Piše: Marietta Candi
Čujem nedavno priču: cura kaže svome prijatelju: “Ako ti ovdje nije dobro – slobodno idi gdje će ti biti bolje”. Ovo je klasično nacističko načelo istjerivanja građana, koji se bore za bolje sutra, iz države. Dobro je, još ih ne trpaju u konc-logore.
Nije ovo prvi put kako se u Republici Hrvatskoj čuje ovo nacističko načelo. Sigurno ćete se sjetiti kako je u novije vrijeme ovo načeo promovirala nacistička javna štraculja i predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović. Ove je riječi govorio i Kolindin veliki politički uzor, Adolf Hitler.
Naime, Kolinda je 17. siječnja 2017. poručila svim slobodoumnim i aktivnim građanima RH ako smatraju kako im u RH nije dobro imaju slobodan izbor otići iz države.
Niti je Kolindin slučaj prvi, niti je slučaj prijateljice zadnji. Pojavljivalo se izgnanstvo kao politički čin ekstremne desnice i u srednjem vijeku i u antičkoj grčkoj i u novije vrijeme. Pojavljivalo se svugdje gdje postoje oni koji društvo žele izvući iz potpunog mentalnog I ekonomskog kaosa i uvesti ga u normalan poredak stvari.
Svjesni smo izgnanstva Salmona Rushdieja zbog svoje zbirke pjesama „Sotonski stihovi“, Benazir Buto iz Pakistana nakon što je vojna hunta došla na vlast. Svjesni smo i izgnanstva Juana Peróna iz Argentine. U svim ovim slučajevima se radi o klasičnom slučaju ostracizma.
Što je ostracizam?
Ostracizam je postupak u antičkoj Ateni prema kojem je svaki građanin mogao biti izgnan iz države. Dok su neki slučajevi jasno izražavali gnjev vladara prema građanima, ostracizam se često koristio preventivno. Korišten je kao način neutraliziranja onoga za koga se smatralo kako predstavlja prijetnju državi ili vladaru.
Ostracizam nije bio u upotrebi tijekom cijelog razdoblja atenske demokracije (oko 506. – 322. pr. Kr.), već se pojavio tek u petom stoljeću pr Krista. Standardni prikaz, koji se nalazi u Aristotelovom Ustavu Atene, a pripisuje uspostavu Klistenu, ključnom reformatoru u stvaranju demokracije. U tom bi slučaju ostracizam bio na snazi od oko 506. Pr Krista. Prva žrtva te prakse nije bila protjerana sve do 487. pr. Kr. — gotovo 20 godina kasnije. Tijekom sljedećih 60 godina nekih 12 ili više pojedinaca slijedilo je ovaj slučaj.
Ostracizam se bitno razlikovao od atenskog zakona tog vremena; nije bilo optužbi i nije se mogla obraniti osoba koja je protjerana. Dvije faze postupka odvijale su se obrnutim redoslijedom od onog koji se koristi u gotovo svakom sustavu suđenja – to je kao da se porota prvo upita: "Želite li nekoga proglasiti krivim?", a potom upita: "Koga želite optužiti?". Pravosudni okvir možda je najneobičnija značajka institucije: može se održati najviše jednom godišnje i samo za jednu osobu. Sliči grčkom pharmakosu ili žrtvenom jarcu — iako je pharmakos općenito izbacivao niskog člana zajednice.
Daljnja razlika između ova dva načina je ta što je ostracizam bio automatski postupak koji nije zahtijevao nikakvu inicijativu bilo kojeg pojedinca, s glasovanjem koje se jednostavno događalo po želji biračkog tijela – difuzno vršenje moći. Nasuprot tome, atensko suđenje zahtijevalo je inicijativu određenog građanina-tužitelja. Dok je kazneni progon često dovodio do protunapada, takav odgovor nije bio moguć u slučaju ostracizma, jer je odgovornost ležala na političkom društvu u cjelini. Za razliku od suđenja, ostracizam je općenito smanjio političke napetosti, a ne povećao ih.
Budući kako je ostracizam proveden nad tisućama ljudi tijekom mnogih desetljeća razvijanja političke situacije i kulture, ono nije služilo jednoj monolitnoj svrsi. Mogu se promatrati ishodi, kao i početna svrha za koju je stvorena.
Tiranija i demokracija nastali su u Ateni iz sukoba između regionalnih i frakcijskih skupina organiziranih oko političara, uključujući Klistena. Kao reakcija, u mnogim svojim značajkama demokracija je nastojala smanjiti ulogu frakcija kao žarišta lojalnosti građana. Ostracizam je možda imao namjeru djelovati u iste svrhe sa sličnim ciljevima: privremenim obezglavljivanjem frakcije mogao bi pomoći u ublažavanju sukoba koji su prijetili poretku države. U kasnijim razdobljima kada je prijetnja tiranije bila daleka, čini se kako se ostracizam koristio za odlučivanje između radikalno suprotstavljenih politika.
Moderna uporaba
Socijalni psiholog Kipling Williams definira ostracizam kao svaki čin ili sve činove ignoriranja i isključivanja pojedinca ili grupa od strane pojedinca ili grupe sa ili bez nužnog uključivanja akata verbalnog ili fizičkog zlostavljanja. Williams predlaže kako su najčešći oblici ostracizma šutnja i mobbing pri čemu se odbijanje komunikacije s osobom učinkovito ignorira i isključuje.
Williams i njegovi kolege nacrtali su odgovore na ostracizam u nekih pet tisuća slučajeva i pronašli dva različita obrasca odgovora. Prvi je povećani grupni konformizam, u potrazi za ponovnim primanjem; drugi je postati provokativniji i neprijateljski raspoloženiji prema grupi, tražeći pozornost umjesto prihvaćanja. Ovdje se ne ubraja moderni politički ostracizam.
Moderni politički ostracizam najčešće koriste ekstremni desni populisti, konformisti i njihove pristaše nad onima koji žele urediti društvo tako da bude ugodno za sve. Ekstremisti smatraju kako država pripada samo njima i kako je svatko tko ukazuje na probleme u društvu državni neprijatelj te treba biti otjeran kako bi oni mogli uživati u društvu kakvog su uredili po svojoj volji. Ovo je najvidljivije u balkanskim državama, Rusiji, Bjelorusiji i nekim afričkim državama.
Primjer Republike Hrvatske
Otkako je ekstremno desna bivša predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović htjela izbaciti demokratske snage iz Republike Hrvatske i protjerati ih u izgnanstvo, točnije izvršiti ostracizam, ta se poruka na mala vrata uvukla u umove ekstremno desnog biračkog tijela.
Ne kažem kako je svatko tko izgovara tu rečenicu ekstremno desno orijentirani građani. Ali, činjenica je kako prodemokratski nastrojene osobe koje žele urediti društvo kao državu jednakih prilika za sve, kao pravnu državu, državu vladavine prava i sl. nikada neće izgovoriti tu rečenicu. Dakle, ako iz točnih premisa dolazimo do točnih zaključaka, ovo bi značilo kako će tu izjavu upotrijebiti isključivo pripadnici ili simpatizeri desnih opcija.
U RH ovu izjavu koriste samo oni kojima ne smeta mentalni i koruptivni kaos, kojima ne smeta to što institucije ne rade svoj posao, kojima ne smeta to što cvjeta korupcija i državni kriminal, kojima ne smeta što je mafija u čvrstom čvoru s državom, kojima ne smeta što Dalmacija u državni proračin uplaćuje 39 puta više od onoga što joj se vrati, kojima ne smeta što Dalmacija godišnje uplati 3,5 milijarde eura za Slavoniju i što slavonci imaju parvo prednosti zapošljavanja u Dalmaciji, kojima ne smeta što magistar prava mora raditi jeftine zaštitarske ili slične poslove jer su nesposobni i neobrazovani ušli preko veze… Ako vam sve ovo ne smeta, a smeta vam upozorenje na anomalije zapitajte se što nijeu redu s vašim mentalnim zdravljem.
Ostracizam je bolest jednog društva. Društva u kojemu ekstremna desnica, dakle manjina manjine diktatorski vlada nad većinom. Kako u antičkoj Grčkoj tako i u današnjoj Republici Hrvatskoj. Svako zatvaranje očiju pred pošasti kstremne desne diktature stvara vas saučasnicima u krvavom piru desnog ekstremizma.
I umjesto da iz države protjerujete demoktatsku svijest koja upozorava na probleme društva, protjerajte one koji su uzurpirali vlast za svoje privatne interese i uništavaju sve što im staje na put. A ako ne vidite problem tada ste vi problem.
Comments