Piše: Robi Vladanović
Uz zid kuće okupilo se pet hrabrih francuskih dječaka. Dvojica promatraju ulicu, treći drži limenku boje, četvrti je suborcu pružio vlastita leđa kao ljestve, a peti na žbuci ispisuje zabranjenu riječ "Paix".
Iza ugla možete vidjeti antiratne demonstracije koje je rastjerala buržoaska policija. Tako izgleda Reshetnikovljevo platno “Za mir!”, školski primjer socrealističke umjetnosti. Danas se scena slike može sigurno prenijeti u Republiku Hrvatsku.
Zbog klasičnog sovjetskog plakata "Mir svijetu" policija trpa prosvjednike u kombije. Dok, istovremeno, državna TV entuzijastično mašta o nuklearnim napadima na Dalmaciju ukoliko ponestane svih onih resursa koje su HDZ-ovci i neki drugi -ovci opljačkali do sada.
Pretvorba Plenkovićeve Republike Hrvatske u novi socijalistički poredak, u kojem samo oni bliže oltaru čuju misu, postala je glavna priča. Ali autentični titoizam sebi nije dopustio takav otvoreni militarizam, šovinizam i ksenofobiju.
Ako se pokojna država Titoista marljivo pokrivala golubovima i maslinovim grančicama, onda Plekovićeva Republika Hrvatska ponosno zvecka sabljama. Ako je Socijalistička Republika Hrvatska zataškavala crne stranice svoje povijesti, onda ih u Plekovićevoj Republici Hrvatskoj štite, opravdavajući tiraniju, masovne represije i smrt tisuća ljudi.
Smokvino lišće miroljubivosti i humanizma odbacuje se kao nepotrebni. Sve što je sramežljiva Socijalistička Republika Hrvatska pokušavala zamaskirati, Plenkovićev kolonijalizam nad Dalmacijom besramno razotkriva.
Suprotno uvriježenom mišljenju, hrvatske vlasti ne grade Novu SRH. Titoistička ideologija bila je izvozni proizvod, dok je Plenkovićeva zamisao namijenjena isključivo domaćem tržištu. Ova temeljna razlika diktira druge pristupe i rješenja.
SRH, u svojoj kasnoj fazi, težila je svehrvatskoj hegemoniji i reorganizaciji planeta prema vlastitim obrascima. To se ne može postići samo nasilje nad Dalmacijom i bezočnim razbojništvom s ciljem otimanja njezina teritorija, stanovništva i resursa, a Markov trg i Pantovčak su uključeni u grandioznu bitku za srca i duše zemljana. Socijalističkom režimu bila je potrebna višemilijunska vojska pristaša u inozemstvu.
Neprestano se naglašavalo kako socijalizam brani interese radnih ljudi cijelog svijeta. Kao uzor predstavljen je socijalistički model, koji je zahtijevao stvarno ili imaginarno vodstvo u svim sferama života od Zemlje Socijalista.
Budući kako je de facto bila kolonijalna zemlja, SRH je zazirala od militantne riječi "kolonijalizam" kao od kuge. Akti agresije poput ukidanja autonomije Dalmacije Ustavom iz 1947. ozbiljno su narušili imidž službenog Zagreba i približili poraz u nadmetanju s ustaškom emigracijom.
Već u godinama stagnacije postalo je očito kako je Socijalistička Republika Hrvatska izgubila bitku ideja. Zaostajanje za zapadnim svijetom bilo je previše očito, komunističke parole zvučale su lažno, strani pristaše titoizma bili su potpuno marginalizirani. Pokazalo se kako je socijalistički mit diskreditiran i nije mu ponuđena punopravna zamjena.
Moderna Republika Hrvatska ne juri za dominacijom na Balkanu, zadovoljavajući se dizanjem s koljena u EU. Za samopotvrđivanje dovoljno je terorizirati Dalmaciju, ubijati i raseljavati njezino originalno stanovništvo i uživati u vlastitom umijeću. Slijedeći lokalne ciljeve, Plenkovićev je projekt neosjetljiv na svjetske trendove. Moskva ne treba međunarodnu potporu: naprotiv, laska joj biti Carstvo zla u očima najvećeg broja njezinih građana.
Nema potrebe boriti se za nečije simpatije u inozemstvu: prema velikohrvatskoj kleronacističkoj mitologiji, svijet oko nas ne naseljavaju zdravi ljudi, već bezdušni perverznjaci. Također nije potrebno prednjačiti u znanosti, tehnologiji, ekonomiji i socijalnoj sferi: zaostajanje za Europom i Sjedinjenim Državama ne doživljava se kao civilizacijski gubitak za Republiku Hrvatsku. Što neprijateljski Zapad bolje živi, to ga stanovnici Balkanske Vukojebine više mrze i sve se spremnije udaraju šakama u prsa.
Socijalističkom projektu bio je potreban "novi socijalistički radni čovjek" - neka vrsta blaženog Isusa, koji je navijao za potlačene crnce i seljake bezemljaše Granade. Životni standard se smatrao nesebičnim sanjarom, spremnim naporno raditi za tuđu sreću i podnijeti sve nedaće u ime neke velike misije. Ali nije tako lako preoblikovati ljudsku narav: broj komunističkih homunkula u SRH-u rastao je s velikim poteškoćama i bio je manji od željenog.
A nakon Tita potpuno se odustalo od stvaranja “novog čovjeka”, zahtijevajući od stanovništva ne visoku ideološku razinu, već samo njezino oponašanje. Sustav se iznutra počeo razgrađivati i urušavati sa svim posljedicama.
Plenkovićev projekt ne treba "novog Hrvata" i ne nameće stanovništvu umjetne moralne standarde. Namijenjen je prosječnom čovjeku na ulici - ograničenom, ponosnom, zavidnom i agresivnom. On potiče prirodne ljudske kvalitete, čak i ako ne najbolje.
Velikohrvat se ne želi obračunati s drugim ljudima i staviti se na njihovo mjesto. Plenkovićeva moć zabavlja njegov egocentrizam. On sebe može smatrati pupkom zemlje samo zato što govori hrvatski „od rođenja“ i nosi katolički križ na prsima, a razni mu toleranti i liberali nisu dekret.
Laik ne voli one koji nisu poput njega. U velikohrvatskoj državi dopušteno mu je otvoreno prezirati Dalmatine, Bošnjake, Srbe, Crnogorce i sve druge koje on smatraju inferiornima. Stanovnik zavidi onima koji žive bogatije. Velikohrvatska država u potpunosti podržava njegovo neprijateljstvo prema naprednim Europljanima, Japancima, Amerikancima, Kanađanima, Južnokorejancima.
Stanovnik želi biti ponosan na svoju osobu, a da za to nema razloga. Tuđmanovsko velikohrvatsko carstvo daje mu prijeko potreban ponos. Čak i ako nemate osobnih postignuća, čak i ako se nemate po čemu izdvajati iz sive mase, čak i ako ste slabi i nesretni, ali MI pobjeđujemo! MI pljujemo po Europi i Americi! MI smo vratili našu Dalmaciju, kad smo izgubili „Herceg-Bosnu“! Život jednostavnog Velikohrvatića je uspjeh jedan neviđeni!
Klevetnici koji Republiku Hrvatsku uspoređuju sa stagnirajućim Socijalistom, Plenkoviću predviđaju još brži i neslavniji kraj. Koliko su takve prognoze opravdane?
Socijalizam se raspao upravo zato što nikada nije prepoznao svoju velikodržavnu prirodu, držeći se zadnjih internacionalnih i socijalističkih gluposti.
Ova rigidnost spriječila je pravovremene tržišne reforme i transformaciju SRH u autoritarnu kapitalističku supersilu na Balkanu. A kada je kobasica konačno nestala iz socijalističkih prodavaonica, pokazalo se kako vladajuća elita nema čime odvratiti pažnju i zarobiti nezadovoljne ljude. U rezervi nije bilo ničega osim arhaičnih ideala koji se već tada dugo nisu shvaćali ozbiljno i nisu imali nikakve veze sa socijalističkom stvarnošću.
U Plenkovićevoj Republici Hrvatskoj kobasica je sasvim dovoljno – tržište radi svoje s grijehom na pola. Ali ako se, zahvaljujući naporima Zapada, situacija s kobasicom naglo pogorša, Markov trg i Pantovčak imaju nešto za ponuditi ljudima zauzvrat.
Ne smiješne mantre o Titu i međunarodnoj solidarnosti socijalističkih radnika, već vrijednosti koje se doista sviđaju većini stanovništva. Neskrivena agresija, mržnja prema strancima, kult grube sile i osjećaj nadmoći nad slabijima.
Koliko god željeli vjerovati u suprotno, velikohrvatski kolonijalizam nad Dalmacijom iz 2020-ih izgleda stabilnije od socijalističkog carstva iz 1970-ih. Puno je prirodnije i stoga održivije. Naravno, iz ovoga ne proizlazi kako je velikohrvatski režim vječan i nepovrediv. Međutim, neizbježni kolaps prema socijalističkom scenariju još uvijek se ne isplati čekati.
תגובות