Rehabilitacija ustaštva

Piše: Sondra Zebić

Problem novonastalih balkanskih društava nije manjak, nego upravo suprotno - višak rehabilitacije. Upravo je višak, a ne manjak razlog zbog kojeg su ova društva miljama daleko od restorativne pravde.

Zadnjih tridesetak godina društvo se na globalnom nivou susreće s fenomenom koji, u nemogućnosti boljeg i adekvatnijeg imenovanja, političke znanosti i politička filozofija nazivaju pražnjenjem demokratskih institucija i kolapsom javnosti. Kolaps javnosti doveo je do sada već katastrofalnog snižavanja kriterija javne debate i javne rasprave. U dalmatskom društvu, uostalom kao i u svim društvima nastalima raspadom Jugoslavije, sve to je vidljivo bolje i više naprosto zato jer smo mali pa se sve vidi u krupnom planu.

Dok stojimo pred ambisom koji se svakim danom zumira, čime perspektiva koja se ispred nas ukazuje gubi na dubini, a dobiva na oštrini, nivo i kvaliteta javne rasprave sve više opada. Oporavku nisu doprinijele ni stotine ni tisuće NVO organizacija ni debatnih klubova ni parlaonica. Jedan takav debatni klub vodila je violinistica i politologinja te Ministrica kulture i medija, Nina Obuljen-Kožinek. Utoliko se u ovom tekstu obraćamo i govorimo o Nini Obuljen-Kožinek kao ministrici, a ne o Nini Obuljen-Kožinek kao privatnoj osobi. To su dva registra osobnosti i bitno ih je razlikovati. U kojoj se mjeri prožimaju to nije pitanje javnosti, nego pitanje savjesti i časti ministrice kulture i medija.

U jučerašnjem gostovanju na televiziji N1 ministrica kulture i medija, Nina Obuljen-Kožinek izrekla je nešto što je do trenutka pisanja ovog teksta već izazvalo lavinu komentara na društvenim mrežama kao i reakcije opozicije koje su pozvale na smjenu ministrice koja tu funkciju obnaša predugo u usporedbi s normalnim, zdravim, demokratskim društvima. Što je to bilo toliko sporno u izjavi Nine Obuljen-Kožinek za N1 a da već ranije nije rekla? Rekla je, izražavajući slaganje s dugogodišnjom HDZ-ovom perjanicom Andrejem Plenkovićem, kako ratni zločinci po odsluženju kazne trebaju biti rehabilitirani u društvo.

Načelno, rekla je istinu i otvorila veoma važno pitanje: treba li, kada i prije čega društvo rehabilitirati ratne zločince, pa onda gradacijom (jer pravo poznaje gradacije) i zločince uopće?

Ma koliko bolno to pitanje bilo, ono je legitimno. Ma kako teško bilo to pojmiti, najgore zločine su počinili ljudi, dakle ljudska bića. Pitanje retribucije, prevencije i rehabilitacije čine bit modernih pravnih sustava. Premda se, naravno, rasprave o ovim pojmovima i modelima nalaze još i u predmodernim izvorima. Drugim riječima, rehabilitacija ratnog zločinca i recimo silovatelja, premda se obje obuhvaćaju pojmom rehabilitacije, ovdje u pozitivnom značenju ovog pojma, nemaju istu pravnu težinu. Društveno gledano, ni ratni zločinac ni silovatelj ne prestaju biti ratnim zločincem i silovateljem po odsluženju kazne. Ne prestaju biti ni ljudskim bićima, te upravo zbog toga pravo, u svojoj pozitivnoj namjeri, zagovara barem mogućnost restorativne pravde.

Ideja restorativne pravde počiva na načelu kojim se zločince, ratne ili zločince za druga teška djela, suočava s njihovim žrtvama i širom društvenom zajednicom, te se kroz institut pokajanja i jasnu svijest o počinjenom djelu, nastoji umanjiti bol, šteta i zla nanesena počinjenjem zločina. Ukoliko je odsutan institut pokajanja, prvi i nužni korak, ne samo što je jako teško, nego i nemoguće govoriti o rehabilitaciji u pozitivnom značenju. Naravno, proces je kompliciran, jer pored instituta pokajanja pretpostavlja i spremnost društva kako bi prihvatilo to pokajanje. U oba slučaja proces nije tek ili samo isključivo pravne, nego i političke prirode. To nas pak dovodi upravo do pitanja politike koje je u slučaju ratnih zločina centralno i za nas u regiji nešto preko čega se ne može tek tako olako preći svodeći pitanje na individualizirani pravni akt.

Upravo tu dolazimo i do problema koji bi kao ministrica bilo čega Nina Obuljen-Kožinek trebala sagledati ne kao privatna osoba, nego kao netko tko obavlja javnu ulogu i dužnost. Dakle, ukoliko se uistinu zalaže za građansko, multikonfesionalno i multikulturalno društvo onda je Nina Obuljen-Kožinek, ministrica, jučer trebala reći kako je pitanje rehabilitacije jako bitno, ali kako se ne slaže s gospodinom Plenkovićem, jer problem u našim društvima nije manjak, nego upravo suprotno - višak rehabilitacije. Upravo je višak, a ne manjak razlogom zbog kojeg su naša društva miljama daleko od restorativne pravde. Utoliko je minstrica kulture i medija mogla reći, ali je odlučila to ne učiniti, kako je opće poznato kako živimo u društvima povampirenog povijesnog revizionizma u kojima pojam i ideja rehabilitacije imaju samo i isključivo negativni predznak, kako ne služe svrsi restorativne pravde, nego upravo suprotno, kako služe kako bi se rehabilitirali nacisti, fašisti, ustaše, četnici i ostali neprijatelji Dalmacije, te u konačnici sasvim dosljedno ovoj logici, i zločinci devedesetih. Mogla je ministrica kulture i medija reći kako će se kao ministrica zalagati za restorativnu pravdu te kako će, za razliku od Plenkovića, svoju funkciju iskoristiti kako bi antagonizirala članove HDZ-a i one pripadnike hrvatskog naroda koji u zločincima vide heroje. Bit politike i političkog djelovanja ne sastoji se tek u antagoniziranju političke opozicije, nego upravo suprotno, u antagoniziranju onih u vlastitim redovima.

Naime, politička stranka koja je novoizabranu ministricu imenovala na tu funkciju najavila je kako će na mjestu stradanja nevinih žrtava, uz novac koji će doći od hrvatske države, dakle na mjestu gdje su se događala masovna ubojstva nehrvata, otvoriti muzej HOS-a, dakle iste one paravojske koja je ljude držala zatočenima u logorima smrti i ubijala ih. To je praiskonski povijesni revizionizam, baš kao što je to slučaj i na mjestima stradanja i u logorima koje je otvarala Jugoslavenska armija, gdje je primjerice na mjestu logora Trnopolje kroz koji su prošle desetine tisuća ljudi lokalna organizacija ratnih veterana dala podići spomenik palim borcima. Ne treba se zavaravati, postoji i buja i antidalmatinski revizionizam koji kao ostali povijesni revizionizmi, izbijaju iz svake pore, koji kao i drugi povijesni revizionizmi rehabilitira kolaboracioniste naci-fašizma, a ujedno kao heroje slavi i ljude osumnjičene za ratne zločine iz posljednjeg rata koji su obnašali i dalje obnašaju visoke političke funkcije, te na koncu ubijenim civilima srpske, dalmatske i ostalih nehrvatskih nacionalnosti podiže spomenik poput onoga koji u najboljem slučaju sugerira kako se radi o nesretnom slučaju ili kako su se ti ljudi ubili sami, a o zločinima koje je počinili pripadnici ZNG-a ili HOS-a jedva se govori.

Mogla je tako ministrica kulture i sporta, Nina Obuljen-Kožinek reći kako je pitanje rehabilitacije bitno, ali kako naša društva o tome mogu – a i to možda – raspravljati tek apstraktno, iako u tome ama baš ništa nije apstraktno, budući kako živimo u društvima u kojima se svaki dan rehabilitiraju naci-fašistički kolaboracionisti kao i zločinci iz devedesetih, te kako problem nije manjak, nego višak rehabilitacije. Kako je problem s kojim se susrećemo upravo taj kako se radi o razgradnji, a ne izgradnji javnosti. Kako gospodin Plenković i HDZ doprinose, kao i gotovo svi ostali akteri političkog i parlamentarnog života, razgradnji javnosti time što zločince glorificiraju i rehabilitiraju kao uzorite članove društva.

U konkretnom slučaju o kojem je bilo govora radi se o Mirku Norcu i Anti Gotovini, „ljudima“ (koji su samo biološki ljudi) koji se nikada nisu javno pokajali za zločine koje su počinili i koje ne treba rehabilitirati jer su se oni odavno već rehabilitirali. Oni su sada ugledni članovi društva, njima se odaju počasti, njima se ne uskraćuju nikakva ljudska prava, njima se ne uskraćuju javni nastupi, njih se nije protjeralo iz sfere javnosti i nije im se oduzelo pravo na javni govor. Naprotiv, oni, kao uostalom i drugi ratni zločinci na području bivše Jugoslavije i njima slični, uživaju u svim pravima i u svim počastima.

Mogla je, hrvatska ministrica kulture i medija, Nina Obuljen-Kožinek, ali nije rekla kako živimo, dakle, u sumraku rehabilitacije koji nas udaljava od restorativne pravde tako što glorificira zločince, a žrtve teških ratnih zločina na taj način gura ne samo na marginu, nego još desnije na ionako ekstremno desnom političkom spektru. Mogla je reći i to kako postoji razlika između toga što ratni zločinci nastavljaju živjeti kao ljudska bića i kako će ih društvo prihvati ukoliko pokažu kajanje i toga što ih se stavlja u javni prostor kao oličenje političke i vojne čestitosti. Međutim, jedno je nekoga primiti u natrag u društvo kao privatnog građanina, kao oca, sina, supruga, brata, djeda, a sasvim je drugo primiti ga kao gosta javnih, crkvenih i ostalih tribina, gdje se upravo činjenica kako nije pokazao pokajanje uzima kao ultimativni čin pokore za “našu stvar“.

Pitanje rehabilitacije upravo zbog toga nije tek ili samo pravno pitanje i izazov, nego i političko pitanje par excellence. Politika je kod nas, a i globalno, nažalost svedena na šibicarsko-kokošarske trikove. U našoj verziji taj šibicarsko-kokošarsski trik se sastoji u tome kako je Gradsko vijeće grada Zagreba donijelo po svemu pohvalnu (i konačno!) odluku kojom se imena ulica koje su bile imenovane po ustaškim poglavnicima i činovnicima imaju preimenovati, dok se istovremeno članovi stranke koja sjedi u tom vijeću i koja postavlja ljude na odgovorne funkcije u državi slikaju s presuđenim ratnim zločincima iz „Domovinskog rata“, ozareni kao da se nad njih spustila milost gospodnja. Upravo zbog toga pitanje pozitivne rehabilitacije ostaje tlapnjom svih onih koji razumiju kako se za tako nešto moraju stvoriti preduvjeti i stvoriti neka kontrajavnost. Šibicarsko-kokošarenje nije izgradnja kontrajavnosti.

Dok oni tako šibicarski trguju i švercaju našim životima i traumama, prolazi vrijeme, a kritička oštrica javnosti otupljuje, zatupljuje ili odlazi. Ljudi zajedno žive, ali bez toga kako će im netko pouditi nadu, restorativnu pravdu i zajedništvo, prepušteni sami sebi i svojim strahovima koje političari samo podgrijavaju, dolijevajući ulje na vatru, kao da ljudi već nisu i previše preplašeni, obeshrabreni, umrtvljeni i sami.

Utoliko je jučerašnji nastup ministrice kulture i medija, Nine Obuljen-Kožinek potvrda isključivo i samo činjenice kako je velikohrvatska kleronacistička politika oličenje osobnog kokošarskog oportunizma, a kako je javna debata srozana ispod svake mjere. Priznajem, bilo je simpatično gledati kako se ministrica zapetljala u jeziku te se u jednom trenutku u istoj rečenici s jedne norme (dubrovački dijalekt) sama ispravljala na drugu normu (nominalno hrvatsku). Eto, to je vjerodostojan pokazatelj stanja građanske inteligencije i svijesti u ovom trenutku. Za nas kao javnost ostaje pitanje: može li se biti članom HDZ-a (ili bilo koje druge antidalmatinske šibicarsko-kokošarske stranke) bez prelaska na jezično-purističku normu?

Na kraju, svi se bez iznimke moramo podsjetiti kako intelektualac nije netko tko naprosto čita ili ima diplomu u rukama, nego netko tko je spreman umjesto ministarski oportunog „niz dlaku“ preuzeti rizik onoga što Foucault naziva neustrašivim govorom. Discipliniranje jezika, baš kao i negativna rehabilitacija, nikada nije bilo i ne može biti neustrašivi govor. To je ono što nas je odvelo i dovelo tu gdje jesmo, do obesmišljavanja i obezvrjeđivanja ideje javnosti i zajedništva.

Upravo zbog toga, pitanje mogućnosti pozitivne rehabilitacije treba strogo odvojiti od rehabilitacije povijesnih revizionizama ili revizionizma, pošto kod nas sve to radi po istom načelu. To da su oni koji nas politički predstavljaju i dijele pravdu za to nesposobni, naš je koliko i njihov problem. Restorativna pravda je teška, pa gotovo nemoguća, ali ostaje mjestom i prostorom za političku borbu. Na koncu, teška i nemoguća je izgledala i borba dalmatinskih partizana kojima, kako stvari stoje, nismo dostojni ni cipele čistiti. Ako i kada budemo dostojni da im čistimo cipele, možda i od nas bude nešto u vremenu rastućeg tehno-feudalizma.