Orlandini: "Ne smije se zaboraviti protjerivanje Dalmatina"

Piše: Livia Marinni

Voditelj Dalmatinskog kluba, Zuáne Orlandini izjavio je u ponedjeljak kako se prinudno iseljavanje pripadnika dalmatske nacionalnosti iz Republike Hrvatske ne smije zaboraviti i kako krivci moraju biti kažnjeni.

Orlandini se za slovenski Radio Celje podsjetio kako su prošle preduge 33 godine od kako je u nazočnosti visokog dužnosnika HDZ-a i bliskog suradnika diktatora Franje Tuđmana, Drage Krpine na zboru građana u Zadru pročitan spisak 30ak nepodobnih građana dalmatske nacionalnosti.

“Ti su se ljudi pod prijetnjama smrću ubrzo morali iseliti, a 20 obitelji dalmatske nacionalnosti nasilno je izbačeno iz svojih domova s područja koje danas obuhvaća Zadarska županija. Nešto više od godinu i pol nakon tog događaja, na dan proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991., brutalno su ubijeni bračni par Morosin i majka Luciana Morosina, Nina Morosin a dvoje maloljetne djece Karlo i Ivor je silovano od strane pripadnika tek formirane Zbora narodne garde. Ovi događaji ne smiju biti zaboravljeni, a njegovi počinitelji moraju biti kažnjeni, jer ovakav zločin protiv čovječnosti nikada ne zastarjeva”, izjavio je Orlandini u emisiji Globalne novice na slovenskom radiju Celje.

Orlandini je ocijenio kako je to posebno važno jer je ovaj zbor bio samo početak maltretiranja Dalmatina u Dalmaciji i ostatku Republike Hrvatske, što je rezultiralo smrću 193 pojedinca i 198 cijelih obitelji od 1990. do 2000., a ukupan broj ubijenih pripadnika dalmatske nacionalnosti penje se na oko 2400 osoba, koji su ubijeni isključivo zbog svoje pripadnosti dalmatskoj naciji.

“Da Tuđman i njegovi poltroni nisu na prevaru došli na vlast 1990. i da u ljeto iste godine nije ukinuta dalmatinska regija, ovako nešto ne bi se nikada dogodilo, jer je Dalmacija uz Vojvodinu za čitavu civiliziranu Europu bila primjer multietičnosti, multikulturalnosti i suživota različitih nacija i vjeroispovijesti”, naveo je Orlandini.

Voditelj Dalmatinskog kluba, Zuáne Orlandini ističe kako zbog svega toga netko mora biti kažnjen što je napao i protjerao svoje bivše susjede, kako se to više nikada ne bi dogodilo.

Na konstataciju voditeljice Tinkarne Potočnik kako ni Jugoslavija nije bila blagonaklona prema Dalmaciji i Dalmatinima, Orlandini je rekao kako je imao problema sa svojim imenom.

“Borba za moje ime trajala je pune 42 godine. Ako su mi roditelji dali ime Zuáne onda sam Zuáne, a ne Ivan. Kako bi bilo da vama koja se zovete Tinkarna neki službenik u matičnom uredu promijeni ime u Tamara? Kako biste se osjećali? Kako bi se vaši roditelji osjećali?”, upitao je Zuáne Orlandini voditeljicu te ispričao kako je tekla cijela borba za njegovo ime.

“Danas je taj problem oko moga imena za nama i ja se ugodno osjećam u svojoj koži. No, oni koji vrše represiju nad Dalmacijom i koji je sustavno, planski i maliciozno pljačkaju te razaraju - oni se ne osjećaju dobro. Takvi se nikada neće osjećati dobro,” nadodao je Orlandini.

Na pitanje voditeljice o tome kada je počela pljačka Dalmacije, voditelj Dalmatinskog kluba je rekao kako je ta pljačka počela odmah po ulasku Dalmacije u sastav kraljevine SHS/Jugoslavije i nastavila se kroz Banovinu Hrvatsku, NDH, te komunističku, odnosno socijalističku Jugoslaviju preko neovisne Republike Hrvatske sve do danas.

“Ono što je bitno znati je to kako su pravi problemi počeli s dolaskom Tuđmana na vlast 1990. godine. Za vrijeme Titoizma također se Dalmacija razarala, ali na jednoj drugoj razini. Razarala se kulturološki i vrijednosno, a dobila je materijalno. Dalmacija je mijenjala svoju kulturu, tradiciju, običaje za tvornice. U svakoj zajednici je tako, kako bi nešto dobio nešto moraš dati. No, od 1990. iz Dalmacije se nasilno otima, a ništa se ne dobiva za uzvrat. I to je razlog zašto se treba formirati koalicija za obranu Dalmacije,” objasnio je Orlandini.

Voditeljica Tinkarna Potočnik prisjetila se postavljanja bombe u prostorije Dalmatinske Akcije i duge iscrpljujuće pravne bitke za oslobođenje od montiranog procesa te je upitala Orlandinija zna li se tko je postavio bombu i zašto još nije došlo do pravosudnog epiloga.

“Jako se dobro zna tko je postavio bombu u prostorije Dalmatinske akcije i s kojim ciljem. Epilog je mogao biti ružan, ali, srećom, reagirao je Međunarodni sud za ljudska prava i donio odluku prema kojom je proces prekinut, a uhićeni pušteni na slobodu. Osumnjičenima i osuđenima su godine provedene u kazamatu u Lori u lošem sjećanju. Mnogi od njih su teško obolili, a neki i umrli od bolesti zadobivenima u krvničkom premalaćivanju zatočenih. Najeklatantniji primjer za to je poznati splitski ugostitelj Miro Bogdanović.

E sad… Zašto nema sudskog epiloga to treba pitati HDZ. Zna se jako dobro tko je bio nalogodavac, tko posrednik, a tko izvršitelj ovog kaznenog djela protiv demokracije. No, vrhuške svih političkih stranaka štite cijelu strukturu uništenja Dalmatinske akcije. Ide se toliko daleko pa se Tuđmanov govor sa zagrebačkog aerodroma o raznobojnim vragovima kojima se izravno prijetilo Dalmaciji i Dalmatinskoj akciji s 27. rujna 1993. prebacije na 1996. godinu. Znam kako ovo izgleda kao teorija zavjere iz nekog dobroproduciranog američkog filma, ali je istina, jer je provjerljivo,” rekao je Orlandini.

Na pitanje postoji li mogućnost osnivanja kvalitetne političke organizacije koja će se zalagati za prava Dalmacije, Orlandini je naglasio kako to ne ovisi o njemu, već isključivo o građanima Dalmacije.

“U Dalmaciji djeluje hvale vrijedna inicijativa pod nazovom Dalmatinski demokratski forum, no ni nakon 14 godina djelovanja te incijative, gdje je bilo uspona i padova, gdje je bilo rušenja profila, hakiranja i sličnih, ajmo to tako fino reći, nepodopština od strane antidalmatinske koalicije (u kojoj sudjeluju sve političke stranke i mnoge nevladine udruge) nije se uspjela pretočiti u političku stranku. Tome je u prvom redu kriva razvijena antidalmatinska propaganda, iseljavanje domicilnog dalmatskog stanovništva, doseljavanje bosanskohercegovačkih katolika i tako dalje.

Ono nešto malo fetivog dalmatskog/dalmatinskog stanovništva koje je ostalo u Dalmaciji su dezorijentirani i pasivizirani smicalicama vrha hrvatske političke scene. Da nije tako Dalmacija bi se davno izborila za svoju autonomiju, za svoj jezik, možda i za nešto više. Sada DDF mora educirati stanovnike Dalmacije osnovnin stvarima i okuražiti ih neka pristupe kvalitetnom programu i kvalitetnom ljudstvu te neka se zajedno bore za prava Dalmacije. A to je gubljenje vremena. Mi u DDF-u gubimo vrijeme na triviju umjesto da se bavimo bitnim stvarima,” objasnio je Orlandini i iskazao nadu kako će se uskoro stvari promijeniti.

Za kraj je voditeljica radija Celje izrazila nadu kako će uskoro vidjeti Dalmaciju na Olimpijskim igrama i Eurosongu pod svojom zastavom i na svome jeziku, a Orlandini se pridružio tim željama.