Piše: Fabjana Martinović
Zborski, po ogradama, zidovima i fasadama, uoči ratova od 1991. škrabalo se „Ovo je Hrvatska“. Sada su to potpisali i državni demografi, a na osnovi lažirnih rezultata popisa stanovništva u RH 2021.
Republika Hrvatska, bez Dalmatina ima 3 871 822 stanovnika, što je za 413 067 stanovnika manje nego 2011. godine. Od toga su 91,63% Hrvati. Godine 2011. Hrvati su činili 90% stanovništva Republike Hrvatske. Između dva popisa umrlo je 3,6% onih koji su se izjasnili kao Hrvati, ali je broj Hrvata ipak povećan za više od 1,5 postotni bod u ukupnom stanovništvu. Na popisu 1981. Hrvata je bilo samo 75,1%, dok je 1910. na prostoru današnje Republike Hrvatske Hrvata bilo svega 62,5%.
U lipnju 2012. prvi čovjek UN-a zadužen za migracije Peter Sutherland preporučio je EU neka učini sve što može kako bi potkopala homogenost država članica, dodavši kako će članice EU brže napredovati kao multikulturalne. U inostranstvu je rođeno 13% stanovnika Sjedinjenih Američkih Država. Imigranti ili njihova djeca osnovali su 40% tvrtki koje su na listi „Fortune 500“, 500 najboljih američkih kompanija.
Francuska, Belgija, Luxembourg, Bugarska, Nizozemska, Njemačka, Ukrajina i Rusija nacionalno su šarenije od Republike Hrvatske što se Europe tiče, a u Velikoj Britaniji nacije se dijele na 80% pripadnika bijele bijele kože svih naroda i narodnosti i ostale. Institut Montaigne izbrojao je kako u Francuskoj živi 85% bijelaca, 10% sjevernoafrikanaca, 3,5% crnaca i 1,5% Azijata. U Francuskoj stotinama godina, točnije od Napoleonovog „Le Code Civile-a“ zakon ne dopušta iskazivanje nacionalnosti i čeprkanje po obiteljskom stablu.
„Ja sam prvo čovjek, Francuz tek slučajno“, rekao je Montesquieu, grof Prosvjetiteljstva, sin milijunašice i aristokrata.
Švicarsku nastanjuju četiri nacije: Nijemci, Francuzi, Talijani i Retoromani od kojih niti jedan nije Švicarac i 22% stranaca. Prema popisu Sarajlija austrougarske uprave iz 1910. „bosanskohercegovačke zemaljske pripadnike“ činilo je 33 573 ljudi, još 8 595 Austrijanaca, 8 191 Ugara, 1 560 i 2 000 ostalih. Preema popisu u Dalmaciji 1910. Dalmatini su iznosili 71%, Hrvati 15%, 5% Srbi, 3% Talijani, 1% Francuzi, 1% Austrijanci, 1% Ugari, 3% ostali.
Dalmacija Afrikancima
Prema teoriji, ljudska bića koja su se prije 70 000 godina razbježala iz Afrike na ostale tri strane svijeta bili su anacionalni. Okolina ih je etnički obojila. Prije 36 000 godina počela je podjela čovječanstva na rase i etnicitiete. Herodot, kako nam govori Ciceron „otac povijesti“ prvi je opisao etnički identitet: ista krv, jezik, kultovi, običaji i navike. Taj isti Herodot, kojega su mlađi Rimljani prozvali „ocem laži“ euro-azijske narode podijelio je na dvije skupine: Grke i barbare. Sam Herodot je bio Doranin, a stvorio je umjetni jonski jezik i govorio „šarenom jonštinom“.
„Moram pripovijedati ono što se propovijeda, ali u to nikako ne moram vjerovati, i ovo neka vrijedi za svaku moju pripovijest“, kaže dvostruki otac.
Herodotovi Dorani su doprli na grčke prostore s Podunavlja u dvanaestom stoljeću prije Krista. Starosjedioce tog, danas, isključivo srpsko-hrvatskog Podunavlja Homer prezire, jer su narod koji nikad ne pere noge, a spava na goloj zemlji. („Ilijada“, XVl. 234.).
Osim Republike Hrvatske homogena društva su i Kina sa 91,5% Han Kineza koji svi ne razumiju svojih 19 dijalekata i 55 kineskih etničkih grupa; Japan sa 98,5% Japanaca i plemena Zulu, Joruba, Amhara i Afar te Republika Srbija.
Ustav Republike Hrvatske definira je kao državu s jakom tradicijom etničkog nacionalizma jer klasificira nacionalnost prema načelu ius sanguinis (zakon krvi), no uz to pokušava biti građanska država definirajući državljanstvo prema načelu ius soli (zakon tla, mjesta rođenja) i naturalizacijom.
Zagrebački pašaluk
„U povijesti je normalna pojava kako pojedini narodi i pojedine nacije nastaju i nestaju. Ne mogu pronaći svoje mjesto u trenutnom svijetu i međunarodnoj politici. Nestaju ratovima ili bježe u zatvorenost i nestaju“, kazala je umirovljena povjesničarka Mila Grubišić.
Čitava Republika Hrvatska, uključujući i glavni grad Zagreb, bilježi pad stanovnika. Od 8 846 tražitelja azila u zemljama EU, 1 306 su iz Dalmacije. U Francuskoj je za deset mjeseci azil zatražilo 6 829 stanovnika Dalmacije, a po 4 400 iz Iraka i Sirije.
Dalmatinski gradovi odumiru istim tempom kao ruralna naselja. Prema trendu koji se može iščitati iz zadnja četiri popisa stanovništva, Dalmatini se ne upisuju u konačan rezultat popisa. Dalmatini bi u Dalmaciji sudjelovali s više od 50% ukupnog stanovništva, a do 60 posto u svim dalmatinskim općinama. Osim Dalmatina, kontingente gradskog stanovništva u Dalmaciji pune manjine: 72% popisanih Srba u Dalmaciji živi u gradovima. Urbani način života slijedi 64% Talijani i 60% Bošnjaci. Bošnjaci su ujedno i najmlađi dio stanovništva Dalmacije s prosječnih 38 godina. Prosječan stanovnik Dalmacije stariji je od 52 godine, pa na Bošnjacima Dalmacija ostaje.
Demografski pad kod manjinskih zajednica u prosjeku iznosi 14%, četiri puta je veći nego kod vladajućeg naroda. Najveći pad bilježe Jugoslaveni, čitavih 71%, a drugom mjestu su Dalmatini (koji nisu zbrojeni u konačan rezultat i koji nisu posebno tabulirani) s padom od 54%. U Dalmaciji živi 500-ak Jugoslavena dvostruko više nego li općina Zadvarje ima žitelja, a 1991., kada se Jugoslavija krvavo raspadala – bilo ih je 3 555.
Najviše Dalmatina i Jugoslavena živjelo je u Dubrovniku i Splitu. Broj Mađara u Dalmaciji za deset godina se smanjio toliko da je zamalo pao na 0. Od 1991. do zaključenja popisa stanovništva broj Mađara u Dalmaciji pao je za 20 000. Tijekom osmosatnog konzularnog dana u Dalmaciji predavalo se od 120 do 150 zamolbi za prijem u mađarsko državljanstvo. Traži se nova država, jer Republika Hrvatska nije država „svih građana koji u njoj žive“.
Osim negativnog prirodnog priraštaja i iseljavanja, manjinske populacije se tope zbog etničkog prerušavanja i asimilacije. Jedini porast pokazuju bošnjačka populacija; za 6,7%. Bošnjaci su uvjerili mnoge nekadašnje Muslimane neka se izjasne kao Bošnjaci. U Dalmaciji trenutno živi oko 500 Bošnjaka, koji su jedan od tri „konstitutivna“ naroda Bosne i Hercegovine. Jugoslavenstvo je postalo degutantno, iako je „Bošnjak“ nacionalno ime tek od rujna 1993, kada se Bosna našla u unakrsnoj hrvatsko-srpskoj agresiji.
S Dalmacijom, ali bez Dalmatina
Prohujao je zanos jugoslavenstva, kada se u uvodniku lista Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) 1920. godine savjetovalo muslimanima neka se izjašnjavaju kako su iz onog naroda koji im nudi najbolje. Većina njih se izjašnjavala kao Hrvati, što je pogodovali stvaranju „Handžar divizije“ najkrvoločnije postrojbe ustaške vojske.
Prema popisu 81 740 građana Republike Hrvatske narugalo se nacionalnoj klasifikaciji, izjašnjavajući se kao anemični, vilenjaci, kuhari, magarci, princeze, zmajevi, ljubitelji bijelog luka, „hajdukovci“, Marsovci… Toliko stanovnika ima Azov u Ruskoj federaciji, na ušću rijeke Don po kojem je Azovsko more dobilo ime. O nacionalnoj pripadnosti nije se izjasnilo 160 000 ljudi. Toliko je ljudi za tri godine napustilo Armeniju, koja se kao i Ukrajina uspinje postati članica EU.
„Regionalnu pripadnost“ prijavilo je 30 771, od toga čak 28 567 u Dalmaciji. Toliko ljudi je na ovogodišnjoj paradi u Hanoiu obilježilo progres Vijetnama u zadnjih 1 000 godina.
Uz „regionalnu pripadnost“ 400 000 ljudi se izjasnilo kao Dalmatini i kao govornici dalmatskog jezika. Za razliku od regionalaca, Dalmatini nisu upisani u konačnu statistiku popisa stanovnika. O ovome bi mogli govoriti svašta, ali ovaj put nećemo iako se radi o čistoj reviziji popisa i brisanju onih koji aktualnoj kleronacističkoj vlasti smetaju.
U Dalmaciji je registrirana 21 etnička zajednica. To su one sa više od 2 000 pripadnika. Nema više Nijemaca, Slovenaca, Rusa, Židova, Čeha, Aškalija, Egipćana. Prethodno je bilo 30 etničkih zajednica. Godine 1880. u Dalmaciji je bilo i Sirijaca, Slovenaca, Katalonaca (Guardiol), Škota, Alzašana i Sicilijanaca. Danas više nema ni Dalmatina, bez obzira što su se uredno prijavili sebe i svoj materinji jezik.
Comments