Piše: Daniel Remanni
Promjena vlasti 2015. vidno je, koliko i zlonamjerno, ojačala je snage radikalne unitarističko-centralističke i ultranacionalističke stranke ekstremne desnice, inače već 34 godine veoma utjecajne u našem društvu.
Ona je, očevidno, u cijeloj državi, a ne slučajno ili posebno u Dalmaciji, ohrabrila njihovo napadno prisustvo i raspojasano pustošenje po političkoj javnoj sceni. Ta bitna promjena potakla je, ne samo već ostvarene ili potencijalne promjene odnosa političkih snaga u institucijama vlasti i javnom sektoru u cjelini, nego i upadljivo proturječan razvoj svih političkih odnosa u Republici Hrvatskoj.
Izgleda zaista paradoksalno, koliko je i nesumnjivo točno: velikohrvatske, nacional-centralističke i croatošovinističke, a – podrazumijeva se – i antidalmatske i antidalmatinske političke stranke i društvene snage, koje su po svom određenju od raspada druge Jugoslavije do „pobjede“ na izborima 2015., bile nesavladivi glavni kočničari europeizacije i modernizacije Republike Hrvatske – po diktatu sudbonosnih objektivnih okolnosti, odnosno – u strahu od trajnog gubitka egzistencijalne, dakle europejske perspektive Republike Hrvatske kao jedine i stoga neupitne političke alternative povijesnoj slijepoj ulici u državi koju baš te snage sunovratile – neočekivano su se, odmah po preuzimanju vlasti, energično poduhvatile rješavanja odnosa Republike Hrvatske s nepostojećom državom Herceg-Bosnom!
Taj realpolitički paradoks, i bar prividno jedinstveni apsurd, za najuočljiviju posljedicu ima teške sukobe unutar desetljećima prije svega idejno, pa i politički i akcijsko kompaktnog bloka povijesne hrvatske turbo-desnice, okupljene oko glavnog cilja: transformacije druge Jugoslavije u Croatoslaviju, odnosno – stvaranja Velike Hrvatske kao reducirane druge Jugoslavije – s demokratskim snagama u Dalmaciji.
Ta upadljiva kontradiktornost i takav kopernikanski zaokret u politici nove koalicije na vlasti izazvali su ozbiljnu pomutnju na političkoj sceni kako u Republici Hrvatskoj kao cjelini, tako i Dalmaciji kao njezinoj regiji, kao i promjenu odnosa prije svega europskih, ali i drugih bitnih čimbenika međunarodne zajednice kako prema novoj vlasti, tako i prema novoj opoziciji. Upravo taj zaokret i politički procesi koje on neminovno potiče, kao i sve zaoštrenija ekonomska i socijalna kriza, nesavladiva bez temeljitih strukturnih reformi, provođenje korjenitih ustavnih promjena nameću kao sve izvjesniju neizbježnost, što je ohrabrujuće. Na svoj način, to potvrđuje razloge za održavanje prodalmatinske konvencije i dugoročni značaj njezinih ocjena, stavova i zalaganja. No, to ne isključuje i opasnost kako ta i takva vlast, oličena prije svega u HDZ-u, ne bi pokušala nametnuti ustavne reforme po mjeri svog retrogradnog mentalnog i idejnog sklopa i ne donese Ustav lošiji i reakcionarniji od postojećeg. To se na kraju i dogodilo protuustavnim referendumom o braku.
Jurišno antidalmatinstvo
Druga karakteristika koju ne smijemo previđati je ta što je vladajuća hrvatska politička neo-desnica, iako unutar sebe po prvi put žestoko sukobljena i razjedinjena oko načina rješavanja dalmatinskog pitanja i dalje u potpunosti jedinstvena upravo u negiranju regionalnog identiteta i političke i civilizacijske dalmatinske samosvojnosti. Ona je silovito i ne birajući sredstva nagrnula, od prvog dana svoje vlasti, na mogući politički subjektivitet i višenacionalno dalmatinsko biće, u cilju njihovog brzog zatiranja i kažnjavanja biračkog tijela zbog načina na koje je na lokalnim izborima glasalo, kao i u cilju discipliniranja i nasilnog prekomponiranja legitimno izabrane vlasti u mnogim dalmatinskim gradovima i općinama.
Na djelu je nova histerična croatocentralistička antidalmatinska medijska haranga i jeftina politička kampanja, poput one 1992./93. Naravno, i ovog puta – kao i prije 31 godine, u vrijeme famozne promjene Ustava – politički podjarena, osmišljena i akcijski orkestrirano vođena iz vrha novo-konstituirane vlasti. U funkciji te kampanje, aktualna republička vrhuška, uz očitu izdašnu podršku svete majke crkve, sračunato stvara, do fašistoidnosti ekstremne jurišničke, tobože „izvorno dalmatinske“, organizacije i ubrzano osniva nove ili pojačano mobilizira pojedine već okupirane medije: „Slobodnu Dalmaciju“, „Zadarski list“, „Šibenske novine“, „Dubrovačke novine“ i visoke institucije kulture, znanosti i obrazovanja.
Jasno je kako tom silovitom antidalmatinskom kampanjom – začinjenom nizom nedvosmisleno antidalmatinskih izjava čelnih ljudi režima i brutalno antidalmatinskih poteza vrhunskih institucija države, aktualna republička vlast, svim sredstvima politike, beskrupuloznije od svih prethodnih, nastoji dokinuti čak i onaj minimum autonomnih ovlasti i osvjedočenih konstitutivnih prava, kojima važeći Ustav lokalnim samoupravama nominalno „jamči“ njihovu, inače nebitnu, autonomiju. Uz izdašnu pomoć nacional-centralističke elite i aktivnu podršku razularenih kleronacističkih krugova i snaga, uz puno idejno-političko jedinstvo i svakodnevno akcijsko zajedničko djelovanje s njima jedino kada je riječ o dalmatinskom pitanju, kršeći pri tome elementarna načela moderne parlamentarne demokracije, ta vlast nasrće na sve legitimne institucije, od Skupštine Zajednice općina Dalmacije do DAZU-a i na kraju Splitske i Razvojne banke, na legitimno izabrana tijela vlasti u nizu dalmatinskih općina. Pritom, opasno ugrožavajući desetljećima njegovane harmonične vrijednosti na kojima je vijekovima građen dalmatinski mediteranski i europski regionalni identitet.
Uvjeren sam kako se upravo tim novim pojačanim nasrtajima na samosvojno dalmatinsko regionalno biće i ostatke njezine autonomije u razdobljima od Ilirskog doba do 1939. – koji eskaliraju unatoč iznuđenog „zaokreta“ politike – najizrazitije demonstrira stvarna antidemokratska, nacionalističko-unitaristička, antieuropska i antidalmatska, odnosno antidalmatinska priroda aktualne republičke vlasti. Očito je kako je upadljivo jačanje političkog nasilja nad Dalmacijom samo novi, još bezobzirniji produžetak dvjesto godina starog odnosa hrvatske političke elite skupljene u Zagrebu prema Dalmaciji, kao postojano i nemilosrdno ekonomski zacrtanom ratnom plijenu i pukoj koloniji zagrebačkog pandurskog poretka, od 1990. ustavno omogućenog i reinstaliranog antidalmatinskim promjenama Ustava.
Ali, ono što se pritom opasno previđa je činjenica kako se takvim odnosom prema Dalmaciji ubrzano nastavlja – tom promjenom Ustava započeto – nezaustavljivo srljanje Republike Hrvatske u povjesni ambis permanentne unutrašnje nestabilnosti. I, naravno, svekolikog nazadovanja Dalmacije. Time se pojačano produbljuje, do nepremostivosti i potencijalne nepomirljivosti, jaz između Dalmacije i Republike Hrvatske, koja i u novom vlastodržačkom „izdanju“ kratkovido ponovo napadno demonstrira kako ne pristaje na istinu kada je riječ o dva samosvojna povijesna, geopolitička, pravna, jezična, mentalna i druga entiteta koja danas konstituiraju Republiku Hrvatsku. I koja, unatoč dva stoljeća turbulentne povijesti, zadrto odbija razumjeti kako će dalmatinsko pitanje biti sve bolnija rak rana koja će izjedati službeni Zagreb.
Zapravo, kako se takvom slaboumnom i pandurskom antidalmatinskom politikom dalmatinsko pitanje ne ukida, nego se sve dramatičnije i sve vidljivije otvara kao najkrupnije neriješeno konstitutivno i demokratsko pitanje Republike Hrvatske, bez čijeg rješavanja – na osnovama koje su kao platformu za dogovor ponudili 150 međunarodnih stručnjaka iz oblasti upravnog prava i 150 zastupnika europarlamenta i prodalmatinske političke inicijative okupljene oko ideje Autonomne Regije Dalmacije u sastavu Republike Hrvatske.
Republika Hrvatska, to već i ptice na grani znaju, ne može postati moderna europska država dublje integrirana u EU i stožerni čimbenik mira, stabilnosti i prosperiteta na Balkanu bez dosljednog provođenja odredaba iz Ugovora o pristupanju, a u njemu stoji administrativna podjela RH na 5 regija
Yorumlar