Piše: Petra Ivanišević
Zašto stanovnici Dalmacije strahuju od normalnosti? Među normalnosti smatra se i ateizam. Vjerovanje kako Bog ne postoji nije neuobičajena pojava u normalnom društvu, a čini se kako je ateizam u porastu u cijelom svijetu.
Ali, prema istraživanju splitske neovisne agencije CCO, po pitanju religioznosti i odnosa prema ateistima, stanovnici Republike Hrvatske bliži su manje razvijenim nacijama kao što su recimo Indija, Brazil ili Libanon, nego drugim zapadnim nacijama.
Izgleda kako se oni koji su skloni ateizmu u Republici Hrvatskoj osjećaju zastrašeno, navodi se u jednom davnom članku „Financial timesa”.
“Sada već čuveno istraživanje Sveučilišta Minnesota došlo je do zaključka kako građani Republike Hrvatske ateiste rangiraju niže od muslimana, novih imigranata, gay osoba i lezbijki kada je u pitanju 'dijeljenje vizije hrvatskoj društva’.“
Skoro 48 posto ispitanika izjasnilo se kako ne bi dopustilo sklapanje braka njegove/njezine djece s pripadnikom/pripadnicom neke od ateističkih zajednica. To je mnogo veći postotak od drugoplasirane manjine, a to su muslimani, koji imaju 33,5 posto negativnih odgovora.
Što je to zbog čega građani Republike Hrvatske smatraju kako ideja ateizma ugrožava njihovu kulturu?
Jedan od najočitijih mogućih odgovora je ukorijenjeno mišljenje kako je vjerovanje u Boga od bitnog značaja za moralno ponašanje.
„Ako bog ne postoji, onda je sve dopušteno”, rečenica je koju Dostojevski navodi u „Zločinu i kazni” i koja je isprika njegovom nihilističkom junaku Raskolnikovu za ubojstvo starice zbog novca.
Daniel Santini, predsjednik udruge „Dalmatinski ateisti“, kaže:
„Mi u cijelosti osporavamo koncept kako se bez Boga ne može biti dobar.“
Santini postavlja par dobrih pitanja:
„Jesu li dobre osobe koje će otići u crkvu kako bi za vrijeme mise ili neposredno iza mise ogovarale? Jesu li dobre osobe koje će počiniti bilo koji vid zločina, pa će otići u crkvu ispovjediti se i čim izađu iz crkve krenuti u novi zločin? Jesu li dobri naši političari koji su pokrali sve živo i neživo, a vječno su po crkvama?“.
Ponašaju li se ljudi moralno zbog vjerovanja u Boga ili korijeni takvog ponašanja proistječu iz straha od kazne? Mnogo je vjerojatnije objašnjenje kako je u pitanju moć društvene prisile.
Reporter „Financial Timesa” komentira:
„Putujući po Republici Hrvatskoj prošle godine, mogao sam saznati kako ateisti širom svijeta žive u izolaciji i tajnim životom. Takvoj izolaciji i takvim tajnim životom kao što su to činili pripadnici LGBTIQ+ osoba 50-ih godina XX. stoljeća. Ateisti u Republici Hrvatskoj, ako se dozna za njihov ateizam mogu izgubiti posao, stan ako su podstanari, obitelj će ih se odreći… baš kao što su pripadnici LGBTIQ+ populacije doživljavali.“
On ovaj stav u Republici Hrvatskoj objasnio “spregom političke strukture moći i političke strukture moći unutar rimokatoličke crkve u kao službene politike u ovoj balkanskoj banana državici“. Uviđa činjenicu kako je ateizam znatno prisutniji i društveno kod obrazovanih osoba u velikim gradovima Republike Hrvatske, nego kod manje obrazovanog stanovništva u ruralnim područjima.
On u svom članku navodi iskustvo jedne samohrane majke, nazovimo je Rajka Rukavina.
„Život se ovdje u Lici u potpunosti okreće oko crkve. Ja sam samohrana majka koja živi u malom gradu u Lici i ne mogu više izdržati ovaj pritisak na sebe i svoju osobnost. Zamislite samo u mojoj općini, koji broji oko 5 000 stanovnika, imamo ukupno 31 crkvu od kojih je 17 izgrađenih nakon rata. Ako ne pripadate niti jednoj od crkava onda vi niste dio zajednice, pa vam imaju pravo raditi što žele.“
Ako javno priopćite kako ste ateist/ateistica, riskirate biti odbačeni od rodbine, prijatelja, društva. U takvom okruženju, internet joj je ponudio izvjesno olakšanje.
Rukavina kaže:
„Na internetu sam pronašla web site o ateistima i mnoge druge sitove ateističkih udruga koja postoje u blizini i sebi sam rekla: ‘Nisam sama’… Saznanje kako u blizini žive brojni ljudi koji imaju slična uvjerenja bilo je dovoljno kako se više ne bih osjećala izoliranom i usamljenom.“
Ovakve udruge pomažu kako bi se ateisti osjećali bolje, ali nama ostaje odgovoriti na pitanje zašto su u Republici Hrvatskoj i to ne samo u Republici Hrvatskoj, već diljem svijeta, ljudi tako ovisni od emocionalne pomoći koje ima pruža lokalna crkva ili parohija, kao i zašto su te crkve toliko netolerantne, a propagiraju toleranciju, ljubav, slobodu i slobodnu volju. Sve to proizvodi sliku o nama kao o Zemljanima koji su podijeljeni i pripadnici raznih sumnjivih vjerskih zajednica u koje spadaju i one najveće.
Je li ideja o Bogu jedina stvar koja nas spaja i koja nam je zajednička?
Comments