Piše: Mikula Zancchi
Baby Lasagna vratio se u Republiku Hrvatsku bez trofeja i uz divno drugo mjesto, što je povijesti uspjeh HRT-a na ovom natjecanju. No što sada kada je euforija prošla? Dalmatinci će opet živjeti od 450 eura plaće.
Kakva god da je bila, a bila je manje-više kao i sve prethodne zadnjih 25 godina, 68. izbor za pjesmu Eurovizije je završen. Mnogo buke ni oko čega. Kule i gradovi, med i mlijeko. Znaju se pobjednici, kladionice vrište kako Hrvatska pobjeđuje, a znaju se i gubitnici. Građanstvo koje je glasalo pokazalo je koga podržava. Povjerovalo je u med i mlijeko, u kule i gradove. Oni koji nisu glasali, skeptično je i mrzovoljno prema svima koji su sudjelovali na freak show buvljaku. Analitičari filozofiraju kako je tko i zašto baš tako prošao. Sirotinjska zabava, blago je reći, na što se svelo nekada popularno glazbeno natjecanje lakih nota koje je u izravnom prijenosu pratilo od 500 do 800 milijuna ljudi. Završeno je – napokon.
I što sad?
Sledi posteurovizijski mamurluk i suočavanje sa surovom realnošću. Glavobolja. Brige oko političkih pobjednika, gubitnika i, dakako, najviše oko nedostatka financija u novčaniku dok cijene i dalje divljaju. Situacija je više nego teška. Prvenstveno ekonomsko-socijala. Ne zna se šta je veći problem.
Proračunski deficit raste, vanjski dug raste, broj nezaposlenih raste, broj ugašenih malih i srednjih poduzeća raste, broj mladih stručnjaka koji odlaze iz Dalmacije raste, javni sektor mimo svih proklamacija, raste, interne financijske dubioze koje paraliziraju iscrpljenu privredu, rastu… S druge strane, domaće i strane investicije opadaju, kvaliteta osnovne i sekundarne infrastrukture (željezničke pruge, putovi, energetski i hidromelioracijski sustavi) opadaju, kvaliteta zdravstva, školstva, socijalnog zbrinjavanja, komunalnih usluga, opada – ne postije. Opada povjerenje u pravosuđe i institucije sustava. Opada kvaliteta ionako kompromitiranog javnog informiranja. Opadaju realna primanja zaposlenih i umirovljenika. Opada i inače nizak životni standard.
Zebnja i strah od sutrašnjice raste. S razlogom. Krhke su nade u boljitak čak i onih koji su na izborima svoj glas dali izbornim pobjednicima, u iluziji kako će stvari nekako krenuti nabolje.
Kako god surovo bilo, ako su iole ozbiljni, izborni pobjednici moraju već sada upoznati javnost s realnim stanjem društva. To je elementarni test odgovornosti. Ne treba puno mudrosti kako bi se izrazila bit problema. Ministar financija (bivši, vjerojatno i budući) mora pokazati čvrst karakter i profesionalni dignitet, pa javnosti predočiti stanje državnog proračuna. Građani bi to trebali znati. Mora se predočiti način rješavanja ogromnih proračunskih dubioza, izvore pokrića deficita, način neizbježne korekcije i prihoda i rashoda. Možemo li to očekivati od njega?
Najvažniji zadatak nove vlade je rebalans proračuna. Na tome ćemo vidjeti ozbiljnost nove vlade i njezinu spremnost za suočavanje sa zapuštenim stanjem. Vidjet ćemo kako će se vlada nositi s parazitskim pritiscima na javnu potrošnju. Takvih pritisaka, pred kojima su ovdje desetljećima uzmicale sve vlade i političari i zbog čega smo tu gdje jesmo, gledat ćemo malo sutra. Gledat ćemo ucjene monopolskih javnih poduzeća koje vode nesposobni stranački kadrovi opcija na vlasti. Ali, nećemo gledati zaposjedanje pruga, putova, vitalnih javnih prostora od strane radnika iz mnogobrojnih poduzeća koja također vode kadrovi političkih stranaka na vlasti uz zaslugu korumpiranih sindikata. Nećemo gledati ni zaposjedanje administrativnih zgrada od strane slobodnih građana.
Bude li vlada nepopustljiva prema parazitskim pritiscima (dobro ih je definirao Milanovićev ministar gospodarstva), stjecat će povjerenje investitora i institucija od kojih itekako zavisimo (EU, Svjetska banka, MFF…). Pogotovo ako zaista profunkcionira pravna logistika i dosljedno poštivanje zakona. Možemo li tada išta očekivati od izbornih pobjednika, znajući njihove političke i profesionalne biografije, zaključite sami.
Ako se odluče za djelotvorne gorke lijekove, nema sumnje kako će brzo gubiti politički rejting. Pred njima je izbor: vlast po svaku cijenu, pa neka traje koliko traje, ili bolne reforme s izgledima za oporavak države i društva. Bude li njihov izbor za svu vlast po svaku cijenu, za šta odavno pokazuju neskrivene pretenzije, brzo ćemo ekonomski i na svaki drugi način otići dođavola.
Guverner HNB-a mora upoznati javnost koliko je potrošeno deviznih rezervi u prvom kvartalu tekuće godine. Milijarda eura, nešto manje, nešto više? Taj po svemu sudeći alarmantan podatak, u izbornoj kampanji ostao je prekriven velom tajne. Hinjeni optimizam i opuštenost guvernerke koja povremeno istupa u javnosti, ne mogu prikriti alarmantno loše trendove u monetarnoj sferi, bez obzira na to što je hrvatska moneta euro.
Problemi pred pobjednicima su teški: Nemo Mettler mora skinuti šminku i periku, a Plenković rješavati goruća državna pitanja. Da su rješavani jučer, bili bi lakši. Ako se ne budu rješavali danas, sutra će biti mnogo teži.
Comments