Piše: Livia Marini
Nakon više od 50 godina istraživanja raznim metodama uključujući i najmoderniju tehnologiju, moramo zaključiti kako na Bleiburgu nema ljudskih ostataka, nema čak ni tragova krvi koje bi datirale s kraja II. sv. rata.
O pitanju Bleiburga pričali smo s profesoricom povijesti sa Sveučilišta u Grazu, Susanne Ruhs.
Ruhs nam govori kako je za mnoge Hrvate Bleiburg središnje je mjesto sjećanja. Svake godine u svibnju ondje se okuplja nekoliko tisuća Hrvata na obilježavanju takozvane 'Bleiburške tragedije' koja se navodno dogodila na kraju II. svjetskog rata. Dokumentacijski centar austrijskog otpora (DÖW) nazvao je ove komemoracije "najvećim neonacističkim skupom u Europi". Katolička crkva u Austriji povukla je svoje dopuštenje za održavanjem mise, kao što je bilo i prethodnih godina u sklopu obilježavanja. Unatoč ovome komemoracija je još jednom održana 18. svibnja 2019., uz snažnu potporu hrvatske vlade.
Organizatori su tvrdili kako se događaj održava na privatnom posjedu te kako je Crkva samo oduzela pravo održavanja mise. Međutim, danima prije događaja austrijske su vlasti odbacile ovo tumačenje, opisujući događaj kao politički skup, a ne crkveni obred. Zbog toga je propovijed biskupa nazvana političkim govorom na neonacističkom mitingu. Iako manje od očekivanog, događaju je prisustvovalo oko 10 000 posjetitelja, među kojima i hrvatski ministri.
- Što zapravo znači 'Bleiburg'? Koje je njegovo veće značenje u hrvatskoj politici i kako je ovo mjesto postalo simbolom povijesnog revizionizma u suvremenoj Hrvatskoj?
Nezavisna Država Hrvatska bila je fašistička nacistička satelitska država koja je postojala od 1941. do 1945. godine, a predvodili su je ustaše, ekstremistički antisrpski, antisemitski, antidalmatski i antiromski pokret, pokret protiv komunista, homoseksualaca – svih onih koji bi se na bilo koji način protivili politici Ante Pavelića. Na kraju Drugog svjetskog rata iz pobjedničke Jugoslavije bježali su svi, od vojnika njemačkog Wehrmachta preko domobrana do hrvatskih ustaša i srpskih četnika, a mogao se naći i koji slovenski bjelogardejac. Jugoslavenski partizani, u nadi da će nacističke kolaboracioniste predati britanskoj vojsci doveli su tu skupinu gamadi kod austrijskog grada Bleiburga. Britanci su odbili njihovu predaju i većinu tih ljudi proslijedili dalje u dubinu Austrije i prema Njemačkoj.
- Hoćete reći kako nije bilo nikakvog pokolja na Bleiburgu?
Upravo tako. Na Bleiburgu nije bilo nikakvih nezakonitih ubojstava navodnih nevinih žrtava. Ako se i dogodilo nešto bilo je sporadično, a partizanski zapovjednici su kažnjavali one koji su počinili bilo kakav zločin nad zarobljenicima. Navodne žrtve partizanskih nezakonitih masovnih ubojstava koja će postati poznata kao 'Bleiburška tragedija' najvećim dijelom bili su ustaški zločinci, no u Republici Hrvatskoj nakon 1990. često su ih nazivali 'nevinim žrtvama križnog puta”. To je smijurija ustaške revizije povijesti.
- Možete li ispričati što se konkretno dogodilo?
Svakako. Kad su odbjegli ustaše počeli napuštati Zagreb, uporište velikohrvatskog zločinačkog nacizma, ustaštva 5. i 6. svibnja 1945. pod zapovjedništvom Vjekoslava Maksa Luburića., koji je prethodno bio odgovoran za ustaške koncentracijske logore, uključujući i zloglasni kompleks logora smrti Jasenovac. 11. svibnja Luburić se vraća u Zagreb kako bi nastavio gerilsku borbu; zapovjedništvo su preuzela dva ustaška generala Ante Moškova i Tomislav Rolf. Rolf je prethodno sudjelovao u zatvaranju (i kasnijem ubojstvu) srpskih seljaka u glinskoj crkvi u ljeto 1941. i pokolj u Gatima poviše malog grada na obali – Omiša u listopadu 1942. Zanimljivo i Moškova i Rolf su Židovi koji su poslužili Paveliću kao marionete. No, njihove namjere su spriječene, jer su partizani bili toliko jaki da su do 8. svibnja 1945. oslobodili Zagreb. Nakon toga još su se vodile borbe s ostacima ostataka ustaša i četnika na području današnje Republike Hrvatske. Mnogi od njih su dovedeni do Bleiburškog polja gdje su ih Englezi, kao što sam već rekla, preusmjerili prema unutrašnjosti Austrije i prema Njemačkoj.
- Kakav je pogled prema ustaškom i neoustaškom pokretu u Republici Hrvatskoj od 1990. na ovamo?
Unatoč gore navedenim povijesnim činjenicama, HDZ dominantna stranka u hrvatskoj politici od osamostaljenja 1991., tradicionalno podupire komemoracije u Bleiburgu. Posebno je to bilo za vrijeme predsjednikovanja fašističkog diktatora Franje Tuđmana tijekom 1990-ih; postalo je nešto manje opipljivo tijekom pregovora o pristupanju EU pod HDZ-ovim premijerima Ivom Sanaderom, a nastavljeno je s obnovljenim entuzijazmom nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović postala predsjednica 2015. kao što su tada i predsjednica i premijer dolazili iz redova HDZ-a. U prvim danima samostalne Hrvatske, HDZ i predsjednik Tuđman zauzeli su decidirani stav prema ustaškom režimu: za njih je NDH bila temelj stvaranja neovisne Republike Hrvatske ’90. Oni su NDH shvaćali kao prekretnicu prema hrvatskoj neovisnosti, te su zataškavali i revidirali ustaške zločine. Formula “pomirbe” koju je predložio Tuđman, tvrdila je kako su se i ustaše i partizani borili za “hrvatsku stvar” tijekom Drugog svjetskog rata – iako na različite načine. To podsjeća na miješanje kostiju koju je počinio španjolski fašistički doktator Francisco Franco. Tuđman je išao toliko daleko pa je predložio pokopavanje kostiju ustaša na mjestu većeg ustaškog logora smrti Jasenovac, radi postizanja “nacionalnog pomirenja” između žrtava ustaških zločina i počinitelja ustaških zločina. Ustaše su trebale biti donesene s Bleiburškog polja, no pitam se kako bi to napravili kada na tom polju nema ničega.
- Nekoliko puta ste rekli kako na Bleiburškom polju nema ničega. Možete li objasniti na što mislite?
Istraživanja koje sam provela ja sa svojim timom utvrdili smo kako na Bleiburškom polju nema ničega. Kao što sam ranije rekla, nema ni kapi krvi koja bi datirala iz odgovarajućeg razdoblja. Učinili smo dubinsko skeniranje terena, rendgensko snimanje terena. Ne samo Bleiburškog polja, već šire. Čak smo u suradnji sa Sveučilištem u Mariboru pretražili teren od granice Slovenije i Hrvatske do Bleiburga. Nigdje nema tragova masovnih zločina koje bi počinili partizani nad pripadnicima nacističkih i kolaboracionističnih formacija, bilo vojnih bilo političkih. Na zapadu Slovenije, pronašli smo mjesta masovnih zločina koje su počinili talijanski fašisti nad Slovencima, Istrijanima i Dalmatinima u pograničnom području s Italijom.
Znate skeneri i rendgeni su jako moćne sprave, nešto bi pokazale, ali kada su u pitanju navodni partizanski zločini kad nacistima – tih tragova nema.
- Što mislite, kako je tkz. socijaldemokratska vlast reagirala na zahtjeve za posjet Bleiburgu.
Dok je Hrvatski sabor tradicionalno pokrovitelj bleiburškog neoustaškom mitinga, najviši političari nastoje posjetiti Bleiburg nekoliko dana prije službene manifestacije kako bi izbjegli loš publicitet. Od 2000. do 2003. godine, u razdoblju u kojem se Republika Hrvatska počela demokratizirati i kada nije upravljao HDZ, socijaldemokratska vlast – pod golemim pritiskom ustaških krugova iznutra i izvana – ipak je otišla na Bleiburg nekoliko dana nakon komemoracije 2002. unatoč činjenici kako je socijaldemokratski premijer Ivica Račan bio jedan od rijetkih dužnosnika koji se usprotivio korištenju izraza “križni put” za marševe vezane uz Bleiburg. Ta je ista vlada 2003. godine odlučila kupiti zemljište u području Loibacha u blizini Bleiburga kako bi podigla opsežniji spomenik. Bio je loš populistički čin.
Od komemoracija na Bleiburgu ogradili su se tek sljedeći socijaldemokratski premijer Zoran Milanović i vladajuća Kukuriku koalicija lijevog centra. Povukli su saborsko pokroviteljstvo nad događajem 2012. i prekinuli državno financiranje 2013. Uzastopni predsjednici iz redova liberala i socijaldemokrata – Stjepan Mesić i Ivo Josipović – bili su ključni za ponovna uspostava legitimiteta antifašističkog stava, kao odgovor na Tuđmanovu fašističku diktaturu tijekom kojeg se polaganje prava države na antifašističku tradiciju često svodilo na puke floskule.
- Što mislite o rastućem neoustaškom pokretu u RH pod nazivom Počasni bleiburški vod?
Sve najgore. U jednoj demokratskoj državi ne smije se dogoditi da jedan Zlatko Hasanbegović bude uključen u bilo kakve političke priče. Naime, u siječnju 2016. bivši dopredsjednik Počasnog bleiburškog voda, poznat po izrazitom povijesnim revizionističkim stavovima, postao je HDZ-ov ministar kulture. Kao takav, Zlatko Hasanbegović je bio zadužen za memorijalni kompleks Jasenovac u bivšem ustaškom logoru smrti. Ne iznenađuje kako se zalagao za ponovno uspostavljanje saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom, dok je istodobno tvrdio kako je potpora države godišnjoj komemoraciji u Jasenovcu problem jer se ne radi o komemoraciji žrtvama ili osudi zločinaca, već se zlorabi za rehabilitaciju jugoslavenskog komunizma.
Prvi mjeseci na vlasti ove vlade predvođene HDZ-om i HDZ-ovim satelitom Mostom stvorili su dojam kako Republika Hrvatska slijedi vodstvo Fidesza u Mađarskoj i PiS-a u Poljskoj, napadajući demokratske kontrole i ravnoteže, izazivajući antieuropske osjećaje i bez prikrivanja povijesnog revizionizma.
- Kakav je vaš stav prema odnosu Andreja Plenkovića prema Bleiburgu? Je li Plenkovićeva vlada iole demokratskija od Karamarkove?
Andrej Plenković ima isti stav prema Bleiburgu kao i Tomislav Karamarko samo što, kao bruxelleški ćato to ispoljava na drugačiji način.
Jedan skandal oko marginaliziranja ustaških zločina dogodio se dok je Plenković već bio na vlasti: bivša paravojna organizacija osnovana 1991., “Hrvatske obrambene snage” (HOS), a za Božić 1992. apsorbirana u Hrvatsku vojsku, podigla je spomen-ploča njegovim poginulim pripadnicima u mjestu Jasenovac pored bivšeg ustaškog koncentracijskog logora. Na njezinom znaku nalazi se moto Za dom spremni, hrvatski privjesak nacističkom pozdravu 'Sieg Heil'. Nakon žestokih prosvjeda, ploča je 2017. godine uklonjena – točnije, prebačena je u Novsku, nešto dalje od Jasenovca. Dalmatska, židovska i srpska zajednica od tada bojkotira službenu godišnju komemoraciju u spomen-području Jasenovac.
Reagirajući na negodovanje javnosti oko spomen-ploče, HDZ-ova vlada imenovala je posebno “Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima”, državno tijelo okupljeno od nazovi akademika. Njegova službena misija je „proizvesti sveobuhvatne preporuke za suočavanje s prošlošću, kao i preporuke za pravno reguliranje uporabe i isticanja obilježja, znakova i simbola nedemokratskih režima.”
U ožujku 2018. Vijeće je donijelo odluku kako je korištenje pokliča „Za dom spremni“ protuzakonito prema Ustavu RH, ali kako se može koristiti u iznimnim slučajevima kao u znaku HOS-a jer je to u početku možda bio ustaški pozdrav, ali kasnije i geslo pod kojim Hrvatski branitelji poginuli su tijekom Domovinskog rata 1990-ih. Plenković je podržao ovu odluku. Hrvatska predsjednica prvo je tvrdila da je to stari hrvatski pozdrav, ali je u veljači 2019. bila prisiljena priznati kako to nije tako. Ovo su jasni dokazi kako su svi članovi HDZ-a neoustaše te nije bitno je li na vlasti Plenković ili Karamarko – svi su oni isti.
- Što mislite o povijesnom revizionizmu u Republici Hrvatskoj?
Povijesni revizionizam je nešto najstrašnije kada su u pitanju politički ataci na mozak građanina bilo koje zemlje. Posebno kada se radi o državi članici NATO-a i EU.
O povijesnom revizionizmu u Republici Hrvatskoj nedavno je pisao William Echikson što je izazvalo međunarodne kritike. Echikson je napisao članak u sklopu projekta “Projekt sjećanja na holokaust: Kako se europske zemlje odnose prema svojoj ratnoj prošlosti”, koje je Institut za istraživanje židovske politike objavio u siječnju 2019. Jedan njegovih ključnih nalaza je kako je revizionizam najgori u novim srednjoeuropskim članicama EU: Poljskoj, Mađarskoj, Republici Hrvatskoj i Litvi. Te su države vođene ničim izazvanim osjećajima žrtve i strahom od prihvaćanja izbjeglica, pripadnika LGBTIQ+ populacije, osoba druge boje kože, vjerskih uvjerenja, jezika i pisma s eksponencijalno rastućom mizoginijom, a često ih vode ekstremno nacionalističke autokratske vlade, te su države dobile crvene kartone zbog rastućeg povijesnog revizionizma.
- Dok je nalaz o revizionizmu definitivno točan, ipak postoji odlučujuća razlika između situacije u Poljskoj i Mađarskoj, gdje vlade aktivno nastoje ograničiti slobodu medija i vladavinu prava, i situacije u Republici Hrvatskoj gdje je sloboda medija i vladavina prava ograničena čak prije nego li je HDZ 1990. došao na vlast. Zaposlenici HRT-a, tadašnje TV Zagreb, već su 1989. kolektivno postali članovi HDZ-a i počeli s medijskim ratom s današnjim RTS-om, u to vrijeme TV Beograd. Može li se nekako napraviti rez između RH i Mađarske i Poljske? Možda u slučaju kao što je Jasenovac?
Ako tvrdimo kako politika sjećanja uvijek služe današnjim svrhama, ključno je razlikovati između vlada koje imaju ambivalentan stav prema kolaboracionističkom režimu tijekom II. svjetskog rata i onih koje donose 'zakone sjećanja' koji kažnjavaju one koji tvrde "kako je poljski narod ili Republika Poljska odgovorni ili suodgovorni za nacističke zločine koje je počinio Treći Reich”. Echikson pretjerano pojednostavljena usporedba između takozvanih "najgorih prijestupnika" (slučajeva vidljivog povijesnog revizionizma) poput Republike Hrvatske i naizgled "uzornih" slučajeva poput Rumunjske ili Austrije (kojom je do nekoliko godina vladala koalicija koja je uključivala krajnje desnu Austrijsku slobodarsku stranku prije nekoliko tjedana) je problematično. Što se tiče bivšeg koncentracijskog logora Jasenovac, u izvješću stoji:
„Unatoč iskrenim nastojanjima kako bi se otkrila priroda i broj žrtava ovog i još nekoliko ustaških koncentracijskih logora, Vlada nije uspjela organizirati međunarodno povjerenstvo za holokaust u Republici Hrvatskoj, po uzoru na Povjerenstvo Eli Wiesela iz Rumunjske. Ipak, problem s povijesnim revizionizmom u Republici Hrvatskoj nije zbog nedostatka znanstvenih istraživanja o holokaustu ili logoru smrti Jasenovac. Beskrajno sporna brojka jasenovačkih žrtava nije sporna zbog nedostatka temeljnih istraživanja na tu temu: Spomen područje Jasenovac do sada je poimence identificiralo 83 145 žrtava , a pouzdani znanstvenici iz Zagreba i Beograda utvrdili su kako do u Jasenovcu je ubijeno do 100 000 ljudi. Centar za istraživanje zločina Simon Wiesenthal iznosi brojku od 600 000.“
- Za kraj, po vašim istraživanjima na Bleigurškom polju nije bilo masovnih zločina.
Tako je, na Bleigurgu se nisu događali nikakvi zločini. To je izmišljotina hrvatskih nacista, ustaša. Priča o nekakvom pokolju na Bleigurgu je ustaška smijurija. Loš vic za one koji žele povjerovati u laži.
Comments