Piše: Daniel Remanni
Godina će 2024… Osjećaj je kao da će 1991. Samo se pitanje razlikuje: zašto smo ostali ovdje živjeti? Suvislog odgovora nema. Ma koliko ga se čovjek trudio pronaći…
Godine 1991, sjećam se, bilo je teško naći potvrdu da si normalan. U stvari, sve je ukazivalo na to da si lud. Jer, sva svjetina („Pučina je stoka jedna grdna!“) tiskala se po pijacama, ulicama, po javnom gradskom prijevozu, na radnim mjestima, s pjenom, s bjesnilom na usnama: „Ubij Srbina!“, „Ubij četnika!“ (a četnik je bio svatko tko nije ušao u sustav HDZ-ovog jednoumlja), „Ubij Cigana!“ i na kraju „Ubij Dalmoša!“
Gledam sada klince na Visokoj. Između dvije zgrade napravili su pravo malo bojno polje: s jedne strane dvorišta jedan tabor, s druge strane dvorišta drugi. Imaju od sedam do deset godina, naoružani su petardama, zelenim, crnim, kakve god boje i dezena želiš. Oni se ne igraju klasičnih dječjih igrarija: da tek tu i tamo bace poneku petardu ili žabicu u susjedni tabor, ili iznenade zamišljenu prolaznicu jednom malom eksplozijom. Ne, oni su izgradili i zauzeli prave-pravcate tabore.
Ta djeca ne bacaju petarde u tabore ili pred noge zamišljene prolaznice, oni petarde, topovske udare, dinamite… bacaju – jedni na druge. I silno uživaju u tome! Sline, balave, malo im je, iako se na sve strane i dimi, i dimi, i osjeća se miris baruta u zraku. Oni bi, nema sumnje, u ruke uzeli prave puške, puškomitraljeze, snajpere, bazuke, minobacače…, samo kako bi dovršili pokolj koji su im očevi i djedovi započeli.
Pitam se, zna li majka ijednog od njih kako joj sin na Facebooku, Twitteru, Instagramu ili Tik-toku umjesto svoje, drži sliku Ante Gotovine, Mirka Norca, da ne kažem Ante Pavelića kao profilnu? Za kojeg klinci tvrde kako su „najveći hrvatski heroj“. Siguran sam kako ona, „majka“, pojma nema. Prilično sam uvjeren kako ona čak i ne zna kako upaliti kompjutor ili laptop. A kamoli što su društvene mreže.
„Nisam znala…“, reći će za koju godinu, kada ga budu dovodili kući, prebijenog skoro pa namrtvo u dogovorenoj uličnoj tuči između „Torcide“ i „Bad blue boysa“. Ili kada ga policija bude odvodila jer je nožem unakazio utrobu imaginarnog protivnika. To su „navijačke“ grupe koje danas vode neki mali, maleni Pavelići… Koji maštaju o svojim Anicama i o nepodobštinama koje je onaj pravi Pavelić za života uspio ostvariti. Po njihovom poimanju svijeta, ovdje se još jedino krv može valjati ulicama. Jer krv se vratila kući. Krv i tlo – krv na tlo.
No, situacija je danas čak ponešto bizarnija nego 1991. godine. Nitko ništa naučio nije, jer je velikohrvatski kleronacizam metastazirao u galopirajući teški tumor mozga. Pokušavajući se „prilagoditi“ tome, takvi ovdašnji ljudi su se pretvorili u zvijeri. Oni škrguću zubima na svakom kantunu, na svakoga. Oni ne znaju što je ljubav, ne sjećaju je se, a samim tim su prestali željeti ljubav. Oni se najbolje osjećaju kada mrze.
Zato sada obožavaju Gospodara Karamarka. Jer, on je hodajuća mržnja, on je utjelotvorenje zla, on je Udaj Hussein, on je Sauron. Zato ga, kao u Mordoru, prizivaju da, kao hordama orki, upravlja njima. Svjetina, glupa i neobrazovana pučina vapi za diktaturom. I diktaturu će dobiti. Potpuno poremećeni Gospodar će nastaviti gdje je Tuđman stao: s ubojstvima, bezrazložnim hapšenjima i utamničenjem cijele jedne nacije. Uhapsit će i svoga bivšeg prijatelja Plenkija. Uhapsit će na kraju i samoga sebe.
A svjetina će urlikati: uhapsi mene, uhapsi mene, uhapsi mene! Pa će se potom međusobno ubijati u zatvorima. U zatvoru koji se zove Srbija. Ne petardama, već pravim mecima.
To će, naravno, sve biti podržano od strane prijatelja sa Zapada i s Istoka. Što je i za razumjeti. Jer, ti naši prijatelji naučili su lekciju iz devedesetih: više neće dopustiti da se ludilo iz Republike Hrvatske izlije na susjede, na cijelu Europu. Pogotovo ne sad kada bjesni ruska nacistička agresija nad Ukrajinom. Nitko se neće miješati u „unutrašnje prilike“ u Republici Hrvatskoj. Zato će nastaviti podržavati Plenkovića. Kao nekog talibana, koji im odgovara baš u datom trenutku. I to je i legitimno i logično s njihove strane.
Drugim riječima, mi se više nemamo u koga pouzdati van ove države. Osim u sebe same. A od toga čovjeka može nas spopasti samo jeza. Jeziva, hladna jeza, trnci koji lede krv u žilama. Opet srljamo u propast, jer osim propasti ništa drugo, možda, nismo ni zaslužili.
Zašto smo ostali ovdje? Zar kako bi maštali o tome kako bi naša djeca otišla odavde, netragom da nestanu? A da mi okušamo ovdje zaraditi kako bismo im omogućili školovanje i život negdje tamo?
Ili smo ostali zato što ne pristajemo na Udaja, na Mordor, na Had na Zemlji, na neljudskost, na mržnju? Ako smo već ostali, nema nam druge nego nastaviti jurišati na vjetrenjače. Svom snagom i svom silinom. Sretni zbog toga što jesmo, a ne zbog onoga što nismo. Sretni što smo, unatoč svemu, opstali kao Ljudi. Postoji li u današnjoj Europi veće iskušenje nego ostati Čovjek, baš u Republici Hrvatskoj, u Mordoru? Ne postoji.
Naša je utjeha naša Dalmacija. Možda je to samo imaginarna Dalmacija. Dalmacija za koju vjerujemo kako postoji. Dalmacija kao posljednje utočište i posljednja prilika za obranu od velikohrvatskih kleronacističkih zvijeri. Dalmacija kao otok slobode. Dalmacija kao ideal slobode. Dalmacija kao horizont.
Duboko vjerujmo kako, unatoč Karamarku – Sauronu i Republici Hrvatskoj kao Mordoru, Dalmacija još uvijek postoji.
Comments