piše: Karlo Morosin
Korijeni sukoba između Rusije i Ukrajine su predugi i preduboki. O čemu se tu zapravo radi? Moskva se ustvari nikako ne želi pomiriti s neovisnošću Ukrajine i njenom kakvom-takvom demokracijom.
Priča o napetostima između Rusije i Ukrajine je jako duga i jako duboka, ona seže sve do Srednjeg vijeka. Ove dvije države nemaju zajedničke korijene u istočno-slavenskoj državi Kijevski Rus, kao što to Moskva želi nametnuti revidiranjem ukrajinske povijesti. Bar 900 godina je, Kijevski Rus - ishodište ukrajinske državnosti, stariji od Novgoroda, ishodišta ruske državnosti. No, zato revizija povijesti je na djelu od 1917. stoga ruski predsjednik Vladimir Putin danas često i rado govori o „jednom narodu“. U stvarnosti su se putevi dviju nacija tijekom proteklih stoljeća razilazili, zato imamo dvije kulture, dva jezika – dosta srodna, ali ipak različita.
Dok se Rusija na jednoj strani politički razvijala u smjeru carstva, Ukrajina nije nikako uspijevala izgraditi vlastitu državu. U 17. stoljeću su veći dijelovi današnji Ukrajine postali dio ruskog imperija. Nakon njegovog raspada 1917., Ukrajina je kratko vrijeme bila neovisna, nakon čega ju je sovjetska Rusija vojno osvojila i anektirala.
Razlaz u 90-im godinama
U kolovozu 1991. je Ukrajina proglasila neovisnost, a zatim je u prosincu 1991. zajedno s Rusijom i Bjelorusijom, bila jedna od tri „sestrinske republike“ koje su „blagoslovile” raspad Sovjetskog Saveza. Moskva je htjela zadržati utjecaj u susjedstvu, a kao instrument za ostvarenje tog cilja vidjela je formiranje Zajednice neovisnih država. Kremlj je bio uvjeren kako susjedne države može tješnje vezati uz Moskvu uz pomoć "jeftinog plina". Ali u stvarnosti se dogodilo nešto sasvim drugo. Dok su Rusija i Bjelorusija formirale tijesno savezništvo, Ukrajina je sve češće pogled usmjeravala prema zapadu.
To je iritiralo Kremlj, ali u 90-im godinama prošlog stoljeća ipak nije došlo do konflikta. Moskva je ostavljala opušten dojam, zato što Zapad nije htio integrirati Ukrajinu. Rusija je pak bila ekonomski u krizi, do grla u dva čečenska rata, s ratom u Moldovi, s invazijama u Kazakhstanu. S potpisivanjem „Velikog ugovora” 1997. Moskva je priznala ukrajinske granice, uključujući i poluotok Krim, na kojem većinu stanovništva čine Kozaci i Rusi, mahom doseljeni nakon 1945.
Prve pukotine u postsovjetskom prijateljstvu
Tijekom predsjedničkog mandata Vladimira Putina dogodila se prva velika diplomatska kriza između Moskve i Kijeva. U jesen 2013. Rusija je na području Kerchkih vrata iznenađujuće počela graditi nasip u smjeru ukrajinskog otoka Kosa Tusla. Kyiv je u tom potezu vidio pokušaj redefiniranja granica. Konflikt se intenzivirao, ali je riješen nakon osobnog susreta dvojice predsjednika. Gradnja je prekinuta, no deklarirano prijateljstvo dviju zemalja dobilo je i prve pukotine.
Na predsjedničkim izborima u Ukrajini 2004., Rusija je pokušala oktroirati ruskog kandidata Viktora Yanukovicha. Građani Ukrajine prozreli su Putinov potez te su u „narančastoj revoluciji“ spriječili njegovu, od Moskve, lažiranu pobjedu. Na izborima je trijumfirao prozapadni političar Viktor Yushchenko. Tijekom njegovog mandata je Rusija u dva navrata „zavrnula“ slavinu i prekinula dotok plina u Ukrajinu – bilo je to 2006. i 2009. Tada je bio prekinut i tranzit plina prema Europskoj uniji.
2008. je tadašnji američki predsjednik George Bush pokušao „uvesti“ Ukrajinu i Gruziju u NATO savez, odnosno primiti te dvije zemlje u službeni program za pripremu punopravnog članstva. Putin je protestirao protiv te ideje. Moskva je tada jasno poručila kako nije spremna u potpunosti prihvatiti neovisnost Ukrajine. Njemačka kancelarka Angela Merkel dotrčala je u Moskvu te je nakon razgovora s Putinom odbila prihvatiti zaključke summita NATO-a iz Bukurešta, te je odbila dati zeleno svjetlo Gruziji i Ukrajini za moguće članstvu u NATO-u. Francuska se brzo našla uz bok s Njemačkom te su tako spriječile realizaciju Bushove ideje. Ipak, na novom NATO-ovom summitu u Bukureštu Ukrajini i Gruziji je obećana perspektiva članstva, ali bez ikakvih konkretnih datuma.
Iste godine, 2008. Rusija vrši agresiju na Gruziju te pokušava anektirati Abhaziju i Južnu Osetiju. Ukrajina još jednom pruža ruku prijateljstva Gruziji, te diplomatskim akcijama zaustavlja širu rusku agresiju te aneksiju cijele jedne države. Shvativši kako stvari s Rusijom ne funkcioniraju na zdrav način i obzirom kako stvari oko članstva u NATO-u ne funkcioniraju, Ukrajina se pokušala povezati sa Zapadom i uz pomoć Sporazuma o približavanju Europskoj uniji.
U ljeto 2013., samo nekoliko mjeseci prije potpisivanja tog dokumenta, Moskva je izvršila ogroman ekonomski pritisak na Kyiv i blokirala je sav uvoz roba i usluga iz Ukrajine. U kontekstu tog poteza Moskve, vlada tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Yanukovicha, koji je ovaj puta uspješno oktroiran od strane Putina na izborima 2010., stavila je na „led” već pripremljeni Sporazum s EU-om. Yanukovich je tako isprovocirao oporbene prosvjede.
Prosvjedi nazvani „Euromajdan“ koji su započeli u prosincu 2013., a okončani u veljači 2014. doveli su do bijega nametnutog i neželjenog Viktora Yanukovicha i njegovih oligarha u Rusiju.
Aneksija Krima i početak ruske agresije
Kremlj je iskoristio vakuum moći u Kyivu, jer se Ukrajina pripremala za nove izbore, i 26. veljače 2014. poslala maskirane I naoružane osobe na blokadu svih aerodroma na Krimu. Dva dana kasnije je Vrhovni sovjet Krima smijenio dotadašnjeg premijera Anatoliya Mohilyova sa Sergeyem Axyonovom koji je stigao iz Moskve, čiji je kabinet odmah započeo pripreme za Referendum o statusu Krima, odnosno priključenje Rusiji; 11. ožujka toj se inicijativi službeno priključilo i Gradsko vijeće Sebastopol'a. Protupravni referendum je proveden 16. ožujka, i na njemu se navodno 97% stanovnika s pravom glasa izjasnilo za odvajanje od Ukrajine i pripajanje Rusiji. Sljedećeg dana je formirana Ruska Republika Krim, koja je 18. ožujka potpisala sporazum o pripajanju s Rusijom. Sporazum je službeno ratificiran u Moskvi 21. ožujka, te Rusija otada Krim smatra dijelom svojeg teritorija. Bio je to početak nikad proglašenog rata. Istovremeno su ruske vojne snage počele mobilizirati građane Ukrajine ruske nacionalnosti za pokretanje ustanka u Donbasu, regiji na istoku Ukrajine poznatoj po velikim rudnicima ugljena. Proglašene su „narodne republike“ Donetsk i Luhansk. Na njihovom čelu bili su, a tko drugi do li – Rusi pristigli iz Moskve i svi članovi Putinove stranke „Jedinstvena Rusija”. Vlada u Kyivu je čekala sve do završetka predsjedničkih izbora 2014., prije nego što je pokrenula antiterorističku operaciju. Do tada su pripadnici ruske vojske, koji su probili granicu s Rusijom na području Donbasa, s ruskom vojnom opremom već krenuli u osvajanje ukrajinskog teritorija.
U lipnju 2015., novoizabrani ukrajinski predsjednik Petro Poroshenko po prvi put se susreo s Putinom – i to uz njemačko-francusko posredovanje. Bilo je to na svečanosti povodom 70. obljetnice „Dana D” u Normandiji. I tako je rođen takozvani „Normandijski format".
Ukrajinska vojska je tada uspjela potisnuti ruske vojnike. Moskva je to demantirala kao i svoju uključenost u rat u Ukrajini. Ukrajinske jedinice su doživjele poraz kod Ilovayska, gradića istočno od Donetska – bila je to prekretnica. Rat na širokoj fronti „okončan je“ u rujnu potpisivanjem primirja u Minsku.
Rovovski rat u Donbasu
Nakon toga je počeo rovovski rat koji traje do današnjih dana. Početkom 2015. su ruska vojska ponovno je pokrenula ofenzivu, u kojoj je izravno sudjelovala ruska vojska, ali bez službenih oznaka. Moskva je i to demantirala. Ukrajinske oružane snage su pretrpjele još jedan poraz, ovaj put kod strateški važnog grada Debaltseva, iz kojeg su doslovno morali pobjeći.
Uz posredovanja Zapada, tada je potpisan Minsk-2, sporazum koji je do danas temelj svih mirovnih napora, ali i sporazum koji nikada nije realiziran u praksi zbog ruske opstrukcije.
Tračak nade se ukazao se nakon dolaska Volodymyra Zelenskog na vlast u Ukrajini. Kao rezultet njegovih napora i još jednog normandijskog formata, u jesen 2019. ruske i ukrajinske snage morale su se povući. Povukle su se samo ukrajinske snage s linije razdvajanja. No, nakon „normandijskog sastanka” u Parizu u prosincu 2019., više nije održan nijedan novi sastanak u tom formatu.
Putin se ne želi osobno susresti s ukrajinskim predsjednikom Volodymyrom Zelenskim, zato što on, kako tvrdi Moskva, ne ispunjava ono što je dogovoreno sporazumom iz Minska. Od prosinca 2021. ruski predsjednik Putin od SAD-a otvoreno zahtijeva kako Ukrajina nikada ne smije postati članica NATO-a i EU, odnosno kako Kyiv ne smije dobiti nikakvu vojnu pomoć Zapada.
U rujnu 2021. Zelenskiy je, preko obavještajnih službi, dobio planove ruskog vojnog stožera o ruskoj agresiji punih razmjera na Ukrajinu. Ukrajinski predsjednik nije ih zanemario, već je pokušao diplomatskim putem smiriti ruske težnje za okupacijom Ukrajine i daljnjim napredovanjem Putinovog nacizma vojnim putem na granicu Laba – Jadran, odnosno obnoviti granice ruske zone utjecaja iz doba Hladnog rata. Ukrajina i njeno političko i vojno vodstvo kao i hrabri branitelji svojih domova prva su linija obrane Europe od velikoruskog nacizma.
24. veljače ove godine, započela je sveobuhvatna ruska invazija na Ukrajinu, koju ruski fake news mediji nazivaju „ograničenom vojnom intervencijom“, u kojoj je, prema obavještajnim izvorima, poginulo najmanje 55.000 ruskih vojnika – najčešće ročnika; 17% Ukrajine je okupirano; veliki prekrasni gradovi poput Mariupola su potpuno razoreni i uništeni, gradovi od više stotina tisuća ljudi postali su gradovi duhova – bez ljudi, bez života; Irpen, Bucha, Yaroslav… samo su neki od gradova u kojima su Rusi izvršila masovna ubojstva nenaoružanih civila.
Podsjetimo: Ukrajina nije jedina država koju je krvoločni ruski diktator Vladimir Putin potpuno bezrazložno napao. Tu su još: Gruzija, Egipat, Libija, Sirija, Kazakhstan, Centralnoafrička Republika...
コメント