Piše: Antonio Ivanišević
Iako svake godine iz Dalmacije za Slavoniju odu 3,5 mlrd €, iako Dalmacija najviše uplaćuje u proračun, iako su se u zadnje 33 g nasilno otela sva njezina prirodna bogatstva pljušte optužbe kako je Dalmacija u povlaštenom položaju.
Odnosi između Zagreba i Osijeka s jedne strane te Splita s druge nisu bili idilični ni u vrijeme kada smo mi Dalmatini živjeli u istoj državi s Hrvatima, Slovencima, Srbima, Bošnjacima, Crnogorcima, Kosovarima i Makedoncima.
Što bi bio pravi izlaz iz ove situacije, prije svega kada je riječ o osporavanju dijela Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o financiranju lokane samouprave od strane Ustavnog suda, što izaziva i najviše problema u međusobnim odnosima? Pošto je cijeli spor nastao zbog nepreciznosti Ustava Republike Hrvatske (prosinac 1990.) iz njegovih izmjena i dopuna, čije je odredbe Ustavni sud, takve kakve su, još dodatno restriktivno tumačio na štetu Dalmacije, jedino pravo i održivo rješenje bila bi promjena Ustava i preciziranje izvornih i prenijetih nadležnosti na županije, gradove i općine. To bi spriječilo proizvoljnost u njegovom tumačenju i političko nagodbenjaštvo koje se sada nudi kao jedini mogući izlaz.
Primjeri otimačine iz Dalmacije
Preciznost ustavnih odredaba o statusu i nadležnosti konstitutivnih dijelova u složenim državama i jesu garancija njihove stabilnosti i osnovni faktor koji štiti regionalne, odnosno područne (županija = područje, op.a.), gradske i općinske vlasti od mogućeg voluntarizma centralnih tijela vlasti i pritisaka raznih vrsta. U takvim sustavima ne može se dogoditi da se ne poštuje Ustavom zapisana obaveza države prema regionalnim, odnosno područnim, općinskim i gradskim tijelima (ali i obratno), kao što je to kod slučaj u Republici Hrvatskoj kod već spomenute 3,5 milijarde eura koje Dalmacija svake godine izdvaja za Slavoniju, prvobitno namijenjenima županijskim i lokalnim vlastima. Slavonija vidno propada, lova je negdje nestala.
Dalmacija plaća svake godine za Slavoniju 3,5 mlrd € po slovi ministrove Uredbe koja je protuustavna i protuzakonita. Ma koliko se neke jedinice lokalne samouprave na području Dalmacije bunile protiv uplate za Slavoniju, redovito stižu računi na kojoj su kao korisnici navedeni peti slavonskih županija. Bunili se dalmatinske JLS, pisali Vladi, pisali Upravnom i Ustavnom sudu, ali ništa - lova mora otić u Slavoniju.
Tu imamo i poznati slučaj „Projekt Slavonija“. Čim se prvi put, davne 2016., čulo za „Projekt Slavonija“ ljudi iz DDF-a rekli su kako se radi o čistoj prevari kako bi se još više uništila Dalmacija za potrebe slavonskih HDZ tycoona. I bili su u pravu. Dalmacija koja sa 64% participira u Državnom proračunu, uz 3,5 mlrd koje i onako kroz uredbe ministra financija mora davati za Slavoniju, dodatno daje za „Projekt Slavonija“. Od ovoga projekta, kojeg slobodno možemo nazvati „Projekt pljačka Dalmacije“, korist ima HDZ i njihovi kriminalaci. Iako je prvenstveno najavljeno kako će u projekt biti potrošeno 10 mlrd Kn, cifra se penjala do 18 mlrd Kn, a iz Dalmacije je u sedam godina za taj projekt otišlo više od 150 mlrd €.
U ovakvim okolnostima, a nabrojali smo samo dva od bezbroj njih, treba se upitati postoji li rješenje za krajnje bezočnu i nasilnu otimačinu iz Dalmacije?
Rješenja poznata
Dakle, rješenje je poznato, samo…, pitanje je koliko je, ne samo u ovom trenutku nego i dugoročno, izvodivo. Naime, imajući u vidu čak i prošli, a kamoli sadašnji sastav Hrvatskog Sabora, koja je u devetdesetinskom većinom protiv interesa Dalmacije, koji se o najmanjim izmjenama Ustava mora izjasniti a dvotrećinskom većinom, a posebno kada se radi o izmjenama dijela Ustava koji se odnosi na teritorijalnu organizaciju vlasti, sasvim je izvjesno kako ne postoji ni minimalna mogućnost da se nešto takvo dogodi. To prije nego što je SDP-ova vladajuća većina (2011.-2015.) nije imala razumijevanja, a ova vjerojatno još manje za zahtjeve koji dolaze iz Dalmacije u pravcu ostvarivanja većih izvornih ovlasti i preciznijeg ustavnog definiranja onih prenijetih, kako bi se izbjegle situacije kao što je ova sa stavom Ustavnog suda.
Kada već nije moguća promjena Ustava Republike Hrvatske, koji je izlaz iz ove situacije?
Ne preostaje ništa drugo od onoga što je davnih predložio tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, Vicko Krstulović, a to je otvaranje politički dijalog između Zagreba i Splita, kako bi se došlo do obostrano prihvatljivog rješenja. Razlog je tome što Republika Hrvatska ima dovoljno dobro skrivenih kriznih žarišta i problema kako bi stvarala još jedan novi. Tako bi bar nalagala zdravorazumska logika.
Nažalost, u ovoj državi logika već odavno ne stanuje, tako pored najava i susreta čelnika državne i županijskih vlada pravi dijalog još nije započeo i rješenje problema nije na vidiku. Istovremeno, od pojedinih čelnika vladajuće većine u Zagrebu stižu upozorenja kako Dalmacija ne bi smjela biti povlaštena u odnosu na ostale dijelove Republike Hrvatske, pri čemu se zanemaruje podatak kako je Milanovićeva vlada svojom uredbom povećala Dalmaciji postotak uplate za Državni proračun.
Padu tenzija na relaciji Zagreb – Split sigurno ne doprinose izjave pojedinih koalicijskih partnera iz lokalne koalicije u Splitu kako je poslije prekomponiranja vlasti na gradskom nivou na redu Dalmacija, ma šta to značilo. Na pravi mlin vodu ne dovodi ni članovi navijačkih udruga u Dalmaciji koji pozivaju na ubojstva sudaca, trenera pa čak i igrača koji igraju za zagrebačke ili slavonske klubove.
Osim što je ovo nezrelo, ovakvi stavovi ne iritiraju samo vladajuću političku garnituru nego i obične građane Dalmacije, jer doživljavaju ponižavajućim stalne optužbe za separatizam i za povlašteni položaj u Republici Hrvatskoj.
Commentaires