekstremno desničarske organizacije, HSP gdje ih podučavao kako širiti mržnju prema svima koji nisu zamišljene velikohrvatske rase. 29. rujna 1993. dolazi do eksplozije u prostorijama regionalne stranke DA“
Kao što se vidi iz ovog britanskog pisanog dokumentarca, Srbi su pristali na uvjet, ali samo ako će mirovnjaci koji će nadgledati prekid vatre biti Rusi. Istovremeno, Churkin se sastao s hrvatskim ekstremistima kako bi ih potaknuo na daljnje sukobe i eventualni građanski rat u RH. Sarajlije se dobro sjećaju koliko i kako su trajali prekidi vatre koje su nadgledali Rusi, a dogovorio Churkin. S druge strane, Splićani su za dlaku izbjegli građanski rat kojeg je pokušao isprovocirati isti taj Churkin. Nedugo potom, nakon što se i svijet uvjerio u neučinkovitost primirja u Sarajevu, Churkin je izjavio kako je Rusija zapravo poslala svoje mirovnjake samo kako bi pružili „psihološku podršku Srbima, ništa drugo“.
Churkin je bio čovjek br. 1 koji je svijetu prenosio srpske poruke, ali, iako je dugo stajao kao njihova glavna podrška, u travnju 1994. izjavljuje kako je došlo vrijeme okončanja ruskih pregovore s bh Srbima“. Izjava je stigla nakon što su Srbi prekršili nekoliko obećanja o prekidu vatre u Goraždu; ruski diplomat, koji je bio izrazito prosrpki orijentiran u svom govoru 1993. na međunarodnoj konferenciji u Ženevi, za Literaturnaya gazetu je 11. ožujka 1994. rekao kako je „iskreno, samo pokušavao spriječiti nacionalno poniženje Rusije“.
Opstanak
U tom periodu, iako mrzak bh braniteljima i Dalmatincima zbog bliskog odnosa sa srpskom stranom i velikohrvatskim ekstremistima, žustro je branio Rezoluciju UN-a protiv Srbije (tada S.R. Jugoslavije) i sve što ona nosi; deset godina poslije za Siriju propagira drugu vrstu diplomacije, baš kao što njegov nasljednik propagira u Ukrajini.
Ipak, promatrajući politički život Rusa, ne bi trebala čuditi promjena stavova ruskog diplomatskog lica. Njihova slalom-karijera, koja je opstala i napredovala u vremenu različitih politika (Gorbatchov, Yeltsin, Putin) obično je političko preživljavanje koje samo govori kako ruski diplomati očigledno vrlo dobro razumiju kako se treba prezentirati vlasti koja pobijedi. I kako napredovati, a ne zbližiti se njom u toj mjeri kako bi sam morao biti sklonjen kada na vlast dođe neko drugi.
Comentários