Piše: Mirko Ljubić
Još prije rata, a posebno poslije, u vrijeme koje je nastupilo nakon, reklo bi se, blistave pobjede najnaprednijih snaga društva, zapadne sile bez ostatka su iskovale riječ „antifašizam“.
Tijekom godina ovu su riječ preuzele sovjetske komunističke i kod prevelikog bespoštednog trošenja, ova je riječ stekla nevjerojatnu semantičku plastičnost i doista bajkovitu sposobnost uzimati sasvim neočekivane forme i sažimati se ili rastezati do potpuno neslućenih granica.
Ovaj sovjetski „antifašizam“, s neviđenim razmahom i s čuvenom ruskom darežljivošću, i dan-danas se veoma izdašno primjenjuje. Zbog toga se bez najmanjeg napora bilo koja ideologija i bilo kakav društveni povjetarac koji nije upravljen na onu stranu na koju ukazuju odgovarajući naredbodavni organi, lako proglašavaju „fašizmom“.
Jedan moj prijatelj politolog, inače poznati slavist iz Njemačke koji se zadnjih nekoliko godina bavi proučavanjem suvremenog ruskog i ukrajinskog jezika u političkom tisku, nedavno me je upitao:
„Jučer sam u jednim ruskim novinama, čitajući članak nekog desničarskog publiciste, naišao na jedan zaista čudan izraz: 'liberalni fašizam'. Što je to? Zar nešto takvo uopće može postojati?“
„U Rusiji može“ – brzo ga je sustigao moj pomalo nervozni odgovor i u isti mah mi je došlo do svijesti kako je moja razdraženost ustvari usmjerena u dva pravca.
Jedan je ta tužna činjenica kako se idiotizam danas u mojoj domovini valja poput lavine i sve brže i brže raste, a drugi, ponovna potvrda onog što često nazivamo „pogubna tupost europskog intelektualca“.
„U Rusiji može“ – ponovio sam mu svoj odgovor nešto mirnije – „jer tamo gdje je moguća 'suverena demokracija' moguć je i 'liberalni fašizam'. I molim te, prestani se više čuditi“.
Što se čuđenja tiče, priznajem, malo sam pretjerao. Tim prije što se ni ja sam te navike nikada neću osloboditi. Šta više, tvrdo sam uvjeren kako će dan kada se prestanem čuditi, biti zapravo dan moje potpune intelektualne kapitulacije.
„Je li moguće da Rusi nisu čitali Orwella?“ – nastavio je i dalje čudeći se ovaj moj europski pametnjaković.
„Naravno da su ga čitali“ – uvjereno sam mu odgovorio ja – „no Orwell u njima, za razliku od tebe i mene, nije izazivao strah i zlokobnu slutnju užasa od tako lako moguće budućnosti. Njih je on samo poticao na nove podvige i, ako već želiš znati, u tome i je sva tajna ruske državotvorne duše.“
I kako se ne oduševljavati našim i europskim vrlim antifašistima kada se u novostima iznenada pojavi ovakva lažna vijest koja je producirana u Moskvi:
„U Estoniji je održan zbor veterana 20-te SS divizije, a također i članova Saveza boraca za oslobođenje Estonije i Udruženja prijatelja Estonskih legionara“.
I koga se dalje tiče što u ovom priopćenju nije ni jednom riječju spomenut nastavak koji glasi:
„Nedaleko od mjesta gdje se održavao zbor esesovaca, estonski antifašisti su proveli akciju protesta tako što su postavili ogradu od bodljikave žice i na nju okačili fotografije nacističkih zločina.“
Kada bi vijest bila potpuna ona bi glasila ovako:
„Nedaleko od mjesta gdje se trebao održati zabranjeni skup veterana 20-te SS divizije, estonski antifašisti su proveli akciju protesta tako što su postavili ogradu od bodljikave žice i na nju okačili fotografije nacističkih zločina.“
No, vratimo se na ruske izvore. Nadalje se navodi kako su se „sudionici protestne akcije obratili estonskim vlastima s proglasom u kojemu se izričito kaže kako je bilo kakvo nepodržavanje nacista od stran vlasti nedopustivo“.
I koga se uopće tiče to što su svi ti užasni legionari, zapravo nejaki nesretni starci koji su svoju realnu ili tobožnju pripadnost estonskoj legiji, debelo odrobijali po beskrajnim prostranstvima Sibira. I koga se uopće tiče to što su zajedno s njima robijali još mnogi njihovi (i ne samo njihovi) sunarodnjaci, ljudi koji apsolutno nikakve veze nisu imali s legionarima i što je broj tih unesrećenih ljudi ovisio isključivo od trenutnog raspoloženja druga Staljina.
Ali ne! U pribaltičkim zemljama, fašizam ponovo podiže glavu i to nikako neće moći proći mimo nas! Nismo „mi“ valjda zbog toga spašavali Europu, ne samo od Hitlera, već i od pogubne zapadne pseudodemokracije. To što su se prosto borili na strani Hitlera, to bi ovim Baltijcima još možda i oprostili. Malo li je tada bilo onih koji su se borili na pogrešnoj strani. Ali to što su se borili protiv svog velikog i dobrog istočnog susjeda koji im je donio svjetlost i kulturu, mi Balkanci nikako ne možemo oprostiti.
Da ponovim još jednom. Kod nas na Balkanu danas je postalo uobičajeno unapređivati fašiste. Doslovno svi oni za koje se pretpostavlja kako na bilo kakav, makar i najbezazleniji način, mogu poljuljati postojeću „vertikalu“ oni su fašisti, a prave fašiste ne vidimo. I tako odjednom, kao iznimni poklon sudbine, kao s neba su im se pravo u naručje sručili legionari! A evo ih gdje im stižu i SS-ovci! Sve zajedno prosto savršen materijal koji se, takoreći bez ikakve obrade, slobodno može objaviti na bilo kojoj naslovnoj stranici.
Ruski fake news režimski mediji grme:
„Pribaltičke vlasti bezočno štite skup nacista, što samo za sebe govori na čijoj su strani njihove simpatije“, a gnjevno prenose preko interneta aktivisti antifašističkog fronta. Zvuči kao da smo usred 1937. i kao da slušamo govornika na mitingu u fabrici automobila I. V .Staljin.
„Prijatelju moj“ – reći ću tom aktivistu, ne bi li ga makar malo prizvao pameti – „nitko tamo nikoga ne štiti. Nije to nikakav skup nacista i ništa od onoga što se dogodilo ne govori ništa o bilo čijim simpatijama. Smirite se dragi prijatelju. Bolje nađite sebi neku zgodnu priliku i pođite u neku od pribaltičkih zemalja kako bi se na licu mjesta uvjerili koliko tamo ima nacizma. Te vaše mantre možda i mogu proći kod onih koji ne čitaju ništa drugo osim Izvjestje i ne gledaju ništa osim RT, i nikuda ne izlaze iz svoje bujne mašte, koje se, to moram priznati, vrijednim trudom ruskih agentura na Balkanu proširilo do razmjera jedne zaista ogromne zemlje“.
Koristeći to kao dopunski argument, borci protiv pribaltičkog „nacizma“ jako vole napomenuti podatak o tome kako su se pod Nijemcima, ovi legionari s velikim uspjehom bavili poslom konačnog rješenja židovskog pitanja.
Kako su se time bavili i da su bili uspješni, u to ne sumnjam. Naravno ne svi, ali sam siguran kako je bilo sasvim dovoljno onih kojima je ovaj posao doista išao od ruke. Ali nemojmo zaboravljati kako je takvih bilo više nego dovoljno i u ostalim sovjetskim, ali i jugoslavenskim republikama. Uostalom baš i nije neka velika tajna kako su se, s različitim stupnjem revnosti, tim poslom rado bavili predstavnici najrazličitijih nacionalnih grupa širom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Rješavanje židovskog pitanja, ali i dalmatskog pitanja, albanskog pitanja, romskog pitanja, hrvatskog pitanja, srpskog pitanja nisu se bavili samo estonski legionari i hrvatske ustaše, već i Nedićevci, handžar divizija, Ljotićevci, ali i bogom dana Crvena armija. Dok su rukom birani pozlaćeni uzorci bratskih naroda u krug oko fontane Narodnog prijateljstva vodili svoje somnambulističko narodno kolo, oni drugi, napravljeni od nešto jeftinijeg materijala, na okupiranim teritorijama gdje ih je sudbina zatekla, s puno entuzijazma sudjelovali su u dobrovoljnim radnim akcijama za čistu rasu. I to bez ikakvih SS prišivaka na odijelu i bez ikakvog „legionarstva“. Za taj plemeniti rad, bile su im dovoljne samo trake s natpisom „policija“, omotane oko rukava, kao što je to bio slučaj u Beogradu i Moskvi.
Odavno je poznato kako je rat, čak i ako se vodi za najsvjetlije ideale, za dom, za najrođenije ili za slobodu, uvijek pun gnusoba i gadosti. Rat ubija, sakati i čini od ljudi nakaze ne samo fizički. On im izokreće dušu i izvrće mozak. On u ljudima potiče sve ono što je u njima najpodlije i najmračnije, ali i ono što je najplemenitije i najherojskije. To je rat.
Dvije mamine tetke ubijene su u kombiniranom ustaško-četničkom napadu na mjesto Gata poviše Omiša, jer ih je odala susjeda s kojom su one godinama živjele kao jedna duša. A druga tetka, koja je također živjela u Gatima, spasila se tako što ju je jedna druga susjeda dugo skrivala prvo u svojoj kući, a zatim je našla način kako je prebaciti kod svojih rođaka u drugo selo, gdje je do kraja rata i ostala. Čitavo selo je znalo (u selu se ništa ne može skriti) gdje se ona skriva, ali je nitko nije odao. Svega je bilo.
Kao netko tko je godinama živio i radio u sovjetskoj Rusiji tijekom 70-ih i 80-ih, skoro svake godine sam odlazio na odmor u jedno malo estonsko ribarsko selo na obali Baltičkog mora. Redovno sam odsjedao u istoj, dosta prostranoj kući, u kojoj su sami živjeli stari ribar i njegova starica. Neodoljivo su me podsjećali na Puškinovu Bajku o ribaru i ribici, prije svega zato što je starac neizostavno, svaki dan, šuteći krpio svoju veliku ribarsku mrežu, a starica, mada nije vrtjela preslicu i prela pređu, ipak po cijele dane nešto zvoncala svome mužu. Zvoncala mu je ona naravno na estonskom, pa sam jedino po izrazu starčevog lica koje je čas izražavalo težak osjećaj krivice, čas laku dosadu pomiješanu s umornom ljutnjom, mogao s dovoljnom sigurnošću utvrditi o čemu je riječ.
Starac je tako danima sjedio nad svojom mrežom i šutio, i na moje pozdrave, samo ponekad, mrzovoljno odgovarao. U početku sam mislio kako mu se ja iz nekog razloga ne sviđam, ali sam kasnije shvatio kako je on prosto takav.
Čitave tjedne se on tako, u potpunoj tišini petljao oko svojih mreža, pa bi se petkom uvečer, onako od sveg srca, do daske opijao. Prvo je, bivajući već sasvim dovoljno pijan, izvlačio svoja kola iz štale u dvorište, uprezao u njih konje i uz gromoglasno tandrkanje vozio svu seosku djecu po glavnoj ulici sela. Zatim se vraćao kući, sjedo na klupu koja je stajala na verandi i iz sveg glasa počeo pjevati. Na moje veliko iznenađenje, starčeva pjesma je sasvim pristojno zvučala. Starica je bez riječi, samo tužno uzdišući prolazila mimo njega. A onda je, noseći bocu mutne brlje pod rukom, kucao na moja vrata, sjeo bi za stol u mojoj sobi, nalivao nam obojici po čašu tog strašnog otrova i na iznenađujuće čistom ruskom jeziku započinjao priču o Sibiru. Svaku epizodu svoje beskonačne povijesti, od koje je svaka sljedeća bila sve strašnija i potresnija, uvijek je završavao istom rečenicom: „Ali to nema nikakve veze s tobom“.
Sâm sam znao kako to o čemu mi je pričao stvarno i nema nikakve veze samnom, no svejedno, zbog nečega mi je bilo teško pogledati ga u oči.
Potom je dolazila starica, nešto mu tiho govorila na uho, meni se izvinjavala i polako ga odvodila na spavanje. Starac je još kratko vrijeme nešto vikao i pjevao, više onako reda radi nego po zovu srca, poslije čega je sve zamiralo u gluhoj tišini.
Sutradan, ma koliko rano ustao, uvijek sam ga zaticao kako već sjedi u dnu verande i mračno šuteći krpi svoju mrežu. Na moje „bodro tere!“, namrgođeno mi je odgovarao samo kratkim klimanjem glave.
Kasnije sam u selu saznao kako je za vrijeme rata, kao i mnogi momci iz okolnih mjesta, moj domaćin još kao dječak bio mobiliziran, i kako je služio na strani Nijemaca. Drugog izbora i nisu imali. Kako nije bilo ni jedne obitelji u selu i šire iz koje pod stražom nije bio odveden u Sibir barem po jedan njezin član, u Crvenu armiju, sve i da su htjeli, ne bi mogli stupiti jer nisu bili Rusi. A onda, kada se rat završio, i mog domaćina je stigla ista sudbina. I on je također odveden u Sibir.
Sljedećeg petka, kao i obično, sve se po već utvrđenom redu ponovilo. Starac se napio, upregao konje, provozao djecu po ulicama sela, otpjevao dvije-tri pjesme i na kraju, noseći svoju zavjetnu bocu pod rukom, stigao u moju sobu. I ponovo mi je pričao svoje strašne sibirske priče. I ponovo je svoju povijest završio riječima „Ali to nema nikakve veze s tobom“. Ovoga puta sam ga ipak pogledao u oči i rekao: „A ni s tobom“.
Oni koji slave Z invaziju na Ukrajinu, koji Ukrajince optužuju za Putinove planove o proširenju granica Rusije na liniju Laba-Jadran, možda bi se trebali zapitati ima li ta mržnja protiv istine ikakve veze s njima.
Comments