Piše: Sondra Zebić
Nekadašnji visoki splitski, dalmatinski i republički dužnosnik, Jakša Miličić ocijenio je kako su događaji koji su prethodno najavljeni prvim mitingom te kulminirali krajem studenog 1989. godine, zapravo bili početak pohoda na Dalmaciju.
Miličić je u razgovoru za naš portal povodom tridesettrogodišnjice takozvane dalmatisnke jogurt revolucije kojom je srušeno rukovodstvo Zajednice općine Dalmacije zbog otpora ustavnim promjenama i dolasku kleronacističke žgadije na vlast u Dalmaciji, a koje su za cilj imale gušenje i onako slabih regionalnih autonomija, istaknuo kako nije točno kako je dalmatinsko rukvodstvo brzo pokleklo pod naletom uličnih demonstracija u organizaciji neonacista, već je dugi niz godina odolijevalo pritiscima stranačkih i državnih vrhova sa sjedištem u Zagrebu, ali i da nije imalo podršku za tu borbu od federalnih vlasti.
Ipak, mnogi prebacuju regionalnom rukovdstvu kako je lako popustilo pred mitinzima?
– Rukvodstvo Zajednice općinna Split, odnosno regije Dalmacije bez otoka Paga i Raba koji su potezom pera u Zagrebu dani na upravljanje Rijeci, bilo je jedinstveno u borbi protiv tih napada, ali i sve više svjesno toga kako je odnos snaga takav kako mora pasti. Bilo je, naravno, i zamora i podlijeganja atmosferi koja se pravila i toj goebbelsovskoj propagandi kojom smo bili najstaršnije satanizirani. No, pred sam kraj, pokazalo se kako su neki ljudi bili vrbovani, ali to nisu smjeli pokazati ranije. Ali, ne bih sad o njima, time će se jednom baviti povjesničari. Mi smo bili osuđeni da budemo moneta za potkusurivanje, kako bi se namirila Republika Hrvatska tako što bi pristali na ustavne promjene koje bi potpuno promijenile koncepciju položaja Zajednice općina, odnosno regija u RH.
Dalmacija je nažalost oborena, ali ljudi tada nisu razumijeli kako je zapravo oborena cijela država, pa možda čak i Jugoslavija. Svi pokušaji međunarodne zajednice kako bi spasili Jugoslaviju nailizali su na robustan otpor, ne samo iz Republike Srbije, već prvenstveno iz Republike Hrvatske, što je izazvalo reakciju buđenja nacionalizma i u drugim republikama i konačno njihov izlazak iz zajedničke države.
Kako danas vidite te događaje? Što im je prethodilo?
– Projekt rušenja Zajednica općina, točnije regija i njihovih blijedih autonomija dogavao se kroz tri faze i po tipičnim standardima velikih građevinskih poduhvata. Faza idejnog projekta odvija se u periodu od 1968. do 1971. Godine, pa dalje do 1980., odnosno od obračuna s tzv. liberalima u Republici Hrvatskoj do Titove smrti, druga faza slijedi nakon pobune na Kosovu. Već tada, 1981. godine, bilo je najavljeno otvaranje dalmatinskog pitanja, paralelno s otvaranjem kosovskog pitanja. Tada je dalmatinskom rukovodstvu prenijeta jasna poruka: ako brzo ne pristanete na promjene Ustava RH, koje bi vodile ka promjenama Ustava Jugoslavije, mi idemo pred narod. To je bila faza glavnog projekta, kojem su bezrezervno pomagali ključni zagrebački mediji.
Dalmatinsko rukvodstvo upozoravalo je još tada kako će to za posljedicu imati jačanje nacionalizma i fašizma, ako ne i kleronacizma u Republici Hrvatskoj. Mislim kako je u toj fazi najvažniji trenutak sjednica državnog i partijskog vrha krajem 1981. godine, gdje se jasno vidjelo kako je platforma Franje Tuđmana (koji se tada još nije bio vratio u Zagreb) i disidentskih krugova iz Trga bana Jelačića 7/I i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prihvaćena i u vrhu hrvatske političke elite. Tada je izgovoreno kako Republika Hrvatska ima neravnopravan u jugoslovenskoj federaciji, kako je hrvatski narod zato ugrožen, a kako je glavni dokaz te naravnopravnosti to što je Republika Hrvatska podijeljena na deset regija koje je cijepaju i drobe, pri čemu autonomaško-separatističke tendencije imaju svoju idejnu kolevku u Dalmaciji, a udarnu šaku u Splitu. Sve što se poslije događalo imalo je za osnovu ovu platformu.
I konačno, treća faza je izvršna, i ona praktično kreće od povrata Franje Tuđmana u Zagreb 1985. Godine, te se stvara kontingent izvršitelja koji će krenuti do tog događanja naroda u Splitu 25. studenog 1989. i 26. studenog 1989. godine. Dalmatinsko rukovodstvo zapravo je obarano od studenog 1981. godine do 26. studenog 1989. Godine, s posebnim naglaskon od 1985. do 1989.. A pokazalo se kako bit tog sukoba nisu bili ustavni odnosi u Republici Hrvatskoj, već ogromne političke, ekonomske i financijske razlike između političkog dalmatinskog političkog vrha, s jedne strane, i političkog vrha u Zagrebu. Zagrebu je bilo u cilju opljačkati i osiromašini Dalmaciju, te ju pasivizirati kako bi lakše mogli ograbiti dio teritorija BiH te ga anektirati, pa se postavilo pitanje kako dalje razvijati odnose u jugoslavenskoj federaciji.
Jeste li bili zatečeni mitinzima i “događanjima naroda”?
– Ima puno dokaza i svedočenja kako je dolazak miitngaša u Split 9. lipnja 1989. praktično organizirao CK SK Hrvatske. Postojao je odbor za organizaciju dolaska Slavonskih i Hercegovačkih Hrvata u Dalmaciju, ali i u druge dijelove Jugoslavije, ali prije svega u Dalmaciju. Uostalom, Tuđman je sam koordinirao sastanak s grupom organizatora prvog mitinga u Splitu. Osobno sam prije tih događaja od jednog novinara iz zagrebačkih medija čuo kompletan scenarij mitinga Slavonaca i Hercegovaca po Dalmaciji: koliko će ih biti, koliko će biti TV ekipa, s kojim mjerama policija računa, što će se pjevati, koja će se ikonografija koristiti - sve” Stvar je bila potpuno organizirana.
Je li dalamtinska jogurt revolucija bila kopija one koja se godinu dana ranije odvijala u Vojvodini?
– Dalmatinska jogurt revolucija ne da je bila kopija, već je Tuđman i ekipa oko njega dobila dokumente o realizaciji ovog projekta iz Beograda. Nemojmo se zavaravati, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević bili su jako veliki prijatelji, samo što je sudbina htjela da se u jednom trenutku posvađaju, vjerojatno oko zajedničkog računa za financijranje rata u jednoj od banaka na Cipru, ili oko granica kod podjele Bosne. Sve što je Milošević radio u R. Srbiji to je kasnije Tuđman radio u R. Hrvatskoj. Od uništavanja autonomija Vojvodine i Kosova, preko uništavanja ekonomije, do zločinačke privatizacije i uništavanja privrede i tako dalje. Kada pogledate vijesti za vrijeme rata bila je potpuno ista retorika. Oni su zajednički, ali svatko na svome teritoriju provodili, provodili plan uništavanja država na prostoru bivše Jugoslavije i instaliranja nekoliko superbogatih obitelji u svakoj od njih. Jedan od planova bio je uništavanja Dalmacije.
Kako ocjenjujete predloženu europsku Deklaraciju o statusu Dalmacije koji će simbolično doći na dnevni red Hrvatskog sabora tridesetčetiri godine nakon dalmatinske jogurt revolucije?
– Postjogurtska faza “razvoja” pokazala je kako su snage koje su obarale Tuđmanov neonacistički režim, uz pogrešne poteze lidera velikohrvatskih neonacističkih partija, praktično produžile tuđmanizam bez Tuđmana. U međuvremenu su donijete izmjene na Ustav RH, koji je zacementrirao svoj antidalmatinski stav, tako da se ne može ni napraviti reintegracija dalmatinskog teritorija, a s time ni statut koji će omogućiti prosperitet Dalmacije. Deklaracija o statusu Dalmacije je načelno dobra, jer je izrađuju najveći europski stručnjaci iz lokalne samouprace, ali stranka kojoj pripadam će najvjerojatnije odbaciti taj predloženi dokument jer se ne slaže s time da Dalmacija bude reintegrirana i bogata. Ja osobno cijenim napor eurospkih stručnjaka i birokrata iz institucija EU u pokušaju da iz suhog drveta Ustava RH iscijedi koliko god može više. Bojim se kako je taj napor jalov, jer posljednju riječ ipak ima Hrvatski sabor, a kao što znamo u njemu sjede dokazani neprijatelji Dalmacije od HDZ-a do pripadnika njegovih satelitskih parastrančica iz stranke “Centar”.
No, dobro je ipak što se na velika vrata ponovo otvara dalmatinsko pitanje i pitanje ustavnih promjena koje bi trebale voditi prema ravnopravnosti svih regija u RH. Uvjeren sam kako se mora postići novi povijesni dogovor između dva entiteta preostala iz austrougarske monarhije – Dalmacije, na jednoj strani te Hrvatske i Slavonije, na drugoj – o budućoj zajedničkoj složenoj državi Republici Hrvatskoj.
Comentarios