Piše: Ana Ostojić
Nešto je trulo u HBK. Poslije neviđene blamaže oko spomena žrtvama Jasenovca, gdje je crkva «zabranila» čelnicima svjetovno-gradske vlasti ulazak iza ograde, u krug privilegiranih, pitam se: kako je to moguće?
Kako crkveni velikodostojnici mogu nekome zabraniti prisustvo spomenu jer im to politički ne odgovara? Ne želim ulaziti u odnose crkvenih i gradskih vlasti, ali ne mogu ni shvatiti, a ni svariti kako svećenici smiju ograditi javni prostor, postaviti osiguranje i naložiti neka se određeni i odredivi građani ne puštaju u krug privilegiranih. Hoćemo li uskoro vidjeti i crkvenu policiju ili vojsku? Ili ih već imamo?
Predstavnici HBK očigledno misle kako imaju ekskluzivno pravo na Spomenik žrtvama i kako samo oni odlučuju tko može, a tko ne prisustvovati sjećanju na žrtve. Vjerujem kako je svakom iskrenom katoličkom vjerniku bilo muka od vlastite crkve, jer je ponašanje crkvenih velikodostojnika bilo sramotno, bešćutno i ponižavajuće, i to ne toliko zbog nepoželjnih građana već zbog samih žrtava ustaškog terora u Jasenovcu. Koristiti ovakav jedan događaj za dokazivanje političke moći i snage crkve je u najmanju ruku skandalozno. To se kosi sa svim religijskim kanonima, pravilima, moralom, pijetetom i svime onime što crkva ne bi smjela nikada zaboraviti ili staviti ad acta radi političkih interesa.
No, svakako nisam iznenađena, jer nije prvi put kako katolička crkva u Hrvatića stoji iza sramotnog ponašanja svojih predstavnika, ali se pitam: dokle i do kada će se trpjeti ovakvo ponašanje crkve. Samo zamislite da je neka druga vjerska zajednica odlučila zabraniti dolazak gradskim vlastima, pa to bi vjerojatno bio kraj egzistencije te zajednice u Republici Hrvatskoj. Ili zamislite ovo: za neki važan događaj, u gradu, npr., Gospiću gradske vlasti zabrane ili pak proglase za nepoželjne predstavnike katoličke crkve. Pa žalili bi se do Moskve, a vjerojatno i izravno bogu. Da HBK nije osjetljiva na pitanje «grizodušja», bar kada su njeni velikodostojnici u pitanju, uvjerili smo se već mnogo puta. Sjetite sa samo raznih Kuharića, Bozanića, Stojića, Sudaca i sličnih nakaradnih likova… Je li itko od tih crkvenjaka osuđen? Eventualno bi prozvani grješnik bio surovo kažnjen od strane crkve tako što bi ga prebacili iz jedne župe u drugu, iz jednog samostana u drugi. I crkva sita i crkvenjaci na broju.
No, problem miješanja «svetog» u svjetovno u Republici Hrvatskog ima svoju pozamašnu i duboku genealogiju. Crkva je u Republici Hrvatskoj oduvijek imala svoju snažnu političku ulogu osim za vrijeme komunizma/socijalizma kada je HBK oduzeta politička moć. Ne mogu naravno opravdavati progone vjernika ili svećenika, pogotovo onih koji nisu ništa skrivili, koji su se događali za vreme mračne vlasti komunizma, ali tada je, po prvi put u hrvatskoj povijesti, jasno postavljena granica između crkve i države. To je bilo doba kada se ideal Humanizma i prosvjetiteljstva konačno ostvario i na ovim prostorima, iako ne u svim pojavnim oblicima. Bilo je surovo, bilo je progona i nevinih žrtava, velikih nepravdi i nerazumijevanja, ali su konačno podijeljeni atari, i HBK se mogla baviti samo vjerom, ali ne i politikom.
Devedesetih godina prošlog stoljeća dolazi do radikalnog zaokreta i HBK ponovno postaje politički faktor koji je koketirao ili pak neposredno surađivao i s vlašću i s opozicijom. Ali, pravi upliv crkve u državna pitanja dogodio se poslije zagrebačkih prosvjeda za Radio 101. Svjetovne vlasti uvažavaju mišljenje i stavove HBK (tek rijetko mišljenje nekih drugih vjerskih zajednica), a često i popuštaju pred zahtjevima crkvenih velikodostojnika. Naravno, ovakvo ponašanje vlasti i političara uopće nije prouzrokovano duboko-religioznim osjećajima istih već interesima i borbom za utjecaj na javno mnijenje. Znali su političari kako, ako pridobiju popove, će samim tim pridobiti i dobar dio vjernika za svoje političke ciljeve. Ako HBK da mig vjernicima za koga treba glasati ili pak kojoj se političkoj opciji prikloniti, onda će ti isti vjernici vjerojatno poslušati svoje vjerske pastire. To je glavni razlog zbog kojeg političari rado koketiraju s crkvom i svećenicima te im gledaju kroz prste kada ovi učine neke nepodopštine.
Međutim, političari nisu stali samo na koketiranju s crkvom već su dopustili njezinim velikodostojnicima izravno miješanje u javne i državne interese, kritiziranje ili čak anatemiziranje pojedinih političara, a opet u interesu neke političke opcije. Nažalost, HBK je, u svom političkom djelovanju, po pravilu podržavala retrogradne političke snage koje su svoju ideologiju zasnivale na nacionalizmu, velikohrvatskom neonacizmu, mitovima i ostalim budalaštinama koji su, opet, podvaljivani građanima Republike Hrvatske. Želim vjerovati kako u HBK ima dobrih i poštenih ljudi – možda je takva i većina – i kako su oni sami zgađeni politiziranjem crkve, ali očigledno je kako su crkveni politikanti glasnija i snažnija struja u samoj organizaciji.
Na državi je konačno presijecanje tih odnosa između političara i svećenstva te povlačenja jasnih granica između «nebeskog» i «ovozemaljskog» carstva. Crkva to očigledno ne želi učiniti, štoviše njezini apetiti rastu i ona to uopće ne krije. Crkveni velikodostojnici se, kao i njihovi uzori u politici, vozaju u skupim «mercedesima» i «audijima», žive u vilama optočenima onyxom dok vjernicima, istovremeno, propovijedaju o aktetizmu i «carstvu božjem». Ako želite skupa auta i političku promociju onda, molim lijepo, skinite mantije i krenite se baviti politikom ili pak biznisom. Ne mogu religija i biznis zajedno. Ne mogu politika i religija zajedno. To im ne treba bilo tko govoriti ili objašnjavati, jer sve to možete pročitati u Bibliji, na primer, osobito u Novom zavjetu.
Prije nekih desetak godina je u Bugarskoj otkriveno, nakon otvaranja arhiva tajnih službi, kako su od sadašnjih 15 mitropolita čak njih 11 bili suradnici Službe državne sigurnosti koji su imali zadatak pratiti osobe osumnjičene za «antikomunističko ponašanje». Uvjerena sam, ako se jednog dana i u Republici Hrvatskoj objelodane arhivi tajnih službi, kako će biti otkrivena imena mnogih naših crkvenih velikodostojnika koji su radili, iz raznoraznih razloga, za tajne službe. Vjerujem kako će biti «mrtva trka» između broja političara i svećenika koji su radili za «državu». Možda će to biti način kako bi se pokazalo pravo lice koegzistencije crkve i politike i kako ćemo konačno shvatiti tko su bili zapravo nositelji ove simbioze. Naravno, nemam iluzija kako će se to uskoro dogoditi, jer je očigledno kako današnjim vladajućim strukturama, kako u crkvi tako i državi, nikako ne odgovara da se ti arhivi i objelodane u javnosti. Plaše se mnogi onoga što su činili nekada, a bogami i danas…
Prije izvjesnog vremena počnem ja u školi učenicima predavati matematiku, pa ih, za početak, priupitam jesu li oni čuli za nekog od prosvjetitelja.
„Sveti Alojzije Stepinac,“ kao iz topa odgovore mi učenici.
„Dobro, Alojzije Stepinac, ali on je ipak živio stoljećima poslije razdoblja Prosvjetiteljstva i živio je gore u okolici Zagreba. Znate li za nekog našeg dalmatinskog i suvremenijeg prosvjetitelja?“, priupitam opet.
„Pa, Andrija Kačić-Miošić. Ali,… on je bio peder,“ odgovorio mi drugi učenik, ponosan na svoje znanje.
„Ali, bio je svećenik,“ kažem mu ja.
„Koga briga kad je bio peder,“ odbrusi za kraj učenik.
Comments