Piše Sondra Zebić
Kada govorimo o oporavku, prvo se radi o ljudima, a zatim o ekonomiji, socijali, cestama, kućama i bolnicama. I tu nailazimo na prvi problem.
Još uvijek predstavnici vlade, stručne zajednice i poslovne zajednice nisu ušli u aktivnu raspravu o izgledima za oporavak Dalmacije i njezinu mentalnu I tehnološku modernizaciju.
Kad bi se to događalo, svi bismo pomno pratimo ovaj dijalog, zbrajali brojke, uzbuđivali se budućim razmjerima obnove, zaboravljajući kako su u središtu svakog takvog programa ljudi, sa svojim potrebama i preferencijama.
Kada govorimo o oporavku, prvo što moramo imati na umu je činjenica kako se tu radi o ljudima, a zatim o ekonomiji, socijali, cestama, kućama i bolnicama. I tu nailazimo na prvi problem.
Neću govoriti o cijeloj regiji, govorit ću o onima s kojima radim – o Dalmatinima, članovima nepriznate nacije koju službeni Zagreb svojom represijom I nasilnom asimilacijom želi izbrisati s lica zemlje. Koje je njihovo mjesto u tom procesu, kakvu im ulogu dodjeljuju predstavnici središnje vlasti, kako će lokalne zajednice surađivati s njima.
U Dalmaciji, odnosno u Republici Hrvatskoj, nažalost, ni prije toga, državna politika nije bila vrlo učinkovita kada je Dalmacija u pitanju. Nakon 30. Svibnja 1990. sve se radikalno promijenilo na štetu Dalmacije – pravila, broj publike, bit usluga.
Ako je do tada u Dalmaciji bilo oko 150.000 Dalmatina/Dalmatinaca, predviđa se kako posljednjim popisom stanovništva ta brojka smanjila na ispod 10.
Dalmaciju je u razdoblju od 1990. do 2022. je napustilo oko 650.000 ljudi. Jedni su otišli u treće zemlje, dok je većina otišla živjeti u Zagreb i druge krajeve RH. Za uzvrat u Dalmaciju se, aktivnom vladinom politikom, naselilo više stotina tisuća Hercegovaca. Tisuće Dalmatina su bili mučeni, mnogi i ubijeni.
Svi oni koji su ostali osjećaju posljedice traume i nezadovoljstvo neonacističkim režimom u Dalmaciji. Trebaju li im pomoć i nova kvaliteta usluge? Očito je tako.
Koje će biti posljedice ako ti ljudi ne dobiju učinkovitu pomoć? Povećanje socijalne napetosti u najmanju ruku! Kada o tome treba razmišljati? Sigurna sam kako danas treba misliti i djelovati! Ali, ne treba živjeti u iluziji kako će Vlada nešto učiniti, građani Dalmacije su ti koji se trebaju dignuti i djelovati!
Rat nije bio samo veliki ispit za Dalmaciju. Bila je to i velika prilika za njezinu radikalnu obnovu i modernizaciju. Konkretno, modernizacija državnog aparata, povećanje njegove učinkovitosti i uvođenje načela usmjerenosti na ljude.
Razumijem kako se svaki pojedinac bori za svoj opstanak, ulaže sve svoje resurse u osobno preživljavanje. To se odnosi i na načela osobne mentalne rehabilitacije. Ipak, glavni napori svakoga od nas trebali bi biti usmjereni na što brži povratak autonomija za 5 hrvatskih regija. Ovdje se raditi o punopravnom oporavku svake regije pojedinačno i države u cjelini. A radi se i o psihičkom oporavku – stanovnika svake regije.
Situacija će biti gora ukoliko ostanemo u najcentraliziranijem društvu u Europi. To će dovesti do još većeg vala odlazaka dalmatinskih starosjedilaca koji će biti prisiljeni pronaći svoje mjesto pod suncem negdjr drugdje. A Hercegovci, iznikli ispod kamena, će uništavati sve ono što je dalmatinski čovjek 2500 godina gradio i stvarao.
Upravo bi se iseljenici, koji su ’90. otišli iz Dalmacije, trebali početi vraćati u svoje sredine, kako bi došljake s kamena koji šire nacizam i klerofašizam mogli potisnuti, reintegrirali Dalmaciju i izgradili bolje i kvalitetnije društvo. U protivnom, socijalne napetosti će rasti!
Od 2008. DDF uporno govori o potrebi transformacije sustava interakcije vlasti i Dalmacije. Inzistira na odmicanju od paternalizma i primjeni svih vrsta antistimulativnih alata. I u pravu je kada to govori i zahtjeva.
Proučavali smo negativno dalmatinsko iskustvo, iskustvo naših zapadnih partnera, iskustvo javnih organizacija i inicijativa i pokušali objediniti sve najbolje, i što je najvažnije – najjednostavnije.
Nemamo iluzija kako će sama reintegracija Dalmacije te njen autonomni status biti učinkovit. Mnogo će ovisiti o kvaliteti daljnjih djelovanja koje će politika u suradnji s građanima odrađivati. No, iskustva drgih država i regija govore kako će jednostavnije biti jedna regija u decentraliziranoj državi nego biti rascjepkan na šest dijelova u ekstremno centraliziranoj državi.
Riječ je o tome kako sva sredstva koja jedna regija zaradi ostaje njoj, zatim o pravnim i drugim upravnim te javnim uslugama, uslugama zapošljavanja i stručnog usavršavanja, poslovnoj podršci, obradi dokumenata, medicinskoj, sportskoj i psihičkoj rehabilitaciji regije.
Kao što pokazuje praksa, takva funkcija autonomne regije uklanja do 90% svih problema njenih građana, neutralizira čak i preduvjete socijalne napetosti. Predstavnici političkih stranaka to jako dobro razumiju i spremni su realizirati ovaj projekt kada službeni Zagreb da zeleno svjetlo.
DDF razvija pilot projekt. Razvijamo plan obnove Dalmacije, njezina identiteta i shvaćanja što znači biti Dalmatinac u raznim zajednicama. Nemaju iluzija da će biti lako. No, svjesni su kako će, ako se ti problemi ne riješe danas, sutra izgubiti prednosti i dobiti nove probleme. A to se ne može dopustiti. Najmanje zbog sjećanja na naše roditelje, braću, sestre, prijatelje koji su otišli u treće zemlje.
Ono što najviše muči je činjenica kako stanovnici Dalmacije ne žele ući u ovakve projekte ne shvaćajući kako obnova Dalmacije počinje s njima!
Kommentarer