Piše: Nicholas Tampio & Luciana Brays
Dalmacija se nalazi u groznom položaju, najgorem u svojoj povijesti, a njeni građani su toliko skeptični prema realnosti da će na vlast opet dovesti nekoga tko će još više podjarmiti.
Razmislite o situaciji kada ste promijenili mišljenje. Možda ste čuli za neki zločin i donijeli ishitren sud o krivnji ili nevinosti optuženog. Možda ste željeli da vaša država ode u rat, a sada shvatili da je to možda loša ideja. Ili ste možda odrasli u religioznim ili stranački pristranim obiteljima i promijenili vjerovanje kada ste odrasli. Dio sazrijevanja je razvijanje intelektualne poniznosti. Griješili ste prije, a možda i sada griješite.
Vjerujem kako svi znamo ljude koji odbijaju priznati pogreške. Što mislite o takvim ljudima? Divite li se njihovoj upornosti? Ili biste željeli da priznaju kako su trčali pred rudu, pogrešno protumačili dokaze ili vidjeli ono što su željeli vidjeti? Ne radi se o tome kako tvrdoglavi ljudi griješe samo po pitanju činjenica. Oni također znaju biti zlobni. Živjeti u društvu znači praviti kompromise i tolerirati ljude s kojima se ne slažemo.
Srećom, imamo antička filozofska djela koja su puna strategija za borbu protiv dogmatskih tendencija, bilo to u nama samima ili kod drugih. Čitajući knjige počet ćete se naglas smijati pitanjima kao što su: “Znamo li kako je trava zelena?” “Jesu li ubodi škorpiona smrtonosni?” ili “Je li pogrešno to što roditelji tetoviraju svoje bebe?” Francuski pisac Michel de Montaigne čitao je tu knjigu u XVI. stoljeću i iskoristio strategije u svom eseju "Apologija Raymonda Sebonda". Zahvaljujući Montaigneu, mnogi europski filozofi prosvjetiteljstva uvidjeli su vezu između skepticizma i tolerancije. Platonova "Republika" je poznatija, međutim, antička knjiga koju bi ljudi sada trebali čitati je knjiga Sextusa Empiricusa pod nazivom "Pyrronove postavke".
Sextus je bio liječnik koji je pisao na grčkom i živio u II./III. st nove ere. Radio je u skladu sa tradicijom koja je vodila porijeklo od grčkog filozofa Pyrrona, Aristotelovog savremenika. "Pyrronove postavke", prema Stanfordovoj enciklopediji filozofije, je "najbolja i najpotpunija kronika koju posjedujemo o pironovskom skepticizmu". U "Historiji skepticizma" (1960.), Richard Popkin ustanovio je kako je početak modernog skepticizma povezan sa odlukom dominikanskog redovnika Girolame Savonarole da se Sextisova djela prevedu s grčkog na latinski. Skepticizam bi mogao skinuti s trona paganske filozofe koji su uzdizali moć razuma; postalo je jasno kako bi skeptici također mogli pobuditi sumnje o religijskim tvrdnjama.
Prema Sextisovom prikazu, način života skeptika prati određeni ritam. Nešto vas je zbunilo. Polazite u potragu za znanjem o tome. Dolazite do dva jednako značajna razmatranja u vezi s onim što se događa. Prestajete s potragom za odgovorom. Jednom kada shvatite kako možda nećete pronaći rješenje, donekle pronalazite duševni mir.
Rani Pyrronov biograf rekao je kako mu je bila potrebna pomoć prijatelja kako bi izbjegao vagone, pse i litice zbog toga što se nije htio posvetiti poznavanju svojih čula. Diogen Laertije isto tako je rekao kako Pyrron ne bi pomogao prijatelju koji je upao u baru, navodeći kako skeptici sumnjaju u naše moralno zalaganje. Vječita zamjerka skepticizmu je kako čovjek ne može živjeti prepoznatljivo ljudski život i sumnjati u postojanje fizičkih objekata ili moralnih kriterija. U svojoj knjizi "Sextus, Montaigne, Hume: Pyrronisti" (2021.), filozof Brian C. Riberio otkriva kako su skeptici kroz povijest odgovarali na ovu optužbu. Skeptici priznaju kako ljudi doživljavaju stvari čulima, osjećaju tjelesne nagone, uče korisne vještine i poštuju zakone i običaje. Filozofi skepticizma prave različite "skeptične kartografije" - tj. mape granica između skeptičnih sumnji i onih temelja ljudskog života koji odbacuju sumnje. Skeptici rade kako bi živjeli, sudjeluju u obiteljskom životu i životu u zajednici i mogu biti ljubazni i darežljivi kao svi drugi. Ono što oni nastoje izbjeći su tvrdnje o prirodi stvarnosti izvan onoga kakvim im se stvari čine.
Evo nekoliko načina na koje Sextus potkopava sigurnost u samog sebe i druge:
Recimo, pripadate školi mišljenja koja je povezana s nekom istaknutom osobom, na primjer s Isaakom Newtonom ili Albertom Einsteinom. Ako ste živjeli prije nego što su se oni rodili, onda ne biste mogli znati kako će se vaše mišljenje promijeniti nakon čitanja, recimo Newtonove knjige "Načela" (1687.) ili Einsteinovih članaka iz 1905. godine. "Na taj način," pisao je Sextus, "moguće je, barem što se tiče prirode, kako argument suprotan onome koji ste vi iznijeli postoji, iako nam još uvijek nije poznat." Možda se još jedna znanstvena revolucija krije iza ugla. Neko iz prošlosti ili tko je sada živ možda ima argument koji bi oslabio neko vjerovanje koje vi uzimate zdravo za gotovo.
Jeste li pametniji od psa? Čini se očitim kako ljudi posjeduju sposobnosti koje nedostaju psima. Međutim, Sextus je zamijetio kako psi mogu rasuditi kojim putem trebaju ići za plijenom tako što eliminiraju one puteve koji nemaju mirisa. Psi mogu biti hrabri i vjerni prijatelji, imaju moć birati hoće li i što će jesti, i mogu prenijeti suptilne emocije i poruke kroz zvuke. Psi ne samo da podsjećaju na ljude po inteligenciji, vrlinama, slobodi i komunikaciji, oni isto tako mogu opaziti stvari koje ljudi ne mogu. Na kraju krajeva, upravo je Odisejev pas, Argo, prepoznao svog prerušenog gospodara kada se vratio kući. Kada bolje razmislimo, počinjemo uviđati kako hobotnice, šišmiši, pauci i tako dalje, osjećaju mnoge stvari u svijetu koje mi očigledno ne možemo.
Med je sladak, iako je na oko neizgledan. Parfem lijepo miriše, ali je odvratnog ukusa. Maslinovo ulje smiruje kožu, ali nadražuje dušnik. Na slikama mogu biti nacrtane planine, ali kada ih dotaknemo one su ravne. Šta je istinska kvaliteta meda, parfema, maslinovog ulja i slika? Ne možemo zasigurno reći. Čula su nam u konfliktu jedna s drugima. Vidimo jabuku koristeći svih pet čula. Ali, Sextus kaže kako je "moguće kako postoje druge kvalitete koje pripadaju oblastima drugih čulnih organa." Um se bavi materijalnim stvarima do kojih dolazi čulima, a čula dolaze u sukob i mogu biti nepotpuna. Naš um možda nije sposoban spoznati istinitu priču.
Kada spavamo, sanjamo izobličenu sliku stvarnosti. No, možda nam snovi mogu pružiti izoštren osjećaj stvarnosti? Možda imamo pristup istinama koje su dostupne samo kada spavamo, kada smo pijani ili bolesni. René Descartes koristio je sličan misaoni pokus, ali je otkrio put za bijeg u našem znanju kako smo, u najmanju ruku, misleći subjekt. Descartes se dohvatio Boga kako bi nas uvjerio u to kako se veliki dio naših opažanja podudara s tamo nečim u svijetu. Sextus se ne dotiče teologije. Ne želi tragati za temeljem određenog znanja, ili makar ne želi tvrditi kako ga posjedujemo prije nego što se to zaista dogodi. Umjesto toga, Sextus nas poziva biti skromni po pitanju toga mogu li ljudi prevazići svoje okolnosti i otkriti stvarnost.
Skeptici odbijaju davanje kategoričkih izjava, kao na primjer o tome ja li neki medicinski postupak siguran. Sigurnost ovisi o faktorima kao što su dob, rod, index tjelesne mase i okolnosti svake jedinke. Isto tako moguće je kako se nuspojave pojave godinama ili generacijama nakon tog postupka. Ukratko, Sextus piše: "Nismo u poziciji reći što predstavlja svaki objekt po svojoj prirodi i u potpunosti, već kakvim se čini pod aspektom relativiteta."
Neki ljudi diljem svijeta misle kako je primjereno spolno općiti u javnosti, kako je prikladno za muškarce nositi jednodijelne tunike, tetovirati bebe, a muškarci žene svoje sestre. Mi, objašnjava Sextus, ne mislimo kako su ove stvari primjerene, ali ne možemo reći kako drugi ljudi nisu u pravu. Mi smo stranka u sporu.
"Pyrronove postavke" čitatelju pružaju listu argumentativnih strategija koje mogu iskoristiti kad god neko tvrdi kako zna kakve su stvari uistinu. Možda ti, kao subjekt, imaš utjecaj na svoj sud, kao kada komentiraš neko jelo na kraju frustrirajućeg dana. Možda objekt mijenja izgled ovisno od toga je li izoliran ili u spoju, na primjer, zrno pijeska je oštro, dok su pješčane dine meke na dodir. Možda tu imaju utjecaja i subjektivni i objektivni faktori, kao kada, na primjer, primijetite mali komet zato što je rijedak, ali ne primijetite Sunce zbog toga što izlazi svaki dan.
Nakon čitanja "Pyrronovih postavki", možda ćete biti skromniji u vašem govoru i reći nešto poput "meni se tako čine stvari" ili "ništa više" (ouden mallon). No, skepticizam nije naprosto samo o znanju ili jeziku. To je način života. Sextus nas poziva neka budemo smirene osobe, otvorenog uma, koje tragaju za znanjem, ali se ne ljute kada im promiče sigurnost ili kada drugi ne vide stvari na isti način.
U blogu o "Sapoznajnom relativizmu" (2021.), Francis Fukuyama piše: "Mi koji živimo u modernim, liberalnim društvima nužno smo prihvatili određenu dozu moralnog relativizma." Fukuyama ne daje komentar o tome je li ovo dobra ili loša stvar, ali kritizira postmodernističke pisce koji zastupaju relativizam glede "tvrdnji o činjenicama o vanjskom svijetu". Fukuyama je uvidio uspon spoznajnog relativizma među piscima koji su slijedili Friedricha Nietzschea, no ove teme su prisutne u "Pyrronovim postavkama". Udaljavajući se od pitanja kronologije, je li Fukuyama u pravu kada kaže kako je relativizam problem?
Kratak odgovor bio bi kako skeptici izbjegavaju termin relativizam. Skeptici ne tvrde kako se istina mijenja ovisno o vremenu ili mjestu. Godine 1933., njemački filozof Martin Heidegger vjerovao je u duboku istinu i veličanstvo nacionalsocijalističke ideologije. Heidegger je bio relativist, ali ne i skeptik.
Do mjere u kojoj je spoznajni relativizam problem, skeptici tvrde kako posjeduju kriterije za donošenje odluka o činjenicama u svijetu ili o tome kako se odnositi prema drugim ljudima. Prema Sextusu, ovi kriteriji su "uputa prirode, prisila osjećanja, tradicija zakona i običaja, i smjernica umjetnostima". Njemu priroda i kultura predstavljaju tlo iz kojeg rastu etičke naklonosti. Skeptici možda mogu biti ljubazni prema djeci, pomagati susjedama, i graditi institucije u kojima se ogledaju vrijednosti njihove kulture. No, postoje brojni primjeri okrutnih dogmatičara.
U jednom od preostalih Sextusovih manuskripta pod nazivom "Protiv etičara", bavi se pitanjem što će skeptici uraditi ukoliko im tiranin naredi neka urade zabranjeno djelo. Skeptik će "odabrati jednu stvar, možda, i izbjeći drugu radi predrasude koja je u skladu sa njegovim nasljednim zakonima i običajima" i "u usporedbi sa dogmatičarom, lakše će podnijeti tešku situaciju". Aha! Kritičarima skepticizma, kao što je Martha Nussbaum, ovo se čini kao dokaz kako su skeptici pasivni kada se suoče s nepravdom. Čak ne znaju hoće li se boriti protiv tiranina!
U Sextusovu obranu, politolog John Christian Laursen kaže kako skeptici mogu odrastati u kulturama u kojima se vjeruje u zalijevanje drveta slobode krvlju tiranina, a u skepticima može gorjeti mržnja prema tiranima. Skeptici mogu posjedovati energiju, posvećenost i brigu prema političkom poretku. "Jedna individua može biti posvećena a ne postoji lanac istina kojim podržava vlastite postupke." Naravno, dogmatičari isto tako mogu podržavati tiranine koji ubijaju ljude koji se ne slažu s njima.
Fukuyama želi ljude koji će se složiti oko činjenica u vezi s vanjskim svijetom. Međutim, inteligentni ljudi mogu te navodne činjenice promatrati na različite načine. Trava je zelena. Osim po noći, kada se čini crnom. Skeptici mogu dugo vremena tako argumentirati. Skeptici nas potiču živjeti manje frustrirajući život tako što bismo prestali zahtijevati nešto što ljudi ne posjeduju i što možda nikada neće posjedovati - a to su: istina, ljubav i sloboda.
Jedan od razloga zašto je sada bitno čitati Sextusa je to što se sada razmatraju prijedlozi za uplitanje u slobodu govora u ime borbe protiv politika post-istine. Jedan takav prijedlog iznijela je Sophia Rosenfeld u svojoj knjizi "Demokracija i istina: Kratka povijest" (2018.).
Prema Rosenfeld, suvremene demokracije naslijedile su režime istine od europskog i američkog Prosvjetiteljstva. Osobe poput Jean-Jacquesa Rousseaua i Thomasa Jeffersona zamislili su odnose u kojima bi demokracija ili republikanizam i istina međusobno podržavali jedni druge. S jedne strane, cjelokupno čitateljstvo, a ne samo monarsi i birokrati, imalo bi pristup znanju i mogli bi raspravljati o zajedničkim problemima. S druge strane, obrazovanje javnosti preko škola, univerziteta i novina ubrzalo bi stvaranje i širenje znanja. "Moralna i spoznajna borba za istinu potpomogle bi stvaranju novog političkog poretka," piše Rosenfeld.
Ovaj novi društveni poredak posvećen istini, ovisio bi, povijesno i konceptualno, o ravnoteži moći između stručnjaka i običnih ljudi. Odgovornost stručnjaka bila bi iskoristiti svoju obuku i institucionalnu moć za otkrivanje onoga što obični ljudi ne mogu. Stručnjaci su nam potrebni za konstrukciju željezničkih mreža i za mjerenje klimatskih promjena. Obični ljudi imali bi ulogu u ovom sustavu tako što bi se uključili u stalni dijalog sa stručnjacima raspravljajući o tome pomažu li njihovi planovi ili nanose štetu zajedničkom dobru. Ljudi mogu prosvjedovati i žaliti se na društvenim mrežama kada misle kako su ih stručnjaci zaboravili.
Za demokraciju, Rosenfeld objašnjava, je neophodan dobro usklađen odnos između stručnosti i skepticizma. Stručnjaci koriste metode, žargon, časopise, konferencije i tome slično kako bi stekli znanje. No, istraživači u stručnim pregledima iskazuju skepticizam prema radovima njihovih kolega, a javnost dovodi u pitanje namjere stručnjaka. "Pluralizam", tvrdi ona,"uz dozu skepticizma koji smo naslijedili od predaka, je u teoriji od početka bio ključna karakteristika modernih eksperimenata s narodnom vladom".
Danas je, prema Rosenfeld, problem to što su stručnost i skepticizam van ravnoteže. Postmodernisti koji pišu tajanstvene knjige nisu od pomoći, iako oni nisu glavni krivci. Populistički vođe dijele priče za koje I oni i svi ostali znaju kako su lažne. Ljudi žive u zatvorenim svjetovima društvenih medija, a novinske agencije doprinose ovom razvoju objavljujući senzacionalističke priče. Poput Jonathana Raucha u "Ustavu znanja" (2021.), Rosenfeld ne želi da stručnjaci nameću svoje dogme javnosti. Rauch i Rosenfeld zamislili su jednu javnu sferu sporenja u kojoj bi stručnjaci i laici raspravljali o idejama i prijedlozima. Ipak, zabrinuti su zbog uspona politike "post-istine" u kojoj dominira tribalizam, a ne posvećenost traganju za istinom. Oboje dijele platonski osjećaj kako bi mudraci trebali imati zadnju riječ o tome koje bi priče mogle kružiti u javnosti.
Ukoliko demokrati žele poraziti politiku post-istine, Rosenfeld predlaže kako moramo porazmisliti o apsolutizmu slobode govora. Prvi amandman američkog Ustava možda je značio jedno u XVIII. stoljeću, međutim, utemeljitelji američkog ustava nisu mogli ni zamisliti kako će ljudi koristiti elektronske društvene mreže kako bi koordinirali neo-nacističke skupove ili tvrdnje kako su masovne pucnjave lažne vijesti. "Možda je već vrijeme," prema Rosenfeld, "za razmisliti o mijenjanju zakona o slobodi govora kako bismo ograničili štetu koju sloboda govora može nanijeti."
Rosenfeld je povjesničarka i ne ulazi u detalje o tome kako ograničiti štetu koju može nanijeti sloboda govora. Ona ipak kaže kako su za demokraciju neophodna "zajednička uvjerenja" i "korisne činjenice" kako bi izradili politiku vlade i "sve nas povezali na neki minimalni način". U trenutku pisanja ovog teksta, političari i akademici stavljaju pritisak na poduzeća koja se bave društvenim medijima kako bi cenzurirali objave o lažnim vijestima i teorijama zavjere, te ih, u kontekstu EU, pritišću neka preispitaju EU zakonodavstvo kako bi pojedince učinili odgovornim za zloupotrebu slobode govora. Koji je problem u zahtijevanju da poduzeća koja se bave društvenim medijama odobravaju samo one objave koje su zasnovane na činjenicama ili su u suprotnom u zlouporabi slobode govora?
Upravo ovdje Sextus pomaže kako bismo prigovorili svima onima koji žele cenzurirati lažne vijesti. Šta ako su lažne vijesti u pravu? Brojni su slučajevi gdje su ljudi ismijavali neku ideju, koja će kasnije postati širom prihvaćena. Možda dokaz koji bi podržao teoriju zavjere još uvijek nije objavljen. Možda su ljudi vidjeli neke stvari, ali još uvijek nisu u mogućnosti naći glas ili medij, kako bi pružili komad slagalice koji nedostaje. Ukoliko posjetite seminar na Sveučilištu, naći ćete veoma ugledne ljude koji se prepiru jedni s drugima oko teorija, metoda, relevantnih dokaza i tako dalje. Svi oni koji tvrde kako će nekoga ušutkati na osnovu činjenica će veoma vjerovatno biti ignorirani. Isto tako ćete naići na filozofe koji se bave idejama za koje ljudi misle kako su naprosto pogrešne, poput one kako možemo "razaznati život u metalu", kao što to Jane Bennett kaže u svojoj knjizi "Vibrantna materija" (2010.). Svi oni koji govore o činjenicama trebali bi nadodati izraze poput "meni to izgledaju kao relevantne činjenice" ili "meni se ova situacija ovako čini, i ništa više".
Pyrronovski skeptici možda ne bi imali problema kada bi društveni mediji cenzurirali, na primjer, slike nasilja. Obično se slažu sa zakonima i običajima zajednice i vrlo vjerovatno im se, kao i svima nama, gade slike na kojima ljudi jedni drugima nanose povrede. No tradicija skepticizma predstavlja stalni izazov svima onima koji tvrde kako cenzuriraju u ime zajednice zasnovane na stvarnosti ili u ime objektivne istine. Tradicija skepticizma nam daje razlog za sumnju u sve one koji govore istinu.
Ali šta ćemo sa stavom Rosenfeld kako demokracija i istina podržavaju jedna drugu? Hoće li preispitivanje težnje ka istini demokraciju učiniti osjetljivom na populističke vođe koji dijele lažne vijesti? Sextusov prethodnik Karnead na ovakve primjedbe je odgovarao razvijanjem doktrine pitanona ili doktrine mogućeg. Sextus je izjavio kako ta ideja pravi veliki kompromis s dogmatizmom. Riječ "moguće" se koristi kada imate osjećaj kako je nešto bliže istini, što podrazumijeva kako znamo šta je istina. Sextus se želi udaljiti od govora o istini.
Skeptici još uvijek žele učiti o stvarima. Riječ "skeptik" vodi porijeklo od grčke riječi skepsis što znači "ispitivanje, upit". Skeptici vrše eksperimente, testiraju hipoteze, provode stručne preglede i slično. Skeptici prate pravila i znanstvene metode te sa svojim učenim prijateljima ismijavaju neosnovane izjave populista. No, skeptici misle kako je dio intelektualne iskrenosti priznavanje granica i mana sopstvenog znanja.
Ako zavirimo u prošlost, vidjet ćemo kako su ljudi trebali biti skeptičniji u vezi s, recimo, rizicima i dobrobitima korištenja određenih kemikalija. Tijekom ‘60. godina, doktori su propisivali talidomid za liječenje jutarnih mučnina, kako bi tek kasnije otkrili kako taj lijek uzrokuje urođene tjelesne mane. Mnogi su na usjeve i travnjake naprskali više od milijardu tona insekticida DDT, prije nego što je 1972. zabranjen. Nedavna studija pokazala je kako utjecaji DDT-a na zdravlje ljudi mogu opstati kroz generacije. Farmaceutska kompanija Pfizer je 2009. godine morala platiti kaznu od $2,3 mlrd zbog nezakonitog reklamiranja lijekova kao što su antipsihotik Geodon i antibiotik Zyvox. Znanstveni koncenzus i zdrav razum pravili su greške u prošlosti. Skeptici nas tjeraju neka razmislimo o mogućnosti kako stručnjaci i većina javnosti danas možda griješi.
Ne možemo reći kako skeptici favoriziraju demokraciju u usporedbi s ostalim političkim režimima, ali skepticizam je ipak do sada imao težnju za ravnopravnošću obzirom na to kako nikome nije dao status mudraca ili kralja filozofa. Demokratska društva njeguju zdrav skepticizam prema političkim, naučnim i kulturnim istinama. Čitanje Sextusaa Enpirica danas nam pruža argumentativne strategije i samopouzdanje kako bismo se oduprli svima onima koji tvrde kako pričaju u ime istine ili stvarnosti.
A ako niste zaključili kakve to sve veze ima s Dalmacijom, pročitajte tekt toliko put dok ne shvatite.
Comments