Piše: Mikula Zancchi
Republika Hrvatska, izvan kanona, potiče Alfred Nobelovu nagradu za neoliberalizam. Za dovođenje do uništenja Dalmacije. No, lista nominiranih u RH bit će preduga i vjerojatno kontroverzna.
Jednostavni, a time i savršeni postulati neoliberalizma postali su empirijska osnova za integraciju svjetova, njihovu modernizaciju. Digitalnom revolucijom engleskog govornog područja u cyber prostoru razbili su svjetonazorske stereotipe i navodno onemogućili rat civilizacija.
Navodna sloboda pojedinca, tržišni odnosi temeljeni na privatnom vlasništvu i "minimalna država" stalno provode zahtjev laissez-faire, navodno daju šansu stabilnosti, pravdi i prosperitetu za sve. Rooseveltov "novi kurs" pretvorio je liberalizam u instrument trajnog ekonomskog proboja. Naravno, s Keynesom.
Nazvavši državu "noćnim čuvarom", neoliberalizam je osudio njen suverenitet. Zajedno s globalizacijom, to je vrijeme približilo temeljnoj reformi svjetskog poretka nakon što je Westfalski sporazum donio nove svjetske ratove zbog struktura teritorija pojedinih država.
Suveren je u to vrijeme dobio suverenitet i podario život u apsolutnoj monarhiji. Bio je to odljev globalizacije. Rat svih protiv svih, prema Thomasu Hobbesu. Prije toga je Aleksandar Veliki, bez pretjerivanja, započeo je prvi pravi val globalizacije, dovodeći u pitanje izvorni suverenitet.
Nakon što ga je Korintski kongres gradova-država, polisa, izabrao za arhistratega svih Grka, suverenitet je žrtvovan zajedno s Demostenom. Ovo je bilo prvo iskustvo širenja vrijednosti carstva na cijeli ekumenizam Hekate iz Mileta.
Globalizacija i kolonizacija novih carstava nisu izdržale pritisak "nacionalnih država" u devetnaestom stoljeću, koje su uronile u brze procese industrijskog kapitalizma. Postojao je kult suverenih naroda. Skupine ljudi koji su se deklarirali kao narod branili su zajedničke vrijednosti, ciljeve i želje da se drže zajedničkog načina života, razmišljanja i djelovanja.
Također su zahtijevali apsolutno nemiješanje u njihove suverene poslove. Britanija je, boreći se za svjetsku dominaciju, čak razvila "izvoznu" doktrinu "liberalne demokracije" u devetnaestom stoljeću.
Neoliberalna postindustrijska revolucija, američke Federalne rezerve i nove inteligentne tehnologije sredinom dvadesetog stoljeća konačno su vratile globalizaciju u svijet. Kao dominantan način njezina razvoja. Ovaj put bez brutalnog nasilja i krvavih žrtava. Ne računajući Nikaraguvu, Panamu Afganistan i Irak.
Liberalizam je zadao razoran udarac Marx-Lenjinovoj planiranoj zapovjednoj ekonomiji, a globalizacija je slomila i onako trulo komunističko totalitarno carstvo. Hladni rat, koji je započeo nakon Churchillova govora u Fultonu, završio je.
Godine 1985. Reaganova doktrina novog globalizma pokrenula je motor novovjekovne globalizacije.
Dolazi doba westernizacije, koja je u Dalmaciji bila prisutna već debeli niz stoljeća. Dolazi do brze modernizacije nezapadnih tradicionalističkih društava po uzoru na liberalne demokracije zapadnog svijeta.
Pokušaj da se iranskom revolucijom zaustavi širenje zapadne sekularne kulture nije uspio. Ali asimetrični odgovor izazvao je izbijanje vjerskog fundamentalizma, političkog separatizma, izolacionizma i kulturnog tradicionalizma.
To je oživjelo međunarodni terorizam, najveću prijetnju transformaciji moderne civilizacije.
On, cinično tumačeći načelo nacionalnog samoodređenja Woodrowa Wilsona: “jedna etnička grupa, jedna država”, pokušava rascijepiti civilizacijsku integraciju i na ruševinama globalizacije izgraditi islamski kalifat. Novi carski suverenitet.
Pokušaji zaustavljanja globalizacije izgledaju kao žrtveni neposluh prošlosti budućnosti. Sparta i Atena, prve koje su se oduprle globalizaciji, izgubile su. To ih je pretvorilo u provinciju makedonskih kraljeva, a potom i velikog Rima. Zauvijek.
Sjedinjene Države bile su pokretačka snaga kolektivizacije suvereniteta. Jer, inače, je širenje carstava nemoguće. Taj proces ubrzano devalvira status suverenih država. Gube pravo na pravno nasilje i prisiljeni su internacionalizirati nacionalne pravne sustave.
Prioriteti ljudskih prava i sloboda proglašeni su najvišim državnim interesima.
Formira se globalno tržište s jedinstvenim pravilima igre na čelu s 83 000 TNC-ova. Pod njihovom kontrolom - polovica svjetske proizvodnje i gotovo 2/3 svjetske trgovine. To su glavni agensi globalizacije. Oni dominiraju posvuda. Vlade i parlamenti povlače se pred njima.
Politiku globalizacije osigurava gotovo tristotinjak međuvladinih svjetskih organizacija. U tome im pomaže 5,5 tisuća nevladinih međunarodnih organizacija koje osiguravaju društvenu integraciju.
To je toliko promijenilo svijet da je tolerantni predsjednik Njemačke, vojvoda od Davosa, iznenada ponudio da se okonča “anarhija” nacionalnih interesa i prijeđe na “globaliziranu vanjsku politiku kao unutarnju politiku svijeta”.
Složimo se kako ovo izgleda pomalo neočekivano na pozadini opreznog ponašanja njemačkih političara. Možda zato što većina naroda, ljudi u zemljama EU sebe smatraju prije svega Europljanima, a tek onda Nijemcima, Francuzima, Talijanima…
Doktrina lorda Curzona o državi kao figuri na "velikoj šahovskoj ploči" Brzezinskog vrijeme je za arhiviranje. Nastalo je i djeluje društvo pluralističkih interesa.
U njemu je oslabljena građanska lojalnost. Kao i odanost, da tako kažem, "zastavi" i drugim državnim simbolima.
Unatoč otporu diktatura i vojnog terora, mladi arapski svijet, neopterećen mislima o etničkom identitetu, otvorio je sveta vrata globalizaciji. Uništena je posljednja linija obrane državnog suvereniteta, koja je, prema Jeanu Bodenu, "najviša, apsolutna i vječna vlast nad građanima i podanicima zajednice".
Globalizacija neće utjecati na nacionalni identitet Arapa ako ne znači siromaštvo i stagnaciju. Japanci su ostali Japanci.
Rusija je preuzela ulogu globalnog osvajača tuđih suvereniteta pogođenima globalizacijom. Zapravo, to je glavni model njezine vanjske politike, ako duboko ne cijenimo mobilizirajuću ideju "ruskog svijeta" (odnosno Putinovog plana širenja do Labe i Jadranskog mora).
Kao i politička i vojna neutralnost, globalizacija i neoliberalizam su pasivani, inercijski putevi razvoja... Ne vode pravoj modernizaciji i ograničavaju inovativnu strategiju, osuđujući na stalno prevladavanje krize zatvorenih društava: korupcije i klijentelizma, raspodjele nacionalnog bogatstva u sjeni, društvenog stanja. politički otpor.
Suprotstavljanje globalnom tržištu i ograničavanje pristupa nacionalnom gospodarstvu TNC-ova, minimiziranje uvoza visokotehnoloških ulaganja i novih tržišnih ideologija. Opterećena zastarjelom industrijom, pretjerano visokim udjelom rente u nacionalnom dohotku, države i njene regije sve više ne ovise o narodu.
Vladajuće elite ne izvještavaju transparentno biračima, što dovodi do dugotrajnih sukoba. Raspodjela nacionalnog bogatstva je nerazmjerna i nepravedna. Razina slobode je neadekvatna za liberalne demokracije. Time se značajno narušava unutarnji suverenitet i ne doprinosi stabilnosti države i učinkovitosti vlasti.
Štoviše, temelj blagostanja sve više su društvene inicijative ljudi, koje određuju njihove živote. Danas su društvene institucije postale puno važnije od materijalnih sredstava države. Zbog ovog jednostavnog zaključka Douglas North postao je nobelovac.
Važno je ponovno pročitati Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789., nastalu na krilima Francuske revolucije, koja je proklamirala opće načelo nacionalnog suvereniteta: „Ako nema jamstava ljudskih prava i nema podjele vlasti, nema ni ustava ni države."
Hrabrost vladara je prepoznati nemogućnost održavanja neutralnosti u suvremenom svijetu prema glavnim događajima koji se u njemu odvijaju. Također je nemoguće održati punu suverenost nad interesima globaliziranog svijeta.
Uključivanje u globalni razvojni proces je neizbježno. Nitko to neće moći zanemariti. Osim, možda, odvratnih političkih režima, poput onih u Rusiji, u Mongoliji, Afganistanu ili Sjevernoj Koreji. Oni će, prije ili kasnije, poput Atene i Sparte, pasti pod pritiskom globalne civilizacije. Zbog dubokih i skupih unutarnjih kriza, građanskih sukoba i strastvenih revolucija.
Jedini izlaz je što prije osedlati val globalizacije. Zadatak je iznimno težak. Naravno, ako se nacionalne uske oligarhije na čelu s nacionalnim diktatorom ne nastave boriti protiv toga. Pokušaj njegove provedbe u Dalmaciji nije uspio.
Globalizacija nedvojbeno mijenja strategiju osiguranja nacionalnog interesa i zaštite kulturno-povijesnog identiteta. Primjećujući to, ulazimo u nepremostivu kontradikciju.
S jedne strane, ustavna dužnost države je štititi državni suverenitet. S druge strane, ulaskom u globalni prostor država otvara svoj i internacionalizira ga.
Suverenitet regije ne može i ne smije više biti isključivo nacionalna kategorija. I ne samo zato što međunarodno pravo postaje dio domaćeg zakonodavstva, već zato što u globaliziranom svijetu regije u svojim povijesnim granicama imaju veće ovlasti od nacionalne vlasti.
Donošenje krupnih odluka o strateškom razvoju regija nemoguće je bez sudjelovanja nadnacionalnih globalnih institucija, koje provjeravaju krše li se pravila međunarodnog prava i, što je najvažnije, poštuju li se pravila globalnog tržišta. Te institucije su: OESS, MMF, WTO, OPEC, EU, NATO, G-7, OECD...
Sve ostalo je iluzija i put u izolacionizam.
Realnost je kako u državama razvijene demokracije nacionalni interes danas određuje razinu zaštite njenih regija u kontekstu globalizacije i kvalitetu njenih suverenih sposobnosti. Prije svega, u osiguranju nacionalne sigurnosti. Ako je takav interes svjestan i jasno definiran.
Nedostatak politike nacionalnog interesa kroz regije i nacionalne sigurnosti kroz regije brzo pretvara državu iz subjekta globalnog procesa u objekt. To može biti samo kazna za neposlušnost. Što vidimo iz primjera Srbije (sankcije) i Republike Hrvatske (tihe sankcije) ‘90. i primjera Rusije danas
Sudionici globalizacije, predvođeni Sjedinjenim Državama i Europskom unijom, neprestano usklađuju strategije nacionalne sigurnosti s globalnim izazovima. Dakle, svjetski igrači ne ulaze u teritorij neke druge države, ali svojim preporukama predlažu izmjene zakonodavstva i stvaraju okvir za stabilizaciju nacionalnih država. Ovo je svojevrsni aksiom. Globalizacija proizvodi i sustavne i često asimetrične rizike i prijetnje. Nacionalni resursi nisu dovoljni za njihovo prevladavanje te je potrebna je konsolidacija napora – kroz razvoj regija.
Osim toga, konfrontacija s globalizacijom tjera njen motor da radi još brže. Stoga svi akteri u globalnoj koaliciji jačaju ulogu i funkcije posebnih antikriznih centara koji su odgovorni za politiku nacionalne sigurnosti. To se najbolje vidi na primjeru Poljske i Danske koje su kroz regionalizaciju i decentralizaciju podigle svoje sigurnosne službe i krenule ka jačem ekonomskom napretku.
Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska hitno su uspostavile vlastita regionalna Vijeća za strateško planiranje, prevenciju izazova i prijetnji nacionalnoj/globalnoj sigurnosti, te upravljanje krizama i sukobima. Francuska ima 18 takvih Vijeća (u 13 regija i 5 u prekomorskim teritorijima, a UK u 4 nacije i 8 regija).
Glavni trustovi mozgova smješteni u regijama, daju razumne prijedloge vladama kako bi osigurale nacionalni interes. Uključeni su u sustav provjere i ravnoteže, koji osigurava nepristranost i neovisnost političke vlasti.
Samo snažan regionalni suverenitet može odoljeti globalizaciji. Jači od svog nositelja – centralne vlasti. Jer, postoji strategija trajnog rasta koja se temelji isključivo na izvozu.
Alternativa globalizaciji u sferi neoliberalizma, je u globalizaciji potaknutoj nacionalnim protekcionizmom, što je nova era svjetske globalizacije.
Možda je to jedini put do slobode Dalmacije i njenog napretka. Jer, kako je rekao Tocqueville: "Onaj tko u slobodi traži nešto drugo osim sebe, stvoren je za ropstvo"
Ali slobode za Dalmaciju neće biti, sve dok su antidalmatinski akteri jaki u njoj, dok antidalmatinski akteri osnivaju svoje satelitske parastrančice u njoj i dok dalmatinski narod ne želi se boriti za nju.
댓글