Piše: Antonio Marasović
Nasuprot optimističkim prognozama koje su pompozno najavljivale sasvim novu sliku RH nakon izbora 2000, danas je zastupljeno uvjerenje kako se nasljeđe devedesetih godina još uvijek žilavo održava.
S reformama, čarobnom riječju u koju su se optimisti uzdali, nije se dovoljno odmaklo, unatoč mnogim nesumnjivim pomacima koji su načinjeni. Ne ulazeći ovdje u dijagnozu stanja na terenu državnog aparata i svih službi koje ga prate, možemo konstatirati kako se nedovoljni reformski iskoraci mogu ustanoviti i kada je riječ kako o recepciji manjinskih zajednica od strane većinskog naroda, tako i u pogledu stupnja ostvarivanja manjinskih prava, odnosno psihološke sigurnosti kao njihovom životnom ekvivalentu.
Nasljeđe devedesetih nije nimalo benigno: ksenofobija, označavanje manjinskih zajednica kao ugrožavajućeg faktora koji remeti duhovni i ugrožava teritorijalni integritet Republike Hrvatske, tretiranje manjina kao sigurnosnog pitanja još je uvijek aktualno pitanje. Gotovo svakodnevno prisustvo ovih modela odnosa prema manjinama kreiralo je novu političku realnost. Iz javnog spektra još uvijek nisu iščezli glasovi koji u etničkoj, religijskoj i kulturalnoj pluralnosti sagledavaju čimbenike čiji je prvenstveni cilj usmjeren prema destrukciji vitalnih interesa Republike Hrvatske, uključujući i secesiju.
U tome je posebno opasno identificiranje interesa manjinske zajednice kao anti-hrvatskog interesa. S obzirom na intenzitet i javni utjecaj takvih glasova situacija nažalost nije olakšana time što je protekao značajan period od završetka ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Štoviše, generacije koje su stasale u atmosferi u kojoj je destruiran pozitivan sadržaj predstave o mogućnosti “bratstva” između različitih naroda, a promoviran stav kako brata valja prepoznati samo u pripadniku istog naroda – iskazale su i nasilne potencijale u odnosu prema onima koji nisu braća. Utoliko su etnički motivirane tuče među mladim ljudima, zabilježene su u mnogim dalmatinskim sredinama zaslužuju mnogo više opreznosti od one koju izazivaju pojave sporadičnih incidenata, prije svega zbog toga, što u brutaliziranoj i ogoljenoj formi iskazuju stanje stvari koje je karakteristično za nasljeđe međukulturnih odnosa na kraju prošlog i na početku novog tisućljeća.
Pored toga, proglašenje nezavisnosti Kosova od Republike Srbije 2008. dodatno je zakompliciralo situaciju, pošto potencijalno osnažuje argumente koji idu u pravcu identifikacije manjinskog kao secesionističkog, unaprijed obesmišljavajući svaki napor prema unapređivanju međukulturalnih odnosa kao korak usmjeren protiv interesa očuvanja teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. U ovom kontekstu prvi su na nišanu članovi nepriznate dalmatske nacionalne zajednice kojima su mete nactane već prilikom krađe izbora za Dalmatinski sabor 1870. Jednom riječju, kreira se atmosfera u kojoj će značajno oslabiti motivi koji rezultiraju u konfliktima naočigled samoproglašene nezavisnosti Kosova postalo je još teži zadatak.
Neovisno do burnih događanja na političkoj sceni i različitih aktera koji su se na njoj smjenjivali, dvadeseti i dvije godine nakon pada Tuđmanovog diktatorskog režima za odnos političke elite prema manjinama može se reći kako je više nego dosljedan. Problem je samo u tome, kako ono što ga čini konsekventnim nije nikakav radikalan rez u odnosu na prethodno stanje, nego odbijanje da se na nivou državne vlasti, u kojem je koncentrirano središte moći, konstituira posebno ministarstvo za manjinske zajednice. Takvo ministarstvo nije imalo ni najmanje šanse čak ni u prestrojavanju prošlog saziva Vlade Republike Hrvatske koje je podrazumijevalo maksimaliziranje ministarskih fotelja. Time je samo dokazano ono što se i ranije slutilo. Otuda su stroži kritičari skloni stavu kako je Ministarstvo na nivou Republike Hrvatske imalo u prvom redu simulativni karakter, pošto se s nestankom manjinskih zajednica nije dogodilo institucionaliziranje ekvivalentnog resora na republičkom nivou. Unatoč Zakonu koji je donesen, te osnivanju Nacionalnih vijeća kao posrednika između države i manjinskih zajednica može se zaključiti kako se na planu svakidašnjih iskustava malo toga promijenilo.
Ukoliko posvetimo pažnju okolnostima u regiji neće nam poći za rukom s lakoćom markirati recepte koji bi bili primjenjivi i u Republici Hrvatskoj i u Dalmaciji kao jednoj od njezinih 5 regija. Stječe se dojam kako mehanizmi političke moći, ne samo u Republici Hrvatskoj nego i u većini država u tranziciji na području Srednje, Istočne i Jugoistočne Evrope, funkcioniraju na pretpostavci homogeniziranja kulture. Stanje jedne kulture prema njoj uvijek je posljedica nekih ranijih stanja iste te kulture. To za posljedicu ima dalekosežno marginaliziranje trenutaka uzajamnih utjecaja, tj. konstitutivne uloge koju su međukulturalne veze imale u formiranju vlastite kulture. U mjeri u kojoj je lišena utjecaja i mjerila političke elite, autonomna snaga kulture kreće se upravo u suprotnom pravcu. Njena namjera nije homogenizirati kulturalne specifičnosti pojedinih nacija, te ih predstaviti kao svoje u naglašeno pročišćenim formama (kao što velikohrvatski narativ radi s dalmatskom kulturom), nego uspostava diferenciranje kulturalne stvarnosti u kojoj uvijek ima mjesta i za prisustvo stranog, manjinskog, susjednog u vlastitom.
Jedna od temeljnih kulturalnih pretpostavki za provođenje istinskih reformi u Republici Hrvatskoj sastoji se u afirmiranju ovakvog modela „kulturalnog prevođenja“ identiteta. Njegove mogućnosti su izuzetno primjenjive, prvenstveno na planu obrazovanja, za što lijepo svjedočanstvo pružaju monografije o tzv. kulturalnim vezama koje su se u zadnjih nekoliko godina pojavile kod nas i u drugim državama nastalima raspadom Jugoslavije. Međutim, one se ne iscrpljuju samo na planu prevodilačkih aktivnosti i publikacija s ciljem osvjetljenja povijesnih bliskosti i međusobnih prožetosti pojedinih kultura, već imaju daleko veći politički spektar primjene.
Izvan svake sumnje je kako su svi napori državnih i županijskih vlasti kako bi, u nimalo naklonjenom kontekstu, doprinijeli generiranju drugačijih međukulturalnih odnosa suočeni sa izuzetno delikatnom i složenom situacijom. Međutim, čini se kako je potrebno ispoljiti rezervu u pogledu dometa reklamnih panoa sa sadržajima poput “Neka komšijina krava bude živa i zdrava”. Imamo li u vidu opservacije koje su u propagandi prepoznavale mehanizam koji je sposoban svakidašnji jezik izobliči u instrument putem kojeg svako kome se ona obraća preobražava u sredstvo, a ne u svrhu, onda ćemo mnogo opreznije odmjeriti opravdanost takvog pristupa. Otuda nije slučajno kako su riječi poput tolerancija i bogatstvo različitosti, poštivanje različitosti koje su najčešće prisutne u kampanjama vlasti, odavno izgubile svoj sadržaj. Uspoređene sa složenošću životnih fenomena one naprosto nemaju mnogo šanse, čak i sa stajališta onih koji u njima načelno prepoznaju afirmativne izraze društvenosti.
Nesporno je kako situacija na polju kulture nije imuna na sferu morala, a ona opet često asocira na financijsku logiku, prema kojoj u situacijama kada dominira blagostanje dominira diskrecija, koja prerasta u komešanje javnosti tek tada, kada sredstva manjkaju. Utoliko i često spomenuti frazirani sadržaji koji se tiču međukulturalnih odnosa signaliziraju na postojanje svijesti o javnoj potrebi za “normalizacijom” i poboljšanjima, ali ujedno ukazuju i na to kako nam nedostaju drugi mehanizmi uz čiju pomoć ćemo prebroditi postojeće stanje.
Blagonakloni komentator mogao vi dodati kako se i Europska Unija obilato koristi metafizičkim konstrukcijama koje su preobražene u fraze tipa “jedinstvo u različitosti”, ali se njemu može odvratiti kako vitalni stupovi društvenosti ipak ne mogu biti reklamirani paralelno s proizvodima široke potrošnje. Uz to, svako tko je prerastao doba djetinjstva osjeća ili zna kako se u reklamama neizbježno krije i elemenat zavođenja.
S druge strane, teško breme nasljeđa i raspad vrijednosti u koje se uzdala socijalistička zajednica ipak neminovno prinuđuju na kreiranje novih oblika zajedništva. Legitimacija tih oblika mora biti oslonjena na društvenu stvarnost, a ne na simulativne kvalitete propagande. Pri tom se masovno pouzdanje u budućnost, u stabilizaciju i poboljšanje ekonomskih prilika i benefite od europskih integracija ipak ne smije prepustiti samo sebi. Načelno uzevši, Dalmacija se ipak ne može svesti na prostor čiji se sadržaj iscrpljuje u međuetničkim trvenjima. Dalmatinska povijesti itekako je ispunjena primjerima međukulturalnog života koji su po mnogo čemu uzori u europskim okvirima.
Otuda se preporučuje oslonac na fenomene svakidašnjeg života koji je načelno čitljiv svima i oslobođen svakog manipulativnog upliva. Za razliku od formaliziranog upoznavanja kultura s kojima zajedno živimo, ispunjenog podacima, povijesnim događajima i istaknutim pojedincima – čija manjkavost leži u činjenici kako saznanja takve vrste ne moraju dovesti do izmjene vrijednosnih sudova – susret s konkretnim sugrađanima, njihovim životom, snovima i emocijama u značajnoj mjeri može relativizirati diskreditirajuće predrasude. Zbog toga nam sadržaji koji nas upoznaju s lokalnom baštinom mogu djelovati mnogo uvjerljivije i produktivnije na uobličavanje međuljudskih odnosa nego podaci koji se odnose na cjelokupnu povijest nekog naroda. Životni sadržaji iskazuju se kao presudni činitelji u politici multikulturalnosti utoliko, što čitavu temu oslobađaju od elemenata trubunala, atmosfere u kojoj jedni druge optužujemo i jedni drugima presuđujemo.
Oslonac takve politike iziskivao bi diskretnije djelovanje političke sfere koje podrazumijeva prije svega diskvalificiranje svake emanacije nasilja, kako u verbalnoj, tako i u brutalnom, fizičkom obliku. Jedno je sigurno: ukoliko riječi poput tolerancija i multikulturalnost iščeznu iz javnog prostora, to neće biti pouzdan znak da su definitivno rešeni svi problemi koji se uz njihovu pomoć nastoje riješiti, ali će svakako ukazati na postojanje nekih novih momenata koji će u horizontu svakidašnjih iskustava njihovo prisustvo učiniti nepotrebnim.
Riječi poput tolerancija i multikulturalnost neće se održati sve dok se na ulicama dalmatinskih gradova, a tako i drugih gradova u Republici Hrvatskoj svakog 18. studenog vrši mimohod i pale svijeće s ciljem uzgajanja patološke kulture smrti i žrtve te širenjem mržnje prema drugima i drugačijima.
Комментарии