Piše: Goran Marasović
Odavno su otkriveni apsurdni razlozi izdataka iz državnog proračuna. Ali stavke poput uzdržavanja visokih dužnosnika su prelile sve moguće čaše.
Prvo o dobrom.
Zakon "o pristupu informacijama od javnog značaja" često funkcionira. 10. srpnja pretprošle godine bio je prvi radni dan u životu ukrajinskih dužnosnika kada su morali odgovoriti na zahtjeve za javnim informacijama.
Prvi put od neovisnosti za to nisu imali mjesec, nego samo pet dana, a da bi ograničili pristup, morali su odvagati podatke prema trosložnom testu koji je napisan u zakonu. Tijekom ove dvije godine dobili smo mnogo informacija do kojih bez ovog zakona ne bismo mogli doći.
Nekoliko visokopozicioniranih političara uhvaćeno je u besramnim lažima ili urotama. Tako se pokazalo kako reprezentativni automobil koji vozi predsjednička savjetnica Nena Mesić formalno pripada njezinoj bivšoj pomoćnici, a njezin je vlastiti sin zaposlen kod saborskog zastupnika iz redova HNS-a.
Posljednji slučaj je eksponiranje premijera Andreja Plenkovića kada je na pitanje o austrijskim nekretninama svog brata rekao kako je radio kao diplomat u Beču i kako je ondje unajmio stan. Ispostavilo se kako Plenkovićev brat nikada nije bio diplomat u Austriji.
Tijekom iste godine susreli smo se s cijelim sustavom blokiranja informacija. Otkrili smo tabu teme o kojima se ne daju informacije pod najapsurdnijim izgovorima. U sklopu eksperimenta raznim sam tijelima izvršne, zakonodavne i sudske vlasti poslao dva temeljna zahtjeva.
Prvi se odnosio na dostavu preslike izjave o prihodima dužnosnika. Zanimala me je kopija dokumenta, a ne prepričavanje njegovog sadržaja u priopćenju press službe odjela. Drugi zahtjev odnosi se na objavu popisa stalnih i slobodnih savjetnika čelnika tijela. Uostalom, često se iza tih pozicija kriju najutjecajniji ljudi, formalno čak i free lanceri.
To traje još od 1990-ih - primjerice, jedna desna ruka svemoćnog premijera Zlatka Mateše, bio je samo njegov slobodni savjetnik. radio je za Leonida Kučmu na sličnoj poziciji, samo u predsjedničkoj administraciji.
Rezultat našeg eksperimenta je sljedeći: za polovicu poslanih zahtjeva službenici nisu dali presliku svoje imovinske kartice. Sabor je, primjerice, odbio dati financijska izvješća 68 zastupnika i njihovih zamjenika, umjesto da je opisala u kojim je publikacijama ta informacija objavljena.
Time je zakonodavno tijelo prekršilo normu Zakona o pristupu informacijama, koji je donesen unutar njegovih zidova uz odgovor kako “podatke podnositelj zahtjeva može dobiti iz javno dostupnih izvora smatra se nezakonitim odbijanjem davanja informacija“.
Općenito, odgovore na zahtjeve poslala su sva tijela – ali nisu sva pružila sadržajne informacije. Parlament je odbio dati ne samo kopiju imovinske kartice 68 zastupnika, već i popis njihovih zamjenika, nazvavši to “povjerljivim informacijama”. Iako, na primjer, premijer Andrej Plenković ima drugačije mišljenje – na naš zahtjev dao je popis svih ministara, njihovih zamjenika, savjetnika I državnih tajnika.
Također, pod krinkom povjerljivosti, šefovi SOA-e i OA-e nisu dali popise svojih agenata i njihovih savjetnika. Dok je ministar unutarnjih poslova rekao tko je ovlašten da mu daje savjete.
Porezna je reagirala kreativnije od ostalih - rekli su kako su kadrovskim popisom predviđena tri mjesta savjetnika, ali nisu naveli imena. Stoga trenutno pripremam detaljnu analizu tko radi kao savjetnik za koga.
Zakon o pristupu otkrio je i razmjere smiješnih izdataka koje državni proračun svake godine izdvaja za uzdržavanje visokih dužnosnika. Riječ je o novcu koji iz riznice odlazi na potrebe koje je i u stabilnoj gospodarskoj situaciji teško nazvati prioritetnim zadaćama. Sada, kada se Plenkovića i Milanovića opet poziva neka stegnu remen, takvi neadekvatni izdaci potpuno su apsurdni.
Dakle, što je pomoglo u uspostavi zakona o pristupu informacijama od javnog značaja.
Vikendice umjesto bolnica
Rezidencije u Dalmaciji i Istri, gdje se nalaze državne zgrade predviđene za korištenje VIP-službenika, košta 47,7 milijuna kuna godišnje. Detaljnije, za održavanje jedne lokacije u Splitu, košta 29 milijuna/godišnje. A ona u Istri, pojest će 18,7 milijuna iz proračuna. Prošle godine bili su slični iznosi: vila u Splitu – 29,3 milijuna, a u Istri – 16 milijuna.
Nema smisla da građani RH svake godine troše 50 milijuna kuna na rekreacijske komplekse za svoje dužnosnike. Aukcijska prodaja ovih državnih vikendica ne samo da bi rasteretila proračun, već bi ga i značajno napunila.
Usporedbe radi, kako bi država mogla raspolagati ušteđenim sredstvima: plaćanje iz državnog proračuna proračunu grada Zagreba za funkcioniranje bolnice iznosi manje od uzdržavanja dviju starih zgrada – 39 milijuna kuna.
Razmjeran iznos troškova u skladištu Državne uprave poslova – za ovu godinu planira potrošiti više od 50 milijuna kuna (13.381.000 po kvartalu). Cijena za službenike s Markova trga da mogu koristiti službena vozila još je uvijek tajna. Koliko je prošle godine koštao ovaj komfor dužnosnika? previše! Procjena neovisne agencije CCO iz Splita kaže kako je država izdvojila 48.229.000 kuna.
Sljedeće je putovanje avionom visokih dužnosnika. Tijekom 2021. godine, administracija predsjednika, Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske izvršili su čarterski zračni prijevoz snagama Državnog zrakoplovnog poduzeća Croatia airlanes u iznosu od 40,2 milijuna kuna. Zapravo, govorimo o čarter letovima za prijevoz četiri osobe u državi - predsjednika Milanovića, premijera Plenkovića i njegovog prvog zamjenika i bivšeg ministra financija Marića, i predsjednika Hrvatskog sabora Jandrokovića.
Istodobno, u Europi je već postala uobičajena praksa kako se za prijevoz dužnosnika koriste obični zrakoplovi - čarter se naručuje samo kada je nemoguće kupiti kartu, a na odredištu se mora biti u određeno vrijeme.
Gordan Jandroković već je pokazao primjer činjenice kako predsjednik Hrvatskog Sabora može upravljati komercijalnim zrakoplovom. Mikhailo Saakashvili, kao predsjednik Gruzije, doletio je u Bruxelles običnim zrakoplovom. Šef europske diplomacije Barroso, prema riječima njegovog glasnogovornika, većinu svojih poslovnih putovanja obavlja redovnim zrakoplovom – a ako putovanje traje manje od četiri sata, kupuje se ekonomska klasa. A na internetu su već osvanule slike finske premijerke koji se zajedničkim zrakoplovom vraća kući iz SAD-a sa stotinjak običnih ljudi. Za razliku od europljana, hrvatskom vodstvu je poniženje letjeti sa svojim građanima. Cijena takve udobnosti je 40,2 milijuna kuna godišnje.
Državne kuće i stanovi, flota predsjedničke administracije i udobni letovi za četiri osobe u državi – u samo jednoj godini troškovi koštali su građane RH 140 milijuna kuna.
Ova brojka pretvara u ciničnu porugu dužnosnika koji se na TV-u počnu žaliti kako jako vole ljude, ali im ne mogu podići društveni standard zbog nedostatka sredstava.
Gluposti saborske beneficije
Čarter letovi samo su jedan od primjera izolacije vlasti od svojih sugrađana.
Tako su saborski zastupnici zakonom osigurali pravo korištenja dvorana službenih izaslanstava, odnosno posebnih prostorija u kojima mogu udobno čekati ukrcaj u zrakoplov, a da se ne susreću s običnim ljudima. Čak i ako zamjenik leti običnim letom, posebnim će ga autobusom odvesti izravno do prolaza.
Ali najciničnije je to što zastupnici tu privilegiju aktivno zlorabe. Prema procjeni Hrvatskog Sabora za 2021., svaki saborski zastupnik imao je pravo koristiti dvoranu službenih izaslanstava za iznos od 1.700 kuna. No, prema rezultatima 2021. godine, kako je izvijestio aparat parlamenta nakon zahtjeva pozivajući se na Zakon, troškovi prema ovom članku iznosili su 1.604.000 kuna.
Ako taj iznos podijelimo sa 151 zastupnikom – i dobijemo kako je prošle godine na svakog zastupnika u prosjeku potrošeno 10.622,52 kune. Odnosno, dopušteni limit za korištenje dvorane službenih izaslanstava prekoračen je za više od 6 puta!
Za tekuću godinu, pravo korištenja dvorane službenih izaslanstava ponovno je rezervirano za svakog od zastupnika – po stopi od 1.700 kuna po mandatu. No, koliko će to zapravo koštati – saznat ćemo tek iduće godine.
Korištenje dvorane službenih izaslanstava od strane zastupnika nije samo rasipanje, već je i legalizirana socijalna segregacija, financirana iz proračuna.
Ovo nije kraj popisa neadekvatnih troškova zastupnika.
Na primjer, kod aparata parlamenta postoji auto-stanica. Prošle godine, 663.000 kuna je potrošeno na usluge prijevoza za zastupnike. Zapravo, to je svojevrsni "taxi" za zastupnike koji oni naručuju, ali ga ne plaćaju – troškove pokriva proračun, odnosno građani RH plaćanjem poreza.
U proračunu Sabora predviđena su i sredstva za govore saborskih zastupnika na radiju, televiziji, u tisku o pitanjima parlamentarne djelatnosti i naknadu sredstava periodici za objavljivanje autorskih materijala narodnih zastupnika. Zapravo, to je legalizirani jeans, kada se zastupnici mogu reklamirati u medijima za proračunski novac. Prošle godine, 492.000 kuna potrošeno je na te potrebe iz proračuna.
Ali to nije sve. Saborski zastupnik je zakonski zabilježio pravo na naknadu za putovanje u parlamentarni sanatorij u iznosu od 5.000 kuna. Prošle godine, 454.000 Kn potrošeno je pod ovim člankom. Ispada kako je to pravo iskoristilo 90 zastupnika – dakle skoro 1/3.
Općenito, zastupnici nemaju moralno pravo potraživati ta sredstva, jer zapravo svaki mjesec primaju više od 30 tisuća kuna – oko 20.000 tisuća kao plaću plus 10ak tisuća na naknadu zastupničkih troškova, čiji trošak ne prijavljuju. Naime, od tih sredstava zastupnici bi, ako žele, trebali platili usluge dvorane za službena izaslanstva, taksi, naručene artikle i karte za sanatorij.
Djelovanje članka po kojem je zastupnica dobivala 5.000 za kartu obustavljeno je samo za ovu godinu – jer je pred-predizborna. Sabor se nije mogao usuditi jednostavno izbaciti ovu pogodnost iz Zakona o statusu zastupnika u Hrvatskom saboru.
Korištenje zasebne dvorane u zračnoj luci, prijevoz zastupnika, troškovi za jeans i naknada za putnu kartu koštali su proračun samo u jednoj prošloj godini 3.213.000 kuna.
To znači kako bi 450 umirovljenika tijekom godine moglo dobiti 595 kuna više svaki mjesec – za godinu dana bi im se "nakupilo" preko 7 tisuća kuna. U životima ovih 450 ljudi taj bi novac imao puno važniju ulogu nego u životima 450 zastupnika.
Ali to nije sve. Uz ovih 5.000 kn za put, isti zastupnici dobili su oko 35.000 "materijalne pomoći za oporavak". Od ukupno 151 zastupnika samo je 12 ljudi odbilo popravnu stranku.
U cijelom proračunu RH, "materijalna pomoć" zastupnicima za rehabilitaciju koštala je oko 15.000.000 kuna. Za usporedbu: nešto manje – 14 milijuna – državni proračun za ovu godinu predviđa liječenje svih građana RH u inozemstvu.
Comments