Piše: Meri Laurentis
Silno sam se zabavljala zadnjih tridesetak godina promatrajući kako se rokiraju iste ličnosti na mjestima predsjednika i premijera u Rusiji i u Crnoj Gori.
Zabavljala sam se jer je to dokazalo kako se i najbolje institucije i načela mogu iskoristiti za samovlašće. Zabavljala sam se i zato što se radilo o dvije povijesno vrlo bliske države, pa se baš lijepo moglo razmišljati o procesima dugog trajanja. Zabavljala sam se i zato što je to bio njihov problem.
Više mi nije zabavno. Odluka Zorana Milanovića neka se kandidira za dužnost predsjednika Republike Hrvatske, nakon što je 2015. rekao kako se nikada više neće baviti politikom premjestila je taj problem i u Republiku Hrvatsku. Ponovo je pred nama staro metaforično pitanje je li demokracija korov koji može uspjeti na svakom društvenom tlu ili je ona nježna biljka koja zahtjeva sasvim definirane društvene uvjete i određeni nivo političke kulture? Ovakvo političko šibicarenje daje dosta jasan odgovor na to pitanje.
Idemo dalje – događa li koincidencija kada se sve ovo događa baš u ove četiri države? Četvrta je, pogađate, Republika Srbija. Upravo procesi dugog trajanja pomažu kako bi se to razumjelo. Sve četiri države su tijekom svoje povijesti imale različite pokušaje uvođenja parlamentarnih poredaka, ali u tome nisu imale mnogo uspjeha. Nije bilo dovoljno tradicija pravne države; nije bilo modernih i dinamičnih društvenih slojeva u čijem bi interesu cvala demokracija; crkva i katolicizam, odnosno pravoslavlje imali su jak konzervirajući društveni i ideološki utjecaj; poviješću ideja dominirale su narodnjačke društvene ideologije kolektivističkog i egalitarističkog tipa; sustav vrijednosti bio je patrijarhalan i hijerarhijski; teško su se odricale svojih imperijalnih ili velikodržavnih projekata koji su zadržavali prioritet nad konceptom razvoja i modernizacije. Nije to malo sličnosti, pa samim tim prije možemo govoriti o usporednim procesima nego o slučaju.
Prijeđimo sad na konkretno pitanje: zašto Zoran Milanović ne bi trebao biti predsjednik? Točno je kako ni u jednom demokratskom Ustavu na svijetu ne piše kako jedna osoba, jedna određena osoba, ne može biti čas ovo čas ono, ali to ne piše samo zato što se to podrazumijeva. Podrazumijeva se zbog toga što takvo političko ponašanje ruši osnovne principijelne demokracije.
Tijekom povijesti demokratije postojali su različiti sustavi u kojima se naglasak vlasti nalazio na različitim nivoima vlasti. Središte vlasti je najčešće bilo u parlamentu (od grčke Agore i rimskog Senata preko uspostave parlamenta u Engleskoj zahvaljujući Magna Charta Libertatum do modernih Parlamenata); u nekim državama (Velikoj Britaniji npr.) je to bilo u vladi; negdje u rukama predsjednika (npr. u SAD ili u francuskoj Petoj republici). Ovisno od centra vlasti, jeziku i sl. ti su sustavi imali svoje nazive, pa su mogli biti parlamentarni, kabinetski ili predsjednički sustav, sa svim svojim podsustavima kao što je polupredsjednički sustav i sl. Ovisno od toga određivala su se daljnja pravila, procedure i odgovornosti.
U povijesti demokracije u Republici Hrvatskoj vlast bi, prema Ustavu, trebala biti u rukama Parlamenta, odnosno Hrvatskog sabora, što RH čini parlamentarnom demokracijom. Ipak, iskustvo je bilo sasvim drugačije. Vlast je, naime, bila tamo gdje je bio najjači čovjek. Ako je npr. Ante Starčević bio u parlamentarnoj opoziciji, on se pozivao na moć skupštine; ako bi bio premijer, vlast bi bila u rukama vlade. Takvim pomicanjima centra sustava se, za početak, ruši Ustavom predviđen odnos tijela vlasti. Kad je Zoran Milanović u pitanju, to je vrijedilo za prethodni period, u kome je, suprotno Ustavu, postupao kao da je u Republici Hrvatskoj kabinetski sustav i tako neprekidno rušio autoritet parlamenta. Sada se pokušava ponašati kao da je Republici Hrvatskoj predsjednički sustav i pokušava rušiti autoritet vlade i parlamenta. No, Plenković mu to ne dopušta.
Takvo prebacivanje centra vlasti obara još jedan od temelja demokracije – podjelu vlasti na tri stupa: izvršnu, sudsku i zakonodavnu. Institucijama se oduzimaju njihovi prerogativi, a vlast se koncentrira u rukama jednog čovjeka i njegove grupe, mimo institucija. Takvo postupanje, inače nestabilnu, hrvatsku državu uvodi u ozbiljne avanture. Uz to, time se dovodi u pitanje još jedan od stupova demokracije: sustav izbornosti i smjenjivosti vlasti, jer takve rošade maskiraju političku promjenu, prave lažnu dinamiku, dok sustav i njegove ustanove odumiru. Time se održava moć jednog čovjeka koji u svakoj prilici ostaje centralna figura, čime se jača klijentelizam kao osnovni društveni i politički odnos.
Klijentelistički odnos osnova je stranačke države, koja je suprotnost pravnoj državi. Stranačko i osobno mjerilo u njoj su iznad prava i zakona, čime se dodatno podriva tanana pokorica sustava koji je u Republici Hrvatskoj tek ovlaš nanijeta u zadnjih dvadesetak godina. Ono što je posebno opasno je to što se ovakvim postupcima ismijava demokracija kao takva i guši svako povjerenje u demokratski sustav, čime se otvaraju vrata uvijek spremnim autoritarnim strujama koje čekaju pokazati što je čvrsta ruka. I da, pritom, mnogima lakne. No, možda se nešto takvo ne bi ni dogodilo da Milanovićevu predsjedničku kampanju nije platio prljavi ruski novac.
Ono što u ovoj situaciji čudi je samodestruktivno ponašanje Socijaldemokratske partije, točnije njezinog predsjednika Peđe Grbina. On ne obraća pažnju na analize anketnih rezultata o stanju njegove stranke. I to ne samo na činjenicu kako će Peđa Grbin izgubiti te izbore, nego i na činjenicu što je stranka sasvim dobro prošla. Drugim riječima, stranka ima nove jake ljude koji su ostvarili izuzetan uspjeh u nekim malim mjestima po Dalmaciji na prijevremenim izborima, ali ona taj vlastiti dobar rezultat ruši dajući podršku Milanoviću koji će izgubiti iduće izbore. I tu sad više nisu u pitanju samo Peđa Grbin ili Zoran Milanović koji to ne vide, već i stranka koja nema snage prihvatiti realnost i smjenu generacija, koja nije sposobna za promjene i prilagođavanje novonastalim prilikama. A to je najpogubnije za bilo koju političku organizaciju.
No, vratimo se sad Rusiji i Crnoj Gori. One su se, zapravo, sasvim nepravedno našle u ovom mojoj usporedbi. Naime, Crna Gora je iz te šarade izašla i, od vremena postavljanja Igora Lukšića, izgleda kako se više ne bavi tim marifetlucima. A sad ključna razlika: ti ljudi koji se smjenjuju na vlasti su u Crnoj Gori dobivali su izbore! I to je presudna razlika. Oni su dobili mandate, jedino što su ga koristili tako kako bi ispali pametniji od sustava, kako bi ga ismijali, iskoristili i napravili od njega blentu. No, pojavio se relativno mladi Jakov Milatović koji ne želi ismijati sustav i zato je pobijedio Milu Đukanovića. On želi Crnu Goru odvesti negdje – gdje točno vrijeme će pokazati.
Ideja kako poslije izgubljenih izbora i to izgubljenih u najvećim gradovima preuzmete vodstvo vlade izgleda krajnje problematična s demokratske točke gledišta. Ona je i pogubna. Ne mislim sad na ambicije Peđe Grbina. On ne gubi ništa. Gubi Socijaldemokratska partija, gubi demokratska Republika Hrvatska i građani koji su od SDP-a očekivali kako će napraviti pristojnu državu. To novo razočaranje skupo će koštati sve nas. Posebice nas u Dalmaciji.
Comments